Već osmu godinu odvija se akcija ‘Besmrtni puk’ u kojoj ljudi nose portrete svojih predaka koji su se borili protiv fašizma, poginuli u toj borbi ili na bilo koji način bili žrtve fašizma – stradali od likvidacija, bolesti, gladi, u opsadama… Akcija koju su 2012. pokrenuli građani Tomska održava se 9. maja u preko 90 zemalja svijeta, a u Hrvatskoj je prvi put održana lani, u organizaciji koordinacije ruskih udruženja i Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, i to pod nazivom ‘Besmrtni partizanski odred’, koji je obrazložen činjenicom da su odredi u prvim godinama rata bili najčešća partizanska formacija i da su i pored formiranja brigada, divizija, korpusa i armija djelovali do kraja rata, pogotovo u još neoslobođenim dijelovima Jugoslavije. Još jedna stvar je drugačija nego u ostalim zemljama: defile se u Hrvatskoj održava dan ranije, dakle 8. maja, na Dan oslobođenja Zagreba. Ove godine broj učesnika povorke bio je veći nego lani, a kolona s portretima i zastavama u kojoj su bili građani Hrvatske, kao i građani Rusije i drugih postsovjetskih država, prošla je centrom grada, od Trga žrtava fašizma do Trga RH, uz primjetno zanimanje građana.

Pojedini defilei ‘Besmrtnih pukova’ u Srbiji i Republici Srpskoj – u Srbiji se održavaju već četvrtu godinu, a u Banjaluci treću – ove su godine bili, blago rečeno, kontroverzni. Naime, kolonu u Nišu u kojoj su bili i potomci partizana, predstavnici grada, Vojske Srbije i boračkih organizacija, predvodili su kozaci Balkanske kozačke vojske, bajkeri i penzionirani general Vojske Jugoslavije i haški osuđenik Vladimir Lazarević. Štoviše, on je ideju ‘Besmrtnog puka’, vezanu isključivo uz Drugi svjetski rat, nepotrebno rastegao od srpsko-turskih ratova do napada NATO-a. A u Banjaluci se između brojnih slika partizana na maršu našao i transparent ‘Jedinstvo srbskih četnika i partizana. Svi smo mi Srbi’, iako se zna na kojoj su strani bili četnici u Drugom svjetskom ratu, koliko god se neki trudili da nas uvjere u suprotno.

Naime, cilj ove akcije je podsjećanje na konkretne ljude koji su dali svoj doprinos borbi protiv fašizma, a to je bila zajednička borba SSSR-a, SAD-a, Velike Britanije, Francuske i drugih savezničkih država i snaga, uključivši tu i jugoslavenske, odnosno hrvatske partizane. U zagrebačkoj koloni bili su tako i brojni državljani i državljanke Ruske Federacije, Kazahstana, Uzbekistana i drugih zemalja. ‘Imam rođake u Uzbekistanu, Kazahstanu i Rusiji i svi oni učestvuju u povorci 9. maja’, rekla nam je Madina Umarova koja je došla sa svekrvom i sinom. Razgovarali smo s još nekim učesnicima zagrebačkog defilea koji su nam ispričali priče o svojim precima čije su portrete nosili i rekli zašto su se uključili u ovu akciju.

Jakov Timofejevič Brigalda – nosilac Medalje za hrabrost

- Moj pradjed Jakov Timofejevič Brigalda proveo je dvije godine u ratu i najviše za čime žali je što nije stigao do Berlina jer je ranjen kod Budimpešte - priča nam Aleksandra Želez koja već desetak godina živi u Zagrebu, ali često odlazi svojima u Rusiju.

- Pradjed je rođen u tadašnjoj Sovjetskoj Republici Moldaviji, na području na kome je danas Pridnjestrovlje, nepriznata zemlja koja se 1990-ih odvojila od Moldavije. U Crvenu armiju otišao je 1943. i kao redov pješadinac, pripadnik Trećeg ukrajinskog fronta, prošao mnoge borbe širom Evrope, oslobađao je Krakov i stekao niz odlikovanja, između ostalog i Medalju za hrabrost. Kod Budimpešte je ranjen i kraj rata dočekao je u bolnici u gradu Penzi pa mu je bilo jako žao što nije stigao do Berlina. U njemu sada žive moj roditelji, a ranije smo živjeli u Vladivostoku i kad smo dobili premještaj u Penzu, Jakov nam je rekao da je tu bio u bolnici, a kako je bio ranjen u pluća, liječnici nisu vjerovali da će preživjeti i pustili su ga kući da umre. Međutim, on je preživio i oporavio se. Umro je u 89. godini, a do smrti je nosio metak koji mu nisu vadili i koji je osjećao kad je bila promjena vremena. Nakon rata završio je odgovarajući kurs i bio učitelj historije i geografije, a kasnije i direktor. Tu je upoznao moju prabaku koja je bila učiteljica - nastavlja Aleksandra.

- Malo je pričao u ratu, a kad je i pričao, obično je to bilo u muškom društvu. Meni nije govorio o svojim doživljajima, samo je rekao da je bilo strašno kroz što je prolazio. Iz tuđih priča znam da mu je bilo najstrašnije kad su oslobađali jedan od brojnih koncentracionih logora: vojnici su plakali kad su vidjeli logoraše i to, kako je rekao, nikad neće zaboraviti.

Znam i priču o rovovima koje su kopali kako bi se zaklonili. Jednom kad je na njih otvorena vatra, svatko je skakao u prvi rov, a on je skočio na leđa jednog vojnika za koga se ispostavilo da je bio iz njegovog sela, pa su se poslije borbe raspričali - sjeća se Aleksandra i

objašnjava zašto se uključila u antifašističke aktivnosti.

- Shvaćanje antifašizma u Hrvatskoj nešto je drugačije nego u Rusiji. Na predavanjima za antifašiste u Hrvatskoj pokazivala sam im snimke aktivnosti, uključujući i parade, i vidjela sam im čuđenje u očima. Za njih je to militarizacija, za nas očuvanje sjećanja da se ti užasi ne ponove. Time pokazujemo djeci koliko je bitno poštovati ljude koji su preživjeli užase rata ili koji su dali živote kako bi omogućili mir u Evropi i cijelom svijetu.

Milan Radmilović – kurir s Papuka

- Naša porodica u selu Duhovima u daruvarskom kotaru bila je partizanska, a moj brat Milan bio je najmlađi partizanski kurir - kaže nam Bosa Radmilović.

- Milanova kurirska karijera počela je 1943., kad je moj tata dobio zadatak da iz snijegom zametene šume izvuče pripadnike jedne udarne grupe. Izvukli smo ih i smjestili u štalu, a kako je o tome trebalo obavijestiti partizane na Papuku, poslali smo 12-godišnjeg Milana s porukom ušivenom u postavu rukava na kaputu. Vratio se s novom porukom i nastavio održavati vezu s partizanima na Papuku, ali išao je i do okolnih sela i Daruvara. Nosio je poruke i hranu. Zadnje ratne zime jedan ruski vojnik dao mu je ćebe za konja i od toga su mu skrojeni kapa, kaput i hlače koje vidimo na slici - priča Bosa koja je ponekad pratila brata u njegovim misijama.

Bio je kurir do kraja rata, kasnije je nastavio školovanje s tim da je imao prednost kod smještaja u internat; to mu je bila jedina privilegija koju je stekao. Završio je gimnaziju u Daruvaru, a onda Vojnu akademiju u Zagrebu, gdje je predavao. Nakon nekog vremena skinuo je uniformu i radio u poduzećima Astra i Velebit. Bosa se, kako kaže, priključila antifašistima iz uvjerenja koja nosi iz vlastite kuće jer joj je mama bila predsjednica AFŽ-a.

Albin Kovačić – zagrebački diverzant

- Uz ime Albina Kovačića veže se prva diverzantska akcija u Zagrebu pa i u Hrvatskoj. Naime, on je 29. lipnja izveo diverziju u tvornici cementa u Podsusedu, a sa svojom grupom u kojoj su bili Franjo Stanišak, Duško Rubinić, Zvonko Rogan i Dragutin Goljački izveo je niz akcija po zapadnoj periferiji Zagreba, Kustošiji, Vrapču i Podsusedu. O njemu i njegovim akcijama pisano je u više knjiga - priča nam čovjek koji se želio predstaviti samo imenom Albin.

Akcije su obavljali eksplozivom koji su pokupili s mosta koji je u aprilskom ratu bio pripremljen za miniranje, ali su Nijemci prebrzo stigli. Kidali su željezničke tračnice i izvodili niz manjih akcija.

- Kovačić je uhapšen 6. prosinca 1941., a teretili su ga i kao sekretara skojevske grupe. Mučili su ga četiri mjeseca. Jednom prilikom je moja mama, njegova sestrična, išla preuzeti njegove stvari. Kad je virnula u torbu, vidjela je krvave čarape, što znači da su mu kidali nokte s nogu. Službena verzija glasi da su ga strijeljali na Dotrščini, ali se u porodici uvijek pričalo da je zamotan u zapaljivi materijal i živ spaljen - govori Albin.

Trg u Podsusedu koji je nosio ime Albina Kovačića od 1990. se zove Podsusedski trg, njegov lik je bio na zajedničkom spomeniku koji je uklonjen, a u selu Trsteniku kod Savskog Marofa, odakle su bili svi s mamine strane, imao je bistu, ali ni nje više nema…

- Tu sam zbog svega onoga što su tadašnje generacija imale, a ove sadašnje nemaju. Tu sam i iz inata zbog svih napada i laži koje nam se od 1990. nameću o tome da su komunisti zločinci i izdajnici. Tu sam i zbog svih uništenih spomenika NOB-u, svih uništenih i ugašenih tvornica i poduzeća, zbog svih radnika koji danas imaju manja prava nego ranije - kaže Albin.

Petar Pekiša Vuksan – španski borac i narodni heroj

Moj komšija Petar Pekiša Vuksan iz Počitelja kod Gospića mnogo prije rata uključio se u radnički pokret u Francuskoj, gdje je radio. Bio je španski borac, a nakon poraza s mnogim svojim suborcima bio je u koncentracionim logorima po Francuskoj. U Jugoslaviju se vratio 1941. i odmah uključio u oružanu borbu u Lici, prvo kao politički komesar Počiteljske partizanske čete, a od oktobra 1941. kao komandanta Trećeg bataljona Prvog ličkog partizanskog odreda Velebit. Bio je i član Sreskog komiteta KP Hrvatske za Gospić, a kad je došlo do sukoba partizana i četnika, Vuksan je bio jedna od prvih njihovih žrtava. Početkom novembra 1941. poginuo je u jednoj kući u selu Brezniku prilikom pokušaja da se probije kroz četnički obruč - govori nam Dušan Vitas, ističući da su njegova i Pekišina kuća bile udaljene oko 500 metara.

Bataljon je u znak sjećanja na Vuksana nosio njegovo ime, koje je zadržao i kad je ušao u Prvu ličku proletersku brigadu i onda u Šestu ličku diviziju. Za narodnog heroja proglašen je u novembru 1953., a njegovo ime nosila je i škola u selu, u kome se često znalo pričati o njemu. U tim pričama ne smije se izostaviti ime partijskog radnika iz Zagreba Vlade Cerina koji je bio komesar bataljona i koga su četnici ubili isti dan, ali na drugoj lokaciji. Po Vladi Cerinu ime je dobila škola u Zagrebu, koja je kasnije preimenovana, a bista je odnesena. U Počitelju su Pekišinu i Cerinovu bistu odnijeli i prodali kao mesing još tokom rata, kaže Vitas.

- U antifašistima sam zato jer sam odgojen da nikoga ne mrzim. U Počitelju su živjeli Srbi: u našem zaselku bilo je pet kuća i za članove tih porodica udalo se 11 Hrvatica, a nitko od njih se nije rastao. Zanimljivo je i da je u našem selu 1946. sklopljen prvi mješoviti brak i da je u njemu živjelo 30 posto Hrvata. Uostalom, i sam sam oženjen Hrvaticom. Žena mi je iz Ravnica u općini Čabar, katoličkog sela koje nije dalo nijednog ustašu. Ogorčen sam onime što se danas dešava u društvu. U antifašistima sam i iz želje da počnemo živjeti u nekom drugačijem svijetu u kojem ima više tolerancije. A što se tiče samih marševa, oni su itekako potrebni jer se trebamo sjetiti onih koji su se borili ili bili žrtve - dodaje Dušan Vitas.

Marijan Hlača – student medicine u sanitetu

U koloni je bio i Nenad Hlača koji je s ponosom nosio portret svog oca Marijana.

- Za ovu priču moram se vratiti u 1938./39. godinu, kad su moj otac i Zlatko Rendulić kao sinovi odvjetnika u Jastrebarskom kraj Zagreba zajedno proučavali Marxa i Engelsa, ali i situaciju u Europi, pa su se već tada svjesno opredijelili za antifašizam. Kad je došao rat i kad je postalo jasno na kojoj je strani Pavelićeva Hrvatska, nije bilo dvojbe oko toga što će raditi. Kako je moj otac dobro poznavao okolicu, već je 1941. biciklom prebacivao ljude u partizanske odrede u Žumberak i Samoborsko gorje. Tada je studirao medicinu, a njegov drug Zlatko, koji je kasnije bio savjetnik Tita za zrakoplovstvo, za avijatičara - priča nam Nenad.

Ubrzo su ih otkrili ustaše i Gestapo, pa su bili primorani bježati iz Jastrebarskog. Da zavara fašiste, Marijan se ukrcao na vlak za Rijeku, kao da ide u vikendicu, ali se u Karlovcu prebacio u vlak za Zagreb i neko vrijeme se skrivao kod tetke u Boškovićevoj ulici, dok nije otišao u partizane. U partizanskom je odredu kao student medicine bio dodijeljen u sanitet, izvlačio je drugove s fronta, ali nije volio puno o tome pričati. Samo jednom je ispričao kako se s još dvojicom drugova našao u kući koju su opkolili ustaše. Nisu se htjeli predati ustašama i uspjeli su izaći…

- Nakon rata otac je završio studij medicine, zaposlio se u Vojnoj bolnici i u mirovinu otišao s činom pukovnika. Svojih ideala se nije odricao ni kad je išao raditi u Njemačku, te je čak i u društvu njemačkih kolega uvijek isticao svoj partizanski put. Antifašistički duh je usadio i meni i mom sinu, svom unuk - ističe Nenad.

- Kao novinar duboko sam razočaran kako su to vodeći mediji popratili. Sve TV postaje već nekoliko dana govore o nadolazećem skupu na Bleiburgu koji je sramotan za Hrvatsku, a o našem mimohodu i Danu oslobođenja Zagreba dali su reportažu u trajanju od nekoliko sekundi - primjećuje Nenad Hlača.