Ni dan prije početka povorke nije bilo razjašnjeno hoće li policija izaći na ulice Beograda kako bi dočekala nasilnike koji su najavili dolazak pred zgradu Ustavnog suda u subotu, 17. septembra. Ako je itko htio izazvati nered, kako je primijetio jedan drug, trebao je samo tražiti policajce koji su se koncentrirali u grupama po pet-šest na lokacijama na kojima su se odvijala događanja u sklopu cjelotjednog programa pred povorku. Tamo bi se nezainteresirano našli pred ulazom i pokupili se kako bi koje predavanje ili diskusija završili. Ulica je u odnosu na Institut za filozofiju i društvenu teoriju ili lokalni kulturni centar, kako je netko dodao, ipak nešto drugo i država je sukladno tome tretira. Prošetati gradom kao LGBTIQ+ osoba, označena ako ne kretnjom ili gestom koje izmiču tijelo od konvencionalnih ograničenja kako postojati u prostoru kao muškarac ili žena, onda pridruživanjem povorci, prisvajanje je prostora iz kojega se LGBTIQ+ egzistencije strukturno nastoje izbrisati. Protestna okupljanja u obliku povorki ponosa podcrtavaju smjerove u kojima se koraci LGBTIQ+ osoba stapaju s ostatkom beogradske vreve na putu za posao, kojima se kreće prespavati kod prijatelja ili prijateljice na kauču jer u porodičnoj kući nije sigurno ili kojima se manjine odmiču u okrilje mraka skrivajući se od te iste policije koja se okomljuje na one koji na ulicama pokušavaju preživjeti. (Beogradski autobusni kolodvor zorno svjedoči o tome s naguranim vrećama za spavanje u kojima sve hladnije noći dočekuju migranti.)
Izlazak na ulice, što je u petak navečer bilo izvjesno i s policijskim odobrenjem i bez njega, značio je i moguće hapšenje sudionika zbog kršenja zabrane okupljanja te prepuštenost (kao što to uglavnom biva) brizi jednih o drugima i kakvom god osiguranju koje bi organizatori uspjeli posložiti. U subotu popodne, kaže MUP, policija i nije izašla pred zgradu Ustavnoga suda podržati organizaciju povorke, nego je samo "provesti" do Tašmajdanskog stadiona. Špalir policajaca u punom oklopu i kabanicama, s policijskim vozilima, koji su se uspinjali cijelim putem od vrha Kraljice Natalije prema mjestu okupljanja, parao je ulice na svakodnevicu i raskrčeni kutak, u zadnji tren skraćen i preusmjeren prema Crkvi sv. Marka, u koji je policija poguravala sudionike povorke "zbog njihove sigurnosti". S druge strane policijskoga kordona kisnuli su u zrak podignuti krstovi i ikone, platnene zastave i zajapureni nacionalisti, homofobi i transfobi koji su vikali "Idite na Kosovo!" i "Srbija! Srbija!". No mišićima i pendrecima postignuta sigurnost služila je kako sprječavanju prodora nasilnika u povorku, koji bi sudionike tukli u ime Boga, nacije i porodičnih vrijednosti (gdje su, prema riječima premijerke Srbije Ane Brnabić, uhićene 64 osobe), tako i zadržavanju LGBTIQ+ osoba od kretanja i postojanja ulicama Beograda. Vidljivo postojanje drugačijih života u javnome prostoru razdire iluzornost prirodnosti heteroseksualne obitelji u kojoj je moguće unedogled eksploatirati žene u kućanstvima, kao i u rađanju i odgajanju nove radne snage. Stoga se Srpska pravoslavna crkva na čelu s patrijarhom s pravom boji kada se uzbudila "da (prajdu) nije samo do šetnje i do provoda, očigledno da mu je cilj da preoblikuje društva (...) naše vrijednosti, naš način života". Povorke ponosa protestom su koji se naslanja na povijest borbi protiv državnoga i kapitalističkog nasilja, prvih dokumentiranih kvir pobuna tokom 20. stoljeća protiv kriminalizacije i patologizacije iskustava LGBTIQ+ osoba, od kojih je možda najpoznatija pobuna kod newyorškoga Stonewalla 1969. godine. Cilj kvir pokreta nikada nije bilo proširenje institucije braka, mogućnost krštenja ili novačenje u vojsku. Kako sam patrijarh kaže, ideja nije bila da nas prigrle nacionalisti, vojska ili Crkva, nego rad na zamišljanju i izgradnji društvenih odnosa u kojima rod neće crpiti naša tijela do iznemoglosti, i ona koja su razumijevana kao strejt i kao gej, i kao žene i kao muškarci i kao rodno nebinarne osobe. Ni litije ni molitve ne mogu suzbiti mogućnost drugačijih života na horizontu ni činjenicu da su ti životi oduvijek bili tu.
U razgovorima s LGBTIQ+ drugaricama u Beogradu, ako je i bilo nekoga povjerenja u to da su "ljudska prava" više od retoričkoga mehanizma kojim vlast pokušava utrti put prema Zapadu, ono se u tjednima pred povorku počelo rasplinjavati. "Da nije bilo vrpoljenja pred ambasadorima i europskim izaslanicima, država bi nas vjerojatno ostavila da se snalazimo kako znamo i umijemo u okršaju s huliganima." Promatrajući lavinu policajaca koji su se ipak na kraju postrojili oko povorke, u potplaćenim i nikakvim uvjetima rada u kojima bi trebali riskirati batine, netko se zapitao tokom samoga okupljanja koliko će imati uopće volje i energije spriječiti eskalaciju nasilja.
O kule od pijeska sazdane u Srbiji udara i jeka situacije svega nekoliko stotina kilometara dalje i desetak godina ranije. I Hrvatska je u pristupnim pregovorima između 2005. i 2013. godine isticala predanost pravima manjina s posebnim poglavljima posvećenim njihovoj izgradnji i održavanju. U julu 2013. godine postala je članica Europske unije, da bi već u decembru bio raspisan referendum usmjeren na suzbijanje sloboda LGBTIQ+ osoba, a nedugo zatim i pozivi na ograničavanje upotrebe ćirilice sa Statutom Grada Vukovara u novembru iste godine. Manjine tako ostanu zahvaćene u prividu u kojem svaka strana nastoji uvjeriti onu drugu u slobodu koju navodno jamči, kako Hrvatska i Srbija EU tako i EU Hrvatsku i Srbiju, na čijem pragu stradavaju migranti, a velik dio LGBTIQ+ zajednica npr. u Poljskoj ili Italiji ništa se manje ne drži za slamke oskudnih resursa za koje se uspiju izboriti. Politička kolebanja u Srbiji koja se prelamaju preko leđa LGBTIQ+ osoba treba sagledati i u kontekstu rata u Ukrajini i rastrganih lojalnosti između EU-a i Rusije. Tako je među organizatorima kontraskupa i ekstremno desna, proruski orijentirana grupa Narodna patrola, a fotografije Vladimira Putina stajale se uz bok onima Draže Mihailovića na litijama. Koji tjedan prije povorke i Dveri su pozivale na zabranu njezina održavanja, ni više ni manje, na narednih sto godina po uzoru na zakon protiv LGBTIQ+ javnog djelovanja (tzv. LGBTIQ+ propagande) koji je godinama na snazi u Rusiji.
Treba dodati i da se povorka nije realizirala samo unatoč državi i desnim organizacijama nego i unatoč samom Europrideu. On je održan u korporativnom sponzorstvu, i to Coca-Cole, IKEA-e, Medtronica i Microsofta, s raspravama do zadnjega trena o mogućnosti naplate ulaza na pojedina događanja u sklopu programa. Dobar dio LGBTIQ+ zajednice bio je podijeljen oko sudjelovanja, opredijelivši se na pridruživanje povorci u otporu nacionalističkim, homofobnim i transfobnim strujama s oporim okusom u ustima zbog komercijalizacije okupljanja. LGBTIQ+ osobe u Srbiji, kao i u drugim državama regije, nerijetko žive u povećanom riziku od siromaštva, otežano dolazeći do zaposlenja, zdravstvene skrbi i krova nad glavom. Otpor homofobiji i transfobiji klasna je borba, borba za ekonomsku i socijalnu pravdu, koju kapitalizam najnemilosrdnije izjeda u manjinskim kontekstima.
Nakon nekoliko godina mirnijih okupljanja, ovogodišnji prajd u Beogradu došao je kao hladan tuš, ostavivši za sobom niz zagrebenih problema, no čije rasvjetljavanje istodobno može biti produktivnim mjestom za razgovor o tome kako LGBTIQ+ osobe u Srbiji žive i što bi emancipatorni rad uopće značio. Održavanje povorke prošle subote na ovaj način, u policijskom obruču, u žiži divljanja nasilnika na ulicama, kazuje da prema bilo kakvom obliku slobode treba potegnuti puno dalje od tih nekoliko koraka od Bulevara kralja Aleksandra do Tašmajdana.
