Zbog otmice aviona i postavljanja bombe od koje je 11. rujna 1976. poginuo njujorški policajac, 30-godišnji vođa peteročlane ekipe boraca za neovisnost jedne male države osuđen je na doživotnu kaznu oduzimanja slobode. Nakon 32 godine boravka u zatvoru, tijekom kojeg je uspio pobjeći, ali je nakon jednog dana ponovno uhićen, terorist je pušten i deportiran u domovinu koja je u međuvremenu postala neovisna. Nedugo potom svoj je život samovoljno skončao, ostavivši dva pisma: jedno upućeno narodu za koji se borio, a drugo obitelji.
Otmica nevinih, fanatizam i samoubojstvo, tri su elementa u stvaranju slike o fanatičnom teroristu skrivenom među izbjeglicama na putu za Evropu koje današnji ksenofobi uzimaju kao argument prilikom zalaganja za zatvaranje naših granica. No u navedenom slučaju opisani fanatik je kostur nastajućeg mita o mučeniku Zvonku Bušiću koji je ‘zadužio hrvatski narod’. Osim prezira prema ‘muslimanskim luđacima’, u Hrvatskoj se danas nastavlja graditi priča o neshvaćenom junaku koji je vlastiti i tuđe živote žrtvovao za ‘svete ciljeve’.
Jačanju tog narativa u posljednjih mjesec dana pridonijela je predstava ‘Tko je ubio Zvonka Bušića’ koja je nastala prema istoimenoj knjizi novinara Tihomira Dujmovića. Taj najnoviji uradak desničarskog autora sastoji se od teksta koji nalikuje na monolog razočaranog pijanca u birtiji, u kojem se miješa perspektiva samog Bušića i moralizatorskog komentatora te pomno izabranih novinskih članaka i pisma čiji je cilj pokazati kako Bušić nije terorist. U tu svrhu knjiga obiluje nizom netočnosti i manipuliranjem podacima, a s obzirom na opremu, kao i pravopisnu te sintaktičku brljavost, očekivalo bi se da je riječ tek o jednom od brojnih samizdat izdanja samoprozvanih autora. No knjiga je objavljena u nakladničkoj kući Ljevak, a njenoj vidljivosti pridonijeli su i sudionici zagrebačke promocije, poput predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, potpredsjednika Sabora Milijana Brkića i ministra branitelja Tome Medveda.
Umjesto da budu dio opskurnih pisanija, tako su pisma jednog terorista i njegovih pristaša te Dujmovićevi manipulativni komentari postali relevantan materijal kojim se rekreira povijest i stvara slika o dobrohotnom junaku čija je otmica aviona tek izraz nezaustavljive želje za slobodom napaćene domovine, a postavljena bomba greška onih koji su je loše deaktivirali. U formiranju te slike vjerojatno je najgnjusnije obmanjivanje čitatelja tvrdnjom da je Kathleen Murray Moran, supruga poginulog policajca Briana Murraya, pisala pisma u kojima se zalagala za puštanje Bušića na slobodu. No istina je posve drugačija.
Prošle je godine Murray Moran, koja je u vrijeme smrti 27-godišnjeg supruga ostala sama s troje djece, objavila knjigu ‘Life Detonated’ u kojoj je detaljno opisala posljedice terorističkog čina. Za hrvatske medije danas ne želi govoriti jer, kako nam je u e-mailu objasnila njena agentica Sandra O’Donnell, ‘Life Detonated’ govori u njeno ime pa se nema namjeru opravdavati pred onima koji su odgovorni za smrt njenog supruga. O’Donnell nam je objasnila da Murray Moran u potpunosti stoji iza upotrebe riječi ‘terorist’ kada se referira na Zvonka Bušića.
‘Nema boljeg opisa od terorizma za ono što je Bušić učinio 1976. godine. Ljudi na Grand Centralu, gdje je postavljena bomba, bili su civili, a to su bili i oni ljudi u avionu koji je otet’, napisala nam je O’Donnell.
A što se pak pisama tiče, istina je da se Kathleen Murray Moran dopisivala s Julienne Bušić, suprugom Zvonka Bušića koja je također zatvorena zbog sudjelovanja u terorističkom činu, a koja joj se javila iz zatvore te je obmanula pričom da se kaje zbog učinjenog. Kako danas tvrdi Murray Moran, Julienne Bušić joj je tada kazala da se razvela od supruga. Stoga je Murray Moran poslala pismo u kojem se založila za njeno puštanje na slobodu. No kada su se vidjele nakon što je Julienne izašla iz zatvora, Murray je shvatila da se ona ne namjerava vratiti roditeljima u Oregon, kao što joj je prethodno ispričala, već nastaviti borbu za svog zatvorenog supruga terorista.
‘Stvarno je sramotno da se preispituju činjenice oko kriminalca koji je odslužio zatvorsku kaznu te da se iskorištava gubitak nečijeg muža i oca kao isprika za vlastite postupke. A to je ono što rade Julienne i njeni pristaše’, napisala je O’Donnell.
Nadalje, Dujmović u knjizi pokušava svaliti krivnju za aktivaciju bombe na nikog drugog doli na one koji su je pokušali deaktivirati. Tako piše da je ‘bomba bila dizajnirana tek kao prijetnja da se otmičare shvati ozbiljno, a nikako da ubije’. A u bauljanju, u kojem autor progovara kao Bušić, Dujmović se izravno ruga policiji koja nije uspjela deaktivirati bombu. ‘Jeste li im rekli da sam detaljno iz zrakoplova objasnio gdje sam ostavio eksplozivnu napravu, da sam detaljno objasnio kako je deaktivirati, da je to bilo toliko jednostavno da je to moglo napraviti dijete od pet godina, da je bilo posve jasno da sam tu napravu napravio samo da djelujem ozbiljno’, pita se Bušić, odnosno Dujmović. Tome u prilog Dujmović navodi i tužbu koju je Murray Moran podignula protiv policije ne bi li shvatila što se točno dogodilo.
‘Korištenje tužbe protiv New Yorka, udovičine korespondencije s Julienne ili nekih drugih iskrivljenih činjenica koje je Bušić koristio kako bi opravdao svoje postupke, omogućava perpetuiranje mita’, tvrdi O’Donnell.
Ništa manje začuđujuće nije ni pozivanje na putnike u avionu koji su navodno svjedočili u korist Bušića. Tekstovi iz tog vremena, od kojih su neki dostupni i na internetu, ukazuju na tipični štokholmski sindrom. Dujmović kao ključni argument citira navodni iskaz suca Johna R. Bartleta tijekom izricanja prve presude kojim je ustvrdio da Bušić nije terorist, no ipak ga je osudio na doživotni zatvor, odnosno kaznu u trajanju od 30 godina. Tadašnji mediji poput ‘New York Timesa’ ne spominju ovaj govor, već navode tvrdnje o tome kako je sudac tražio blagonaklonost prema Julienne Bušić. Godinama kasnije Bartlet je napisao pismo u kojem je zatražio Bušićevo puštanje na slobodu. No sva službena postupanja američkih vlasti pokazuju da je Zvonko Bušić za njih bio i ostao ono što jest – osuđeni otmičar aviona koji će se spominjati u tekstovima o povijesti terorizma u New Yorku.
U nizu tek djelomično nabrojanih nesuvislosti zanimljiva je i opservacija Dujmovića, koji u fiktivnom obraćanju Bušiću, objašnjavajući mu kako nakon rata više nema jedinstva, priznaje da s ljubomorom gleda na susjednu Srbiju. ‘Ali, kad klanje stane, moj pobjednički Hrvat (za razliku od Srbina, oh kako samo za razliku od Srbina) onaj moj Krležin domobran Jambrek, ne zna kako dalje!’ piše Dujmović. Unatoč visokom društvu na promociji i rasprodanim kartama za predstavu, čini se da Dujmović svim tim jambrekima još uvijek ne uspijeva u potpunosti nametnuti da na lik i djelo jednog terorista gledaju kao na mučenika. O tome svjedoči i crowdfunding kampanja kojom je za financiranje predstave uspio sakupiti samo devet donatora i tisuću dolara od ukupno zatraženih 18 tisuća.
