Crnoj Gori Srbija je prvi i najveći vanjskotrgovinski partner. U prosjeku, Crna Gora skoro petinu svoje godišnje vanjskotrgovinske razmjene obavlja sa Srbijom. Crnogorska privreda najviše izvozi u Srbiju, a iz nje i najviše uvozi. Možda bi bilo drugačije da Crna Gora odmah nakon osamostaljenja nije morala pristupiti CEFTA-i kao europskom projektu regionalne zone slobodne trgovine u kojoj se zemlje kandidatkinje pripremaju za članstvo u Europskoj uniji.
Kao "vječiti" crnogorski premijer i predsjednik, Milo Đukanović je crnogorsku državnu samostalnost i suverenost nastojao učvrstiti i osnažiti često gurajući prst u oko Srbiji u procesu raspetljavanja mnogih bilateralnih pitanja i odnosa, ali se suzdržavao od radikalnijeg kidanja ekonomskih veza s njom. Štoviše, na vrhuncu njegove moći Crna Gora i Srbija ukinule su plaćanje carinskih pristojbi u međusobnoj trgovini te uklonile i neke druge necarinske barijere koje su otežavale kolanje roba preko zajedničke granice.
Za razliku od kosovskih vlasti koje su svako malo na različite načine pokušavale smanjiti ili sasvim ukinuti uvoz srpske robe na Kosovo, Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista nisu povlačile ni približno slične poteze. I to ne samo zato što bi zbog toga dobili packe iz Europske unije, nego ponajprije zato što bi time više štetili crnogorskoj nego srpskoj privredi, a onda i crnogorskoj državnoj blagajni i stanovništvu.
Unatoč turbulencijama i brojnim sukobima koji često iz tinjajućeg buknu u otvoreni plamen, privredna suradnja Srbije i Crne Gore stalno napreduje i raste. U prva dva mjeseca ove godine vanjskotrgovinska robna razmjena Crne Gore iznosila je 629,5 milijuna eura i bila je veća za 27,6 posto nego u istom lanjskom razdoblju. Pritom je robna razmjena sa Srbijom vrijedila 110,2 milijuna eura. Crna Gora je najviše robe izvezla u Srbiju (35,1 milijun eura), a i najviše je robe i iz nje uvezla (75,1 milijun eura).
Slično je bilo i u prošloj godini, ali i prije desetak godina. Lani je crnogorska vanjskotrgovinska robna razmjena ukupno vrijedila 4,2 milijarde eura (izvoz 700,2 milijuna eura, a uvoz 3,5 milijarde eura), a sa Srbijom 764,1 milijun eura (izvoz 149,4, a uvoz 614,7 milijuna eura). Primjerice, srpsko-crnogorska robna razmjena 2015. godine iznosila je 588 milijuna eura, a crnogorski izvoz u Srbiju vrijedio je 70 milijuna eura, a uvoz 518 milijuna eura.
Zajednička povijest i geografija bili su i ostali pogonsko gorivo privrednoj suradnji Srbije i Crne Gore, a dodatnu energiju dala joj je CEFTA, pogotovo nakon što je postala dio njihovih sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU. No prije nekoliko godina CEFTA je zašla u slijepu ulicu i kao regionalna zona slobodne trgovine počela je stagnirati. Doktor Dejan Jovović, znanstveni savjetnik i bivši pomoćnik saveznog ministra i glavni pregovarač SRJ i DZSCG za bilateralne sporazume o slobodnoj trgovini u regiji, na osnovu kojih je nastala CEFTA, prije četiri godine je u tekstu Nefunkcionalnost CEFTA sporazuma i regionalna ekonomska saradnja, između ostalog napisao: "(...) Može se reći da je CEFTA sporazum, kao zona slobodne trgovine, sada u velikoj krizi, a ideja o ekonomskom povezivanju regije zapadnog Balkana na 'klimavim nogama' zbog čestih jednostranih, provokativnih odluka pojedinih vlada i uvođenja izvancarinskih prepreka, posebno u trgovini sa Srbijom. Necarinske prepreke i način odlučivanja u CEFTA, glavni su problemi u funkcioniranju ovog regionalnog sporazuma, zbog čega je regija još daleko od jedinstvenog tržišta. CEFTA tajništvo službeno je evidentiralo preko 100 različitih prepreka, kojima se ometa slobodna trgovina u regiji. Među članicama CEFTA, znači, postoje mnoge izvancarinske prepreke, a u slučaju kršenja propisa, sistem zaštite prava nije dovoljno učinkovit (...)".
U prva dva mjeseca ove godine robna razmjena Crna Gora je najviše robe izvezla u Srbiju (35,1 milijun eura), a i najviše je robe i iz nje uvezla (75,1 milijun eura). Đukanović je crnogorsku suverenost nastojao osnažiti gurajući prst u oko Srbiji, ali ne u ekonomiji
Jovović ne dvoji što je glavni razlog stagnacije CEFTA-e: "S vremenom se politika počela sve više miješati u ekonomsko funkcioniranje CEFTA. Naročito u izbornom periodu političari pod obrazloženjem da štite ekonomske interese svojih proizvođača, a iz želje da ostvare političke bodove kod glasača povlače poteze poput izvancarinskih prepreka, kojima se otežava uvoz robe iz Srbije (...)". Stoga je Jovović podržao osnivanje Otvorenog Balkana još dok je bio u povoju pod imenom "mini-šengen". Pritom Jovović smatra da "mini-šengen" treba da bude nadgradnja postojećeg CEFTA multilateralnog regionalnog sporazuma o slobodnoj trgovini jer "iako je opšti stav u regionu da je Cefta mnogo postigla u jačanju trgovinskih odnosa između članica, sad je očigledno da je dala maksimum i postala prevaziđena. Postoje problemi između članica Cefte, ali nema mehanizma da se oni prevaziđu, jer su se sve bitne odluke donosile konsenzusom, zbog čega je potreban neki novi oblik organizacije i saradnje".
"Mini-šengen" se ubrzo preobrazio u Otvoreni Balkan, ali ne kao nadogradnja CEFTA-e, već kao projekt triju njezinih članica – Albanije, Sjeverne Makedonije i Srbije. Iako je sudjelovao u pripremnim sesijama za osnivanje Otvorenog Balkana, crnogorski vladar Milo Đukanović premetnuo se u njegovog protivnika i uoči crnogorskih parlamentarnih izbora 2020. godine proglasio ga novom "velikosrpskom ujdurmom". Priklonio se kosovskim vlastima koje su blokirale CEFTA-u i na tom tragu nisu ni pomislile priključiti se Otvorenom Balkanu. Predizborno raskoljena Bosna i Hercegovina također je, poput Đukanovića, Otvoreni Balkan pretvorila u predizbornu temu oko koje su koplja lomili navodni protivnici i zagovornici "srpskog svijeta". U Podgorici, Prištini i Sarajevu nisu ili nisu htjeli primijetiti da je Otvoreni Balkan dobio silnu podršku iz Vašingtona, a potom i iz Brisela, unatoč početnom kolebanju. Proglasili su Otvoreni Balkan dijelom "srpskog svijeta" i počeli ga rušiti. Umjesto očekivane podrške sa zapadne strane svijeta stiglo ih je zahlađenje odnosa i puštanje niz vodu.
Đukanovićevo predizborno plašenje birača Otvorenim Balkanom kao prikrivenom "Velikom Srbijom" ovaj put nije upalilo, pa i zato što njegov izborni takmac Jakov Milatović nije ustuknuo već se založio za regionalnu suradnju sa svim crnogorskim susjedima, pa i za pristupanje Crne Gore u Otvoreni Balkan. Milatović je nakon izborne pobjede poručio da će se pristupanjem Crne Gore u Otvoreni Balkan baviti "naredna vlada koja će biti rezultat novog saziva Skupštine Crne Gore", ali je i dodao: "Moj politički stav je tu vrlo jasan. I pre nego što sam postao ministar u Vladi Crne Gore, sada političar i predsednik Crne Gore, ja sam jako puno i u profesionalnom smislu radio na unapređenju regionalnih ekonomskih integracija Zapadnog Balkana i iz Evropske banke za obnovu i razvoj gde sam i radio".
Za Đukanovića je Otvoreni Balkan bio i ostao velikosrpski projekt, a za Milatovića je kao i sve druge regionalne ekonomske inicijative "neodvojivi deo evropskih integracija" jer "dok god mi budemo držali za cilj punopravno članstvo Crne Gore u EU treba uporedo i raditi na svemu ovome što se tiče unapređenja regionalne ekonomske saradnje". Crnoj Gori su glavni ekonomski partner zemlje članice CEFTA-e, a među njima prednjači Srbija.
Uz bok članicama CEFTA-e stoje članice Europske unije, pa novi crnogorski predsjednik najavljuje da neće slijediti svojeg prethodnika Đukanovića jer "smatra da je trzavica bilo dosta i da je evropska budućnost Zapadnog Balkana ono što nas sve čeka. Regionalne ekonomske integracije, da li one koje su već tu kroz sporazum o slobodnoj trgovini CEFTA ili one koje se odvijaju u okviru kišobrana Berlinskog procesa ili one koje su otpočele od samih zemalja Zapadnog Balkana poput Otvorenog Balkana, sve ono što ide u korist građana i privrede u našim zemljama je nešto što treba podržati i na čemu treba aktivno i raditi".
