Rumunjski predsjednik Traian Basescu za svog je mandata (2004. – 2014.) proglasilo kraj tranzicije u Rumunjskoj. Sada imamo, rekao je, ‘normalni’ kapitalizam za koji su karakteristične cikličke krize. Koje su bile posljedice takvog stava po stranački život?
Za Basescua je ‘kraj tranzicije’ prvenstveno značio to da je Rumunjska ušla u NATO i EU i odbacila ‘komunizam’. Zapadni put ostao je jedini put, bez alternative. U onome što je govorio sadržani su neki elementi istine. Postsocijalistička tranzicija uistinu je završila, u smislu da se nekadašnji socijalistički blok sada u potpunosti transformirao u poluperiferiju kapitalističkog svijeta, u odnose strukturne ovisnosti. Za manje od tri desetljeća tranzicije u kapitalizam ekonomijama regije zavladali su monopoli, polumonopoli i kapitalističke oligarhije. Ogromna većina stanovništva, uključujući dijelove lokalnih srednjih klasa, osjeća pritisak proletarizacije. Za stranke to znači da moraju pronaći odgovore na opći cinizam stanovništva. Ljudi vrlo dobro shvaćaju da su nasamareni. Tako da i desničarske i nominalno lijeve stranke – u cijeloj je regiji stvarno lijevih stranka preostalo vrlo malo, a u Rumunjskoj niti jedna – domaćoj javnosti prodaju nekakav povratak nacionalnom suverenitetu. No za sada su one samo zahvaćene međusobnim borbama elita, što je uobičajeno na svakoj poluperiferiji.
Snovi o čistom kapitalizmu
Kakva je klasna struktura rumunjskog društva? Koja je uloga domaće, a koja strane buržoazije i kako se u tu sliku uklapaju nove migracije i unutrašnja kolonizacija koju vrše EU i druge međunarodne institucije?
Rumunjska je u posljednja tri desetljeća izgubila tri milijuna ljudi, a to je direktna posljedica brutalne destrukcije koju je prouzročila tranzicija, što se može usporediti s ratnom situacijom. Nadalje, od osam milijuna radnika 1990. sada ih je preostalo 4,5 milijuna i oni moraju uzdržavati populaciju od 20 milijuna. Računa se da postoji 2,8 do tri milijuna migrantskih radnika. Tako da je većina stanovništva proletarizirana, živi od najraznolikijih privremenih poslova i u sivoj ekonomiji. Takvi su uglavnom odustali od javne sfere. Kulturnom industrijom i političkom sferom dominira srednja klasa, koja živi u drugom svijetu. Tako da su i desničari i nominalni ljevičari, a na vlasti je Socijaldemokratska partija (PSD), ujedinjeni u svojoj nekritičnosti, često i sluganstvu spram EU-a i drugih dominantnih zapadnih ili od Zapada vođenih institucija.
Antikorupcijska kampanja mišljena je kao nešto što treba ‘očistiti sistem’: ispuniti unutrašnju misiju civiliziranja, odstranjivanja ‘komunističkih blokada’ i ‘loših kadrova’
U kakvoj ekonomskoj situaciji onda živi većina, a u kakvoj vladajuća manjina? Spomenuli ste problem, suvremenim civilnim žargonom govoreći, ‘javne vidljivosti’, a ustvari nevidljivosti radnica i radnika.
Prema nedavnoj studiji Eurostata, 22,4 posto lokalne populacije živi u siromaštvu ili u riziku od njega. Svaka četvrta osoba preskače neki dnevni obrok. A takva statistika ne uračunava ljude koji stalno umiru zbog proturječja tranzicije, one koji obolijevaju od svakojakih bolesti prouzročenih fizičkim i psihološkim pritiscima i sve one koji su rezignirali od javnog života. Moramo razumjeti kako se i za one koji još imaju posao smisao tog rada radikalno izmijenio. U socijalizmu je plaća bila najuobičajeniji i stabilan izvor prihod, a sada predstavlja luksuz. Imati posao postala je privilegija, a većinu njih čine oni koje ekonomisti zovu atipičnim načinima zapošljavanja. U Rumunjskoj 65 posto radnika ima nadnicu u iznosu od 450 eura ili manju, što znači puko preživljavanje. Većina u toj situaciji ne može promijeniti uvjete svoga života, oslanjajući se na plodove svoga rada. Sve to dokazuje nužnost da radikalno reevaluiramo svoje poglede i promijenimo put. Samo što to kulturna industrija ne primjećuje, a nećete ni vi prošećete li centrima gradova poput Cluja ili Bukurešta, koji cvjetaju. Rumunjska ima najveću nejednakost prihoda u EU-u, a proces raslojavanja društva još traje. Dakle, zadatak je obavljen, postali smo zaista dobri u toj kapitalističkoj igri.
U čemu se ogleda neokolonijalizam, koji se vrijednosno suprotno tumači, ovisno gleda li se na njega ‘stranim’ ili ‘domaćim’ očima?
Možemo govoriti o konkretnoj ekonomskoj i političkoj kolonizaciji, o dominaciji i nametanju. Ljude se nikada nije pitalo žele li šok-terapijske reforme ili ulazak u NATO. Na djelu su krajnje nepravedne prednosti koje su dobivali ‘strateški investitori’ u privatizacijama devedesetih i nultih godina. Primjer dokle ide nekažnjena korupcija je jedan bivši premijer, koji je priznao kako je primio telefonski poziv stranog ambasadora i na njegov poticaj zvao lokalne gradonačelnike da ‘pozdrave’ dolazak sugeriranih zapadnih kompanija. No jednako je važan i fenomen samokolonizacije. U poluperifernim zemljama dominantne su ideologije vrlo ljepljive za novac i brzo se materijaliziraju, što sve dugoročno blokira procese društvenog preslagivanja. Današnji evrocentrizam i dio postkomunističkog rasizma rade na istom poslu, ujedinjujući sve dijelove političkog spektra. I gore od toga: srednje klase i dijelovi migrantskih radnika predvodili su u pounutrenju zapadnog rasizma. A intelektualne elite – ti toliko podržavani antikomunistički disidenti – govorile su i pisale s rasističkih i klasističkih stajališta. Sada je razočaranost snom o EU-u opća, no brzo su je se dohvatili protofašisti pozivom na etnonacionalizam ili na uvezene snove o ‘tradicionalnoj pravoslavnoj obitelji’. Postoji i nekakav liberalni kolonijalizam, po kojem bi s ulaskom u EU i ispunjavanjem svojih obaveza Rumunjska stekla pravo da traži i eksploatira ‘svoj dio’ nezapadnih naroda.
Svako malo Rumunjska se pojavi u svjetskim medijima u povodu protesta čiji je slogan ‘borba protiv korupcije’. Što se tu stvarno događa?
Uspon Nacionalnog antikorupcijskog direktorata (DNA) i njegove borbe protiv korupcije koincidira s vremenom kraja kapitalističkog sna. Nakon gotovo tri desetljeća tranzicije u kapitalizam više nije tako jednostavno tvrditi da je to jedini ispravan put, a prosperitet samo što nije stigao. Usto, poznato nam je da se riječ ‘korupcija’ koristi da bi se nezapadne zemlje označilo inferiornima, onima koje moraju provoditi sve od Svjetske banke i MMF-a preporučene reforme, bez obzira na to koliko to bilo bezobzirno spram vlastitog naroda. Kada je ‘slobodno tržište’ izgubilo svoju ideološku snagu, zamijenila ga je riječ ‘korupcija’. Na tom tragu, antikorupcijska kampanja mišljena je kao nešto što treba ‘očistiti sistem’. Ona nikada nije dovodila u pitanje opći pravac tranzicije. Trebala je samo ispuniti unutrašnju misiju civiliziranja, odstranjivanja ‘komunističkih blokada’ i ‘loših kadrova’ koji kvare snove o čistom kapitalizmu. Narodni protesti su još 2012. imali genuini međuklasni karakter i antineoliberalne zahtjeve, no u sadašnjim društvenim pokretima, uključujući #Otpor, dominira srednja klasa, koja je nekritički preuzela motiv borbe protiv korupcije.
Antikorupcijska kampanja dobila je na značenju 2013., a radilo se o reakciji vlade, pod novim vodstvom DNA, nakon antineoliberalnih protesta 2012. Desničarski predsjednik Basescu oformio je DNA, zajedno s tajnim službama, nakon što je Vrhovno vijeće nacionalne obrane 2005. donijelo odluku da se korupcija treba tretirati kao ‘opasnost za nacionalnu sigurnost’. Tako je stvoren centar moći izvan izbornog sistema, a unutar aparata države. Ovo tijelo je ubrzo pokrenulo istrage protiv visoko pozicioniranih dužnosnika, u najvećem broju ikad. DNA je 2015. izvršila 1.258 hapšenja, među njima i bivšeg premijera, pet ministara, 67 članova parlamenta, 97 gradonačelnika i njihovih zamjenika te 32 direktora kompanija u državnom vlasništvu. Broj osuđujućih presuda popeo se na 90 posto. Pa ipak, bilo je jasno da kampanja ima političku pozadinu. Ciljala je na lokalne kapitaliste povezane sa socijaldemokratima, općenito ne dirajući očite koruptivne radnje koje su počinili strani kapitalisti. Trenutno se PSD kao nominalna ljevica upustio u protukampanju protiv onoga što oni zovu ‘paralelna država’, okupljenu oko DNA i s njom povezanih tajnih službi. Tako se država unutar sebe još više fragmentirala, zarobljena u međusobne optužbe elita i još nesposobnija da pruži usluge potrebne osiromašenom stanovništvu.
Porast nepismenosti
Kako onda očekivati veću politizaciju masa i u kojim organizacionim oblicima? Nastaju nove stranke, stare nestaju, politička scena je nestabilna, ali sistem ostaje stabilan?
Sve desničarske stranke koje su vladale Rumunjskom u periodu tranzicije sada su nestale! Narod ih je kaznio na izborima i učinio beznačajnima. Vladajući PSD ima desno-centristički program s jasnim neoliberalnim elementima. Iz onoga što mogu razabrati, još su uvijek zabavljeni unutrašnjim borbama u pokušaju da konsolidiraju vlast. Pritom su interesi naroda i dalje sporedni. Velika većina stanovništva, za koju smo ustanovili da je proletarizirana, povukla se iz političke sfere. Za njih je nakon tranzicije situacija stabilno beznadna. Oni ne mogu radom promijeniti uvjete svoga života i apsolutno ne vjeruju ‘političkoj klasi’. Jedina klasa koja osjeća neka proturječja je srednja klasa, koja je na poluperiferiji, stalno pod pritiskom da bude proletarizirana. Zato još nešto i pokušava na političkoj sceni. Iako su uvjeti sazreli, nitko se ne usuđuje govoriti o nužnosti da se angažira u nacionalnom procesu društvene rekompozicije, a kamoli o socijalizmu tako što bi se u centar politika postavilo one najpogođenije. Umjesto toga, politički govor još se vrti oko ‘kreativnih klasa’, ‘srednjih klasa’ i različitih frakcija kapitalista koji će nam donijeti ‘rast’. Siromašne i obične radnike otvoreno se stigmatizira. Isto tako, obrazovni sistem je bio meta brojnih ‘reformi’. Svaka je vlada uvodila novu. Nakon toliko promjena sada u zemlji imamo više crkava nego škola. Prema podacima Eurostata, oko 300.000 mladih napustilo je školu zbog siromaštva. Prvi put nakon 1930-ih imamo posla s rastućom nepismenošću.
Pa ipak, govorite o ‘iluziji postkomunizma’, što je duhovito obrtanje uobičajene revizionističke teze o ‘iluziji komunizma’. Što ste pod time mislili?
Dominantno usmjerenje tranzicije išlo je u dva smjera. S jedne strane, postojala je radikalna i visoko institucionalizirana antikomunistička kampanja, demistifikacija iluzija komunizma, dok se stvaralo nove normativne narative i nove elite koje su time torbarile. S druge strane, prodan je san o nekom svijetu koji se u potpunosti riješio komunizma pa sada uživa u bogatstvima i prilikama koje mogu omogućiti samo kapitalisti. Nakon tri desetljeća –razdoblju dužem od postojanja Berlinskog zida – jasno je da ova verzija svijeta nudi manje prilika. Svijet postkomunizma nije pružio okvir apsolutne slobode, vrijeme lišeno ideologija, već upravo suprotno, historijski period u kojem su bez kritičkog odgovora prihvaćene mnoge dominantne ideologije i puno laži. Usto, ljudi se tvrdoglavo sjećaju dobrih starih vremena socijalizma. Ne samo stabilnosti i sigurnosti, jeftinog kruha i svog slobodnog vremena, nego i nade koja se uvijek održavala, čak i u najtežim vremenima.
