Državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova i kandidatkinja za potpredsjednicu HDZ-a Zdravka Bušić u dvadesetim i tridesetim godinama života aktivno je surađivala s članovima Hrvatskog narodnog otpora (HNO), organizacije koja je po izvještajima više američkih i evropskih tajnih službi 1970-ih i 1980-ih godina počinila ponajviše terorističkih napada u Evropi i Americi od svih postratnih ustaških udruženja. Organizaciju je osnovao ratni zločinac Vjekoslav Maks Luburić, a nakon njegove smrti preuzeo ju je rukovoditelj logora Jasenovac Dinko Šakić, koji će tek 1998. biti izručen Hrvatskoj i osuđen na 20 godina zatvora. Tekstovi iz 1970-ih godina koje smo pronašli potvrđuju da je Zdravka Bušić bila ideološka sljedbenica ustaškog zlikovca Luburića, koji se zalagao za provođenje terora kao legitimnog sredstva za ostvarenje političkih ciljeva. U vrijeme njihovih najgorih terorističkih akcija, Bušić je u službenom listu HNO-a 1978. godine bila predstavljena kao ‘žena otpora’. Iz te je pozicije pozvala hrvatske žene da se pridruže svojim muževima u borbi za Hrvatsku, namećući kao uzor otmicu aviona u kojoj je 1976. sudjelovao njen brat Zvonko Bušić. Apel je izašao u listu ‘Otpor’ koji je 1976. godine, uz podružnicu HNO-a, zabranjen u Njemačkoj zbog otvorenog pozivanja na terorizam. Izvještaji jugoslavenske tajne policije i izjave njenih istomišljenika pokazuju da je Zdravka Bušić pritom bila izrazito aktivna u komunikaciji između evropskih i američkih ćelija Luburićeve organizacije, što je uključivalo i stalne kontakte s pojedincima koji su u evropskim zemljama sumnjičeni i osuđivani za niz teških kaznenih djela.

Podružnica Službe državne sigurnosti iz BiH stavila je Zdravku Bušić na listu 49 nadziranih ‘pripadnika HNO-a – luburićevaca’, uz bok s Dinkom Šakićem i drugima koji su okarakterizirani kao ‘najekstremniji’ pripadnici te organizacije

To je biografski rezime kandidatkinje za potpredsjednicu HDZ-a koja u unutarstranačkim izborima podržava Andreja Plenkovića. Aktualni premijer, politički centrist, podržava i nju, kao kontrapunkt desnijim protukandidatima iz kvote Mira Kovača, poput Davora Ive Stiera. Za Stiera je više-manje poznato da se poput Zdravke Bušić u prošlosti divio ustaškom pokretu. No po razmjerima iskazanog ekstremizma njegov je životni put neusporediv s njenim, iako je Stierov djed, ustaški pukovnik Ivan Stier, osnivao s Luburićem HNO 1960. godine. Nakon svađe i razilaženja s poglavnikom Antom Pavelićem, Luburić je naumio preuzeti vodstvo nad hrvatskom emigracijom. Tako je nastao HNO, organizacija uspostavljana na principima ustaških vojnih postrojbi. Ivan Stier je imao zadatak da ujedini i pomiri ustaše s visokim činovima koji su pobjegli nakon pada NDH, a Luburić je računao na privlačenje mlađih generacija. HNO se u startu razlikovao od ostalih organizacija zato što je vojsku nametao kao fundament okupljanja hrvatske emigracije. Politički gledano, osnivač HNO-a promovirao je ideju o ujedinjenoj borbi protiv Jugoslavije, bez obzira na političke preferencije ‘revolucionara’.

Nakon Luburićeve smrti 1969. godine dolazi do frakcijskih borbi. U konfliktima koji se vode na svakom kontinentu gdje žive ustaše i njihovi simpatizeri, glavne su dvije struje. Prvu predvodi Dinko Šakić, predstavnik starije generacije, a na drugoj se profilirao Stipe Bilandžić, emigrant iz Njemačke. Njihovi sukobi vidljivi su i preko publikacija koje redovno izdaju. Šakić u Španjolskoj štampa ‘Obranu’, a Bilandžić ‘Otpor’ u Njemačkoj. Oba lista rukovode se Luburićevim učenjem: promoviraju rušenje Jugoslavije ekstremnim nasiljem i veliku Hrvatsku do Drine. Ponekad pod pseudonimom, a nekad i pod pravim imenom, Šakić redovno ispisuje plitkoumne geopolitičke analize i eksplicitno apelira na terorizam. ‘Otpor’ je, međutim, još eksplicitniji. Dobrim ga dijelom vode mlađi pripadnici organizacije. Ako za vlastite akcije ne okrivljuju ‘Udbu’, odnosno Službu državne sigurnosti (SDS), onda opravdavaju ubojstva koje čine njihovi članovi. U više brojeva ‘otporaši’ objavljuju upute za efektno odstranjivanje oružja nakon zločina i podučavaju efikasnom podmetanju požara u ‘neko jugoslavensko vojno, redarstveno ili trgovačko skladište ili bilo kakvu prostoriju’. Daju i detaljne instrukcije za izradu eksplozivnih naprava. ‘Kako svi suvremeni revolucionarni pokreti upotrebljavaju eksploziv u svojim osloboditeljskim djelatnostima, tim se sredstvom trebaju služiti i hrvatski revolucionari’, piše u ‘Otporu’. Tamo se samoubilački napadi nazivaju ‘vrhuncem rodoljubne spremnosti, samopoštovanja i visokog morala’, ali se hrvatskim ‘revolucionarima’ sugerira da takvu akciju ostave za ‘neki zbilja važan cilj’.

U istom broju u kojem HNO apologetski pristupa takvom samoubilačkom teroru, a riječ je o siječnju 1978. godine, Zdravka Bušić poziva žene da se ‘oslobode svih laži koje govore da ženi nema mjesta na rodoljubnom i političkom polju’. Kao uzor za djelovanje navodi primjer Julienne Bušić, supruge Zvonka Bušića, zbog njenog sudjelovanja u otmici američkog aviona. Iste godine Zdravka Bušić je u listu ‘Hrvatica’, koji se reklamirao kao ‘časopis za ženu i dom’, objavila tekst u kojem sažima Luburićevu političku viziju o ujedinjenju ‘komunista, socijalista i hrvatskih demokrata’ u rušenju Jugoslavije. ‘Samo nju moramo rušiti sa svim svojim silama, i u tome se nalazi naša hrvatska narodna zadaća’, poručila je Zdravka Bušić, pozivajući žene da ravnopravno sudjeluju s muškarcima u toj borbi. Fotografije koje je nedavno objavio istraživački novinar Željko Peratović pokazuju da je prionula i terenskom radu. Sredinom 1970-ih uslikana je negdje u šumi pored Clevelanda, gdje je živjela, s uniformom i pištoljem u ruci. Povod je bilo snimanje švedskog dokumentarca ‘Hrvati – teroristi ili borci za slobodu’, koji je pratio njihove gerilske obuke u Evropi i SAD-u. Američki dio organizirao je Zdravkin tadašnji suprug Vinko Logarušić, a nemalu ulogu u projektu je navodno imao i Bruno Bušić, čije je slučajno i neoprezno pojavljivanje u kadru filma navodno imalo obola u kasnijoj SDS-ovoj likvidaciji. Sam ‘Otpor’ obilato je koristio fotografije tih naoružanih Hrvata za propagiranje budućih oružanih akcija protiv Jugoslavije i njenih predstavništava u svijetu.

Sredinom 1970-ih uslikana je negdje u šumi pored Clevelanda, gdje je živjela, s uniformom i pištoljem u ruci. Povod je bilo snimanje švedskog dokumentarca ‘Hrvati – teroristi ili borci za slobodu’

Prema jednom analitičkom biltenu jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS), od početka 1970-ih do početka 1980-ih godina članovi HNO-a sudjelovali su u najmanje 25 aktivnosti koje su uključivale bombaške napade, otmice zrakoplova, ubacivanje naoružanih ljudi u Jugoslaviju, ucjene i iznude novca od bogatijih hrvatskih emigranata i ubojstva jugoslavenskih funkcionera po svijetu. Gotovo da ne postoji poznatiji teroristički napad hrvatske emigracije a da iza njega nije stajala neka od frakcija ove organizacije. Još za vrijeme Luburića u Njemačkoj i Jugoslaviji osuđeno je više pripadnika HNO-a zbog terorizma, a nakon njegove smrti akcije su intenzivirane. Ivan Vujičević i Blago Mikulić upali su u veljači 1971. godine u jugoslavenski konzulat u švedskom Göteborgu, neuspješno tražeći puštanje suborca koji je u Jugoslaviji osuđen na smrt zbog postavljanja bombe što je ubila jednog civila i ranila desetke posjetitelja kina u Beogradu. Dva mjeseca poslije upada u taj konzulat, u organizaciji HNO-a Miro Barešić i Anđelko Brajković likvidirali su jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića u Štokholmu, a godinu poslije Barešićevi suradnici oteli su švedski zrakoplov, tražeći puštanje Barešića i drugih sudionika u atentatu na Rolovića iz zatvora. Nakon što su Šveđani pristali na iznudu, Barešić i ostali prebačeni su u Španjolsku, gdje su uskoro pomilovani.

‘Vrlo ograničen broj osoba je znao da su izvršitelji svih akcija, počev od zaposjedanja jugoslavenskog konzulata u Göteborgu, slučaja Rolovića u Stockholmu, pa sve do ove akcije (otmica aviona, op. a.) članovi H. N. Odpora’, stoji u izvještaju Glavnog stana HNO-a pod ravnanjem Dinka Šakića. Nakon što je teroriste nagradio titulom ‘vitezova’, Šakić je imao ključnu zaslugu za njihovo oslobađanje iz madridskog pritvora, a navodno je imao popriličan utjecaj i na njihove akcije u Švedskoj. Zahvaljujući Šakićevim vezama s režimom španjolskog fašističkog diktatora Francisca Franca, Barešić i ostali su pušteni, nakon čega ih je Šakić s lažnim imenima poslao u Paragvaj koji je davao utočište brojnim nacističkim zločincima poput Josefa Mengelea. Od 1975. godine Šakić je tamo radio na projektu kampa za obuku ustaških terorista i članova HNO-a.

To se sve dešavalo u prvoj polovici 1970-ih. Druga polovica bila je rezervirana za mlađe snage, pojedince koji su godinama bili u kontaktu sa Zdravkom Bušić, inače rođenom 1950. godine, likove poput Stipe Bilandžića iz Njemačke te druge iz široke mreže isturenih članova HNO-a koji su nedovoljan broj godina u Drugom svjetskom ratu kompenzirali kasnije. Među njima je bio i Vinko Logarušić, suprug Zdravke Bušić od 1971. godine, koji je na visoku poziciju u američkom HNO-u došao još za vrijeme Šakićeve dominacije. Član organizacije bio je i Zdravkin brat Zvonko Bušić. Godine 1971. postao je potpredsjednik HNO-a za Ameriku. Na glasu kao ‘fanatični luburićevac’, bio je jedan od inspiratora pobunjene frakcije s Vinkom Logarušićem. Prema nekim doušnicima SDS-a iz HNO-a, pokušao je ovladati organizacijom u SAD-u, ali su ga u tome spriječile frakcijske svađe i činjenica da je bio ‘preradikalan’.

Njegovi naknadni tekstovi u ‘Otporu’ i sličnim listovima, koje je pisao i nakon što je završio u zatvoru zbog otmice aviona i smrti američkog policajca, otkrivaju puno više od aktualne slike koja je o njemu stvorena u Hrvatskoj: da je riječ o ordinarnom ustaši. Osim što veliča ustaštvo i Maksa Luburića, Bušić je donirao i 50 dolara za inicijativu izrade Luburićevog spomenika u Španjolskoj, koju je pokrenuo Dinko Šakić. Šakić je tih godina u više navrata posjećivao proslave 10. travnja u SAD-u, pa tako i u Clevelandu gdje su Zdravka Bušić i njen suprug Vinko Logarušić živjeli i radili. Već se tada dobro znalo da je Šakić kao upravitelj Jasenovca sudjelovao u genocidu nad srpskim, romskim i židovskim stanovništvom.

Do interesa za Zdravku Bušić-Logarušić jugoslavenska Služba državne sigurnosti je došla posredno, prateći aktivnosti obitelji i rodbine supruga Vinka. Podružnica SDS-a iz BiH ubrzo ju je stavila na listu 49 nadziranih ‘pripadnika HNO-a – luburićevaca’, uz bok s Dinkom Šakićem i drugima koji su okarakterizirani kao ‘najekstremniji’ pripadnici te organizacije. Početne informacije prikupili su od njene sestre Marije, s kojom su vodili nekoliko obavijesnih razgovora. Prema njima, Zdravka je od 1976. do 1980. svake godine tjednima boravila u Evropi, sastajući se s najutjecajnijim pripadnicima HNO-a, poput Bilandžića i drugih koji su u evropskim zemljama u kojima su djelovali optuženi za niz teških kaznenih djela, od posjedovanja oružja do organizacije napada na jugoslavenska predstavništva. U obavještajnom biltenu SDS-a s početka 1980-ih navodi se da je Zdravka Bušić-Logarušić uz Milu Markića i Antu Ljubasa postala ključna osoba za kontakt američkih i evropskih ćelija HNO-a, te da ‘obilazi luburićevce po Evropi, donosi im poruke i financijska sredstva za organiziranje antijugoslavenskih djelatnosti’. I u časopisu ‘Otpor’ stoji da je ‘Zdravka bila veoma aktivna u raznim hrvatskim akcijama’, uz isticanje njene ‘spremnosti na žrtvovanje kada se radi o Hrvatskoj, o prijateljima i suborcima’. Zdravka je, k tome, bila zadužena da vodi širi emigrantski fond ‘Slobodna Hrvatska’, u kojem su se prikupljala sredstva za ‘političke zatvorenike’.

Najveći broj akcija pripadnika HNO-a tih su godina bile reakcije na jugoslavensku i međunarodnu represiju. Godine 1976. izvršili su oko jedne trećine svih napada toga desetljeća, neposredno nakon njemačke zabrane HNO-a. Franjevac Leon Galić, koji je vjerojatno vjenčao Zdravku i Vinka, u SAD-u je pričao sa suradnicima o nužnosti povećanja ‘aktivnosti’ HNO-a u Americi zbog otežanog rada u Njemačkoj. Raspravljalo se i o neuspješnom atentatu na jugoslavenskog diplomata u Paragvaju: jedan od ustaških terorista, povezan s Dinkom Šakićem, ubio je greškom urugvajskog ambasadora. Godine 1978. uslijedio je novi val nasilja u režiji HNO-a, nakon jugoslavenskog zahtjeva Njemačkoj za izručenje Bilandžića i suradnika. Niz bombaških napada desio se nešto prije i nakon Titove smrti 1980. godine. U ožujku te godine eksplodirala je bomba ispred Jugobanke u New Yorku, a u lipnju ispred zgrade u kojoj je živio jugoslavenski diplomat. Istoga dana u muzeju ispod kipa slobode aktivirana je eksplozivna naprava. FBI je dobio dojavu da su banku napali ‘hrvatski borci za slobodu’, a smatralo se da iza napada stoji upravo HNO, koji je bio najavio napade na jugoslavenske institucije po objavi vijesti o smrti Tita.

Američke službe pozorno su pratile aktivnosti HNO-a u SAD-u. Nadzor je povećan nakon što su hrvatskim emigrantima počela pristizati ucjenjivačka pisma u kojima se tražio novac za hrvatske revolucionare. FBI je došao do primjeraka pisanih prijetnji nakon što je eksplodirala bomba u kamionu u kojem su bila dva pripadnika HNO-a iz Chicaga. Naprava je eksplodirala slučajno, na putu prema emigrantima koji nisu pristali na ucjenu. Broj bankovnog računa lociran je u Paragvaju. Nakon istrage, ispostavilo se da iza svega stoje spomenuti Vujičević i Barišić, koji je u to vrijeme boravio u SAD-u pod lažnim imenom, kao pomoćnik paragvajskog ambasadora. SDS-ovi doušnici iz HNO-a tvrdili su da je Barešić provodio akcije u dosluhu s vrhom organizacije u SAD-u, odnosno ljudima s kojima je surađivala Zdravka Bušić. Dapače, i ona se spominjala kao sudionica, ali ta optužba nikada nije dokazana.

Iste godine tajne službe Njemačke i Švedske, uz informatore jugoslavenskog SDS-a, najavile su pripremu velike akcije HNO-a, poput većeg bombaškog napada, otmice aviona ili nekog jugoslavenskog diplomata. Pripreme su uključivale povećana putovanja američkih članova HNO-a po evropskim podružnicama i dostavljanja dijelova bombi kućne radinosti iz SAD-a. Akcija nikada nije izvedena. Ključni je razlog bilo hapšenje deset pripadnika HNO-a u Americi. Među šestoricom uhićenih krajem 1980. godine bio je i Zdravkin tadašnji suprug Vinko Logarušić. Clevelandska policija je u njihovoj kući našla nemale količine metaka i prototip bombe koja je poslana na više adresa Hrvata koji nisu bili voljni davati novce za njihove ubilačke akcije. FBI je pretragom drugih stanova nadziranih članova HNO-a otkrio velike količine oružja: pištolje s prigušivačima, snajpere, automate, bombe i veće količine eksploziva sa satnim mehanizmima.

Bila je to policijska akcija koja je nanijela ponajveći udarac cijeloj organizaciji od njenog osnutka. No napadi nisu prestali. Niti tjedan dana nakon što je 1982. godine objavljena presuda prema kojoj je nekoliko ‘otporaša’ osuđeno na drastične kazne, a Vinko Logarušić na 20 godina zatvora, eksplodirala je bomba pred putničkom agencijom u New Yorku u vlasništvu bivšeg predsjednika Kluba jugoslavenskih iseljenika, dok je snažnija naprava ispod poslovnice JAT-a otkrivena i deaktivirana. Američka policija dovela je ove napade u vezu s presudom Logarušiću i drugima. Te je godine zabilježen početak konačnog rasturanja ekstremnih metoda HNO-a. FBI je počeo nadzirati gotovo svakog aktivnijeg člana HNO-a. Uhićeno je ili na saslušanje odvedeno na desetke članove. Obimna dokumentacija SDS-a pokazuje da su i oni imali popriličan doprinos u njihovim svađama i raskolima. SDS iz BiH angažirao je, primjerice, 43 suradnika da izvještavaju o HNO-u, od čega je njih 28 bilo ‘dobro ugrađeno u emigrantske strukture’. Služba državne sigurnosti se, pored toga, brutalno odnosila prema njima, vršeći više likvidacija članova HNO-a u SAD-u i po Evropi. Mnogi su članovi navodno bili i u dosluhu s njemačkim i ruskim službama te FBI-om i CIA-om. Još se Dinko Šakić znao pohvaliti da američka kontraobavještajna agencija asistira u uspostavi kampa za treniranje ustaša.

Zdravka Bušić-Logarušić nije završila u optužnici za terorističke napade, iako je navodno bila na više obavještajnih razgovora s FBI-om zbog supruga. Tadašnji jugoslavenski konzul u Clevelandu potužio se 1982. godine američkoj policiji na ‘učestale prijave naših građana protiv nje’. ‘Iz policije su mu rekli da su i sami dobili nekoliko prijava ali da niko neće da svedoči i napiše pismenu prijavu koja je policiji potrebna da bi pokrenuli postupak protiv nje. Policajci se slažu da je veoma lukava i da je intelektualno mnogo jača od Vinka Logarušića i da za optužbe naših iseljenika ima osnova’, stoji u jednom dopisu jugoslavenske tajne službe o aktualnoj Plenkovićevoj kandidatkinji za potpredsjednicu HDZ-a.

Od 1986. godine HNO je dobrano pacificiran. Promjenu u strategiji borbe simbolizira i jedna naslovnica ‘Otpora’, na kojoj je objavljen Franjo Tuđman sa suprugom Ankicom. Pokojim kritičarima u organizaciji na račun Titova generala odgovoreno je da je Tuđman utjelovljenje učenja Maksa Luburića, koji je nekoliko desetljeća prije zazivao pomirenje djece ustaša i partizana. Početkom devedesetih, uz pozadinski nadzor SDS-a, Zdravka Bušić došla je s više desetaka emigranata u Hrvatsku i nazočila osnivanju HDZ-a. Ubrzo je postavljena u Tuđmanov ured, nakon čega odlazi u Sabor i potom u Evropski parlament. Danas je na glasu kao osoba značajno povezana s emigracijom, pa tako i s pojedincima koji su bili članovi HNO-a, ustaške terorističke organizacije.