Pokušat ćemo da ova priča bude pozitivna koliko god je to moguće, jer takva je trebala biti. Barem prije dvadeset pet godina kada je buktio rat, a iz srca Hrvatske, Gorskog kotara, na krilima mira i zajedničkog života, rađala se kulturna autonomija Srba u novoj Hrvatskoj. Ideje, inicijative, djela Gorana, Srba i Hrvata, nastala iz čiste ljudske potrebe kao odgovor ratnim dešavanjima u susjedstvu, kasnije su pretočena u Zakon o obrazovanju te potom krunisana Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama iz 2002. godine, kojim je Hrvatska ušetala u obitelj evropskih država.

Upravo zbog toga Gorski kotar, podijeljen u dvije županije, Karlovačku i Primorsko-goransku, i dva grada, Ogulin i Vrbovsko, sa svojim naseljima Gomirje, Moravice, Drežnica i Jasenak, predstavljali su ratnih 1990-ih ne samo jedine srpske enklave u tadašnjoj Hrvatskoj, nego i kolijevku prava nove nacionalne manjine. Osnivanje Zajednice Srba za Rijeku, Istru i Gorski kotar, pokretanje Pododbora SKD-a Prosvjete, uvođenje pravoslavnog vjeronauka te nastave srpskog jezika i kulture u osnovne škole, bili su vjesnici kulturne autonomije, instituta koji je 25 godina kasnije, u mnogim dijelovima Hrvatske još uvijek mrtvo slovo na papiru.

Sada smo zajedno u izumiranju kao kad smo 1991. bili u zajedničkom uzdizanju iznad ratnog zla - Novica Vučinić, ravnatelj škole u Moravicama

- Bili smo izolirani. Iz jednostavne potrebe za okupljanjem, krenulo se od Srpske pravoslavne crkve koja je bila jedina srpska institucija na ovom terenu. U početku se nastava izvodila u školi s internom dokumentacijom. Te 1993. godine pohađalo ju je 40 učenika. Tada negdje došao je naputak iz Ministarstva obrazovanja da se u mjestima sa srpskom većinom može organizirati nastava - prisjeća se Novica Vučinić, ravnatelj Osnovne škole ‘Nikola Tesla’ u Moravicama.

Iako je prva ratna linija bila udaljena svega 40 kilometara, u Gorskom kotaru prevladao je razum. I sami Gorani su ratnih godina dobili oružje. Držali su straže, ali zajedno - Srbi i Hrvati - čuvali su jedni druge.

- Rat do nas nije došao, iako su se granice mržnje mogle i do nas dovući. Nitko ovdje nije ubijen. Nije prolivena zla krv. Opstali smo zajedno, čuvali straže kao susjedi. Kod nas je opstao mir jer su se u ključnom trenutku našli pravi ljudi na pravim mjestima, naši prijatelji iz djetinjstva, iz školskih klupa. Kod nas su prevladali razum i ljudska dobrota, što je u to vrijeme bilo unikatno - kazuje Vučinić.

Moravice su tokom rata nosile naziv Srpske Moravice, koji je zajedno s promjenama naziva ulica, promijenjen tek 1996.

- Gdjegod bi se u tom ukletom vremenu pomakli van Gorskog kotara, doživljavali smo neugodnosti. Zamislite, 1995. naš orkestar putuje kombijem na nastup u zagrebačku Vidru. Zaustavi nas policija u Karlovcu. Izvadimo dokumenta, a ono pišu adrese: Srpske Moravice, Partizanski put, Ulica Bratstva i jedinstva ili Ulica JNA. Pitaju oni nas: ‘Kuda vi idete?’ Sami smo čak skinuli i tablu s natpisom Srpske Moravice jer tko god bi sa strane prošao tuda, raspalio bi rafalom po njoj. Djeca se igraju po livadama, ljudi rade na poljima, a meci okolo fijuču - govori Vučinić.

Pozitivni primjeri iz Gorskog kotara kao da danas nisu poželjni.

- I danas Hrvati i Srbi Gorskog kotara surađuju. Ali je bolje u javnosti pričati o Vukovaru, Škabrnji, lošim stvarima, nego o našem zajedničkom životu. Zajedno obilježavamo sve naše slave i proslave, Dan željezničara i Dan učitelja, Goranovo proljeće. Da li je to stvar mentaliteta i mudrosti ne znam, ali bili smo laste promjena koje nisu zaživjele u Hrvatskoj. U šali znam reći da u orkestru Prosvjete sviraju nas četvorica: tri Srbina i dvojica Hrvata. Naime, dvojica su iz mješovitih brakova. Hrvat nam je harmonikaš i svira sve: Svilen konac i Užičko kolo - navodi Novica Vučinić.

- Godine 1997. nisu nam dali da sviramo u Domu za Prvi maj, pa smo svirali u parku. Da nisu dali u parku, svirali bi na livadi. Mi smo se nametnuli i opstali - ističe Vučinić.

Dodaje da su Gorani preživjeli rat i poslijeratni period. No raznorazne politike uspjele su u onome u čemu nije rat: uspjele su devastirati život.

- Ne bavimo se mi politikom, nego se politika bavi nama. Negativan trend je krenuo još od 1991. Malo je jenjao uslijed prijema Hrvatske u EU. Sada je gotovo isto kao i 1991., jer Gorski kotar je ipak doživio uništenje. Zatvoreno je dvanaest pilana, a istovremeno je oko Zagreba otvoreno njih pedeset. Tvornica u Vrbovskom koja je zapošljavala 800 ljudi više ne radi, zatvorena je nakon privatizacije. Željeznica je pred rat zapošljavala 300 ljudi, u zadnjih deset godina ta brojka je padala, i danas je stala tek na 22 zaposlenih. U Moravicama je djelovala jedna od Chromosovih tvornica. Sve druge su prodane, samo naša je propala.

Iako je Gorski kotar predodređen za turizam, nakon propasti Hrvatskog olimpijskog centra na Bjelolasici od turizma u srcu Hrvatske nije ostalo ništa.

- Ovdje su svi tragovi potencijalnog razvoja uništeni. Ovakve prirodne ljepote sigurno bi značile mnogo Švicarskoj i Austriji. Ali od ljepote u Hrvatskoj se ne živi. Ovaj idealan kraj pojele su politika i administracija. Nestat će i goranski identitet. Gorski kotar je izgubljen. Ne vjerujem da će itko uspjeti vratiti prijašnje stanje stvari - ističe Vučinić.

Kaže da Srbi i Hrvati ponovo dijele istu sudbinu kao i 1991. godine.

- Opet smo u istom: sada smo zajedno u izumiranju kao kad smo 1991. bili u zajedničkom uzdizanju iznad ratnog zla. Za 50 godina, ovdje nitko neće ostati. Neće imati tko da priča, tko je ovdje bio i što je radio. Samo će zgrade čuvati uspomene o nekadašnjem životu - razočarano će naš sugovornik.

Sljedeća stanica među srpskim enklavama u Gorskom kotaru je Gomirje s najzapadnijim pravoslavnim manastirom, koji bogatim društvenim životom okuplja sve ljude dobre volje Primorsko-goranske županije, Gorskog kotara i šire. Specifičnost Gomirja u današnjem vremenu jeste činjenica da je u tom mjestu nezaposlenost nepoznat pojam. Gomirci, uglavnom zaposleni u Šumariji, gdje su od 35 zaposlenih svi Srbi, predstavljaju najpozitivniji primjer zastupljenosti srpske nacionalne manjine u javnim tvrtkama. U školi u Vrbovskom već 15 godina radi učiteljica srpskog jezika i kulture Vanja Vukadinović.

- Ovdje ne postoji suživot, nego život, zajednički život. Jedni drugima pružamo podršku. Djeca i roditelji, mi nastavnici. Kod nas u Gorskom kotaru stanuju samo lijepe priče i pozitivni primjeri. Iako se nastava odvija tek šestog i sedmog nastavnog sata, skoro 90 posto srpske djece pohađa C model. Ovdje nastavu srpskog jezika i kulture pohađaju čak učenici drugih nacionalnosti. Djeca znaju da često imamo radionice i izlete, ili žele da zajedno sa svojim vršnjacima nauče ćirilicu - ističe učiteljica.

Dodaje da jedini problem nastave srpskog jezika u Gorskom kotaru jeste nedostatak udžbenika i nastavnih materijala, i to poslije 25 godina djelovanja ove nastave. No s druge strane, djeca se više ne srame reći da pohađaju srpski jezik.

- Učenicima trebaju radne bilježnice, vježbanke i slikovnice. To nas koči. Pohađanje srpskog jezika postalo je nekako prirodno. Prije su učenici bili mnogo zatvoreniji, ali to je proces koji jako puno ovisi o kolektivu i kolegama koji rade. Nama nije vijest da jedni druge podržavamo, to nam je normalno - ističe Vanja Vukadinović.

Možemo biti ponosni na ostvareni mir, što je dokaz da se rat mogao spriječiti. Bilo je i ovdje usijanih glava, ali su ljudi čuvali svoj prag - otac Miloš Orelj

Jedno od najznačajnijih mjesta je Drežnica, koja je zajedno s Jasenkom, Musolinskim Potokom i Bjelolasicom, potpala pod Karlovačku županiju i Grad Ogulin. U ova tri mjesta, međusobno udaljena 24 kilometra, početkom 1990-ih došao je iz Rijeke sveštenik Miloš Orelj.

- Kada sam stigao, započeo sam s vjeronaukom u Drežnici, Jasenku i Musolinskom Potoku, kao i nastavom srpskog jezika i kulture koju je pohađalo 98-ero djece od prvog do osmog razreda. Danas imamo tek dvadesetak učenika u dvije škole. U to ratno vrijeme započeli smo voditi našu djecu u Peroj, što je bio svojevrsni početak Ljetnih škola srpske zajednice u Hrvatskoj koje su se preko Prosvjete održale do danas. Osnovali smo Srpsko kulturno umjetničko duhovno društvo Đurđevdan. Danas to naše ‘dijete’ ima ukupno 25 godina i biografiju punu nastupa, nagrada i putovanja od Srbije preko Austrije do Švicarske. Na primjer, 1997. smo uz pomoć Vlade Srbije organizirali prvi odlazak u Srbiju, u posjetu našim svetinjama. Iste godine nastupali smo na smotri nacionalnih manjina u zagrebačkom Lisinskom - navodi Orelj.

- Nikad se nisam obazirao na činjenicu tko vlada. Uvijek sam se postavljao prema vlasti tako da sam tu da vršim svoju misiju. Nitko vam neće darovati slobodu, vi morate slobodu da živite, barem da pokušate. Naročito možemo biti ponosni na naš ostvareni mir u Gorskom kotaru, što je dokaz da se rat mogao spriječiti. Bilo je i ovdje usijanih glava, ali ljudi su čuvali svoj prag kao u ‘Ježevoj kućici’ - govori o. Miloš Orelj.

Danas, 25 godine poslije, prava izborena 1990-ih ponovo su u opasnosti. Na udaru su drugim metodama, od zanemarene infrastrukture do napada na samu imovinu.

- Još od Drugog svjetskog rata imamo Srpski kulturni centar, koji nam želi uzeti jedno trgovačko poduzeće. Na Spomen dom za 1500 poginulih i stradalih Drežničana u Drugom svjetskom ratu, gdje su se nekada održavale ljetne i zimske škole, u međuvremenu se uknjižila osnovna škola. Došli smo u situaciju da netko želi da nam oduzme imovinu, a time da nam automatski oduzme autonomiju za koju smo se izborili - nabraja o. Miloš Orelj.

- Sljedeća nepravda kojom se direktno udara na naš opstanak je odluka Hrvatskih šuma da se našim pilanama ne doznače dovoljne kvote drvne mase, dok su većim gospodarskim objektima u našoj blizini kvote povećane i do sto posto. U ovom slučaju moramo evidentirati da li je Ustavni zakon o nacionalnim manjinama prekršen ili nije, jer članak 7. stavak 10. jasno propisuje zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava opstanak, ostvarivanje prava i sloboda - opisuje Orelj.

Među niz neriješenih problema ubraja se onaj sa zemljišnim knjigama koje su davne 1996. godine stavljene van snage jer su navodno bile neupotrebljive i nečitljive. No kako je javno, pred kamerama ‘Provjerenog’ Nove TV, dokazano da su zemljišne knjige ipak upotrebljive, krenule su nove priče - da Drežnicu očekuju nove katastarske izmjere i to bez starih zemljišnih knjiga. To Drežničani ne prihvaćaju i sumnjaju da su na pomolu malverzacije njihovom imovinom.

- Predugo vremena Drežnica je služila kao igračka i ostala u zapećku, osuđena na tiho umiranje. Nismo dovoljno ekonomski jaki i organizirani kao zajednica. Nemamo nijedan odgojno-obrazovni, kulturni centar srpske nacionalne manjine, a druge ga manjine, minornije od nas, imaju. Ne zavisi naš opstanak od države i vlasti. Trebamo biti sposobni od vlasti tražiti ono što nam pripada i odlučiti da li će nam se aktivnosti svesti samo na komemoriranje naših pokojnika, ili ćemo preuzeti brigu o živim potomcima naših mučenika stradalih u Jadovnu, Jasenovcu i ostalim našim brojnim stratištima - poručuje o. Miloš Orelj.