Magazin +972, nazvan po međunarodnom pozivnom broju za Izrael i Palestinu, sa sjedištem u Tel Avivu, među rijetkim je ljevičarskim medijima u tom dijelu svijeta. Prije 25 godina pokrenula su ga četvorica pisaca sa namjerom da imaju aktivnu ulogu u razgovorima o Palestini i Izraelu, glasno kritikujući i protiveći se okupaciji i aparthejdu. Magazin ima horizontalnu organizaciju, svi uposlenici zajedno donose odluke, uključujući i one o zapošljavanju novih članova i izboru uredništva koje se rotira.

Dio novinara i pisaca koji rade su aktivisti uključeni u proteste protiv okupacije i genocida nad Palestincima. Opstaju uz finansijsku podršku čitalaca i od donacija stranih organizacija. Za magazin pišu i Palestinci i Izraelci, a od početka intenzivnih napada na Gazu u oktobru 2023. imaju i redovne dopisnike iz tog dijela Palestine, kao i sa ostalih okupiranih područja.

Dio ekipe je i novinar, komentator i fotograf Oren Ziv. On već dvije decenije redovno obilazi okupirane dijelove, izvještava, ali i učestvuje u tamošnjem političkom životu. Zbog svojih tekstova često je pod pritiskom, ali ne odustaje od uvjerenja da novinarstvo ima važnu ulogu u svijetu u kojem živimo.

Razgovarali smo putem Zooma, a on ovih dana intenzivno izvještava o sve češćim i brojnijim protestima protiv okupacije Gaze i zahtjevima za mir. Na ulicama su Žene u crnom i brojne druge organizacije, koje sa slikama ubijene djece stoje naspram vojnika i političara. Kulminacija je bila sredinom maja, kada je grupa aktivista pokušala probiti obruč ka Gazi, zbog čega su bili meta policije.

Koliko ljudi se stvarno pojavljuje na tim protestima i koliko su zbog toga pod pritiskom?

To je važno pitanje i pokušat ću ga elaborirati jer je to unutarnja politika, pa je malo komplicirano. Dakle, nakon 7. oktobra 2023. postojala je mala skupina radikalnih ljevičara, aktivista, i Palestinaca koji su građani Izraela, koji su prosvjedovali protiv osvetničkog rata, za zaštitu civila i prekid dejstava. Kao i prosvjedi u drugim dijelovima svijeta, i ovi su potiskivani od policije.

Čak je načelnik policije putem službenog TikToka poručio da ko želi prosvjedovati za Gazu, mogu ga busom poslati onamo. Naravno da se to nije dogodilo, ali to je bila reakcija. Policija je takve stvari aktivno radila godinama, ali sada je drugačije. Zabranjuju demonstracije, hapse ljude, naročito Palestince. Stvarno žele uplašiti sve. Neki Palestinci, državljani Izraela, privođeni su zbog protestovanja ili zbog postova na društvenim mrežama i zadržani mjesecima u pritvoru. Policija želi stvoriti atmosferu nulte solidarnosti. No, na svim tim protestima je malo ljudi, naročito Jevreja stanovnika Izraela.

Danas dosta onih koji pripadaju nekom lijevom centru također pozivaju na potpuni prekid rata. Ujedno, raste broj vojnika i rezervista koji odbijaju da se bore. Ovo je priličan pritisak jer dolazi od neke vrste mejnstrima izraelskog društva, od onih koji nisu ljevičari

Sada na ulicama ponovo imamo prosvjede za oslobađanje talaca. Prošle zime su protesti bili vrlo mirni protest i tražilo se od vlasti da se angažuju na oslobađanju talaca, što je apsurdno jer je njihova dužnost da se brinu za svoje državljane. Ti protesti su doveli do rascjepa među demonstrantima na one koji mole vladu da nešto uradi i porodica koje nisu radikalni ljevičari, ali su počeli sa radikalnim metodama, blokiraju ceste, pale vatre na barikadama, sukobljavaju se sa policijom, što ovdje nije uobičajeno.

Ove grupe sada pozivaju na završetak rata i tvrde da je jedini način da preostali taoci budu oslobođeni da isto bude urađeno sa palestinskim političkim zatvorenicima. Traže da se postigne neki dogovor, da se vojska povuče iz Gaze... Takvi protesti se radikalizuju protiv Netanjahua, koga optužuju za nastavak rata. Demonstranti govore da on time ubija taoce, a kako bi politički preživio. Govore i da ovaj rat ni iz vojne perspektive nema postignuća i da mu je jedina svrha njegovo političko preživljavanje.

Različiti se protesti dešavaju od oktobra 2023. Imali smo i napetosti sa Iranom i Libanonom. Prošlog septembra je bio vrhunac nezadovoljstva kada je ubijeno šest talaca, vjerojatno ne od vojnih udara, nego od pripadnika Hamasa. Ali, deseci tisuća su izašli na ulice, blokirali autoceste. Sada je eskaliralo nakon što je Netanjahu sabotirao primirje.

Na rubu protesta se govori o Palestincima u Gazi, nedužnim civilima. Ali, to je pokret koji raste. Dijelom i zato što vidimo da vojne akcije ne pomažu, suprotno onome što vlasti i vojska tvrde. Samo je deset ljudi oslobođeno u vojnim akcijama, a najmanje 41 talac je stradao od izraelskih zračnih napada, dok su brojni ubijeni dok je vojska ulazila u tunele ili na druga mjesta.

Fotografija Orena Ziva

Danas dosta onih koji pripadaju nekom lijevom centru također pozivaju na potpuni prekid rata kao jedini način. Ujedno, raste broj vojnika i rezervista koji odbijaju da se bore. Ovo je priličan pritisak jer dolazi od neke vrste mejnstrima izraelskog društva, od onih koji nisu ljevičari. Došlo je do pomaka. Na to je uticalo i to što ljudi širom svijeta pričaju o tom užasnom ratu. Kada su i mejnstrim zapadni mediji počeli izvještavati o Gazi, čak i oni konzervativni kao FOX News, ljudi su počeli postavljati pitanja. Na to su uticali i stav Međunarodnog krivičnog suda i masovni protesti u Americi.

Izraelski novinari, kao ni međunarodni, ne ulaze u Gazu, nisu ni prije rata. Strani novinari su pokrenuli i sudski proces zbog toga pred izraelskim sudom. Novinari mogu ući u Gazu, ali samo u vojnoj pratnji, na što ja lično nisam išao. To je vrlo ograničeno kretanje i mogućnost izvještavanja. Jedini način da dobijemo informacije je oslanjanje na Palestince na terenu, njihove društvene medije, razgovore putem telefona ili Zooma, što mi radimo, ali većina izraelskih medija ne jer su u službi rata.

 

Cilj je isti – ušutkati sve

Ono što vi i vaši kolege radite, način kako izvještavate i djelujete, vjerujem da vas ostavlja prilično usamljenima u tom okruženju. Koliko je teško opstati u takvim uslovima i koliko osjećate pritiske?

Postoji nekoliko odgovora na to. Da, naravno, osjećamo pritisak. Izvještavali smo o 7. oktobru, lično sam bio tamo gdje se napad desio, ali mi znamo i da je bio 6. oktobar i da je došao 8., kada su počeli užasni napadi, i na to pokušavamo podsjetiti našu publiku. Izvještavati o kontekstu. Da, osjećamo se pomalo usamljeno u svom društvu. Ali, to nije počelo 7. oktobra, sada je samo ekstremnije. No, to je dio našeg posla i insistiramo na objavljivanju na hebrejskom glasova iz Gaze. Mi smo jedini medij u Izraelu koji objavljuje pisce iz Gaze na hebrejskom.

Važno je reći da ti pisci pišu za +972 i žele da to što pišu bude dostupno javnosti. Opet, osjećamo se usamljeno pogotovo kada pričamo o nekim osnovnim stvarima, kao što je prekid vatre, o tome da ima civila u Gazi, djece. Pokušavamo u svom izvještavanju objasniti sve ono što je možda komplikovano, kao što su vojni zakon, pitanja o vlasništvu nad zemljom, kako izraelska okupacija djeluje...

Imamo našu zajednicu novinara aktivista i drugih ljudi sa kojima radimo i to nam daje podršku i osjećaj da nismo sami. Dobijamo neku ohrabrujuću snagu kada primamo elektronsku poštu ili nam ljudi na ulici govore da nas čitaju. To su uglavnom mladi ljudi, u školama, na sveučilištima. Oni žele neku vrstu, to je velika riječ, ali neku vrstu nade i treba im da čitaju na svom jeziku o onom što se dešava. Naravno, mogu čitati na engleskom mnoge stvari, ali ovo je drugačije.

Često idem na jug i sa nekih brda može se vidjeti Gaza. Dakle, sve je jako blizu. Govorimo o nekih 60-70 kilometara od centra Tel Aviva. Radimo što možemo da se to zaustavi, ali je, naravno, teško i stalno o tome mislimo. Naši kolege, Palestinci u Gazi, to žive

Kako vas vide Palestinci kada odlazite u područja gdje su oni većinsko stanovništvo?

Palestinci nas također prate. Imamo puno kolega, prijatelja i u toj zajednici. Ja kao fotograf i reporter već 20 godina pratim šta se dešava i krećem se među Palestincima. Naravno, to je sada teže, ali ne nužno zbog Palestinaca, nego zbog vojske i doseljenika. Ljudi nam i dalje vjeruju, to znamo jer žele sa nama razgovarati, dati nam informacije. Ne svi, ali mnogi. Mi na taj način funkcionišemo godinama.

Vjerovatno je ovo teško pitanje, ali važno. Meni lično kao novinarki je preteško svaki dan brojati koliko naših kolega je ubijeno u Gazi. Pritom sam daleko i ne poznajem lično te ljude. Pretpostavljam da ste vi neke od stradalih lično poznavali, bili s njima u kontaktu, sarađivali... Uz to ste tako blizu mjestu gdje masovno ubijaju novinare. Da li medijska zajednica u Izraelu uopće govori o tim ubistvima?

Da, to je nešto jako, jako teško. Nije ni prije 7. oktobra bilo lako. Naši kolege i neki od nas u redakciji su napadani, zatvarani... Ali definitivno je nova situacija da Izrael cilja posebno novinare ili, u drugim slučajevima, ne poduzima ništa da ih zaštiti. Jedan moj prijatelj, američki novinar, ranjen je u Libanonu u prvim danima rata, kada je Izrael napao grupu novinara. Imam kolege u Gazi koji su izvještavali i neke smo zajedničkim naporima uspjeli da izvučemo. Ali, to je nevjerojatna stvarnost.

Svakodnevno razgovaramo sa ljudima u Gazi, svojim kolegama, reporterima, fotografima. I to je nešto nezamislivo. S vremenom sve više ljudi shvaća da je ovo ciljano ubijanje novinara. Naravno da nisu svi slučajevi istraženi, ali to shvatite kada su ljudi ubijeni na terenu sa oznakama na tijelu, sa kamerama. Za naš magazin i dalje pišu naši kolege iz Gaze. Oni pišu o svakodnevici, kako živjeti i raditi u ratu. Sa izraelske strane je bilo nekoliko bdijenja, uglavnom aktivista, ali ne izraelske novinarske zajednice, koja to u potpunosti ignorira.

I to je dio općeg trenda da se Palestinci ne vide kao jednaka ljudska bića, čemu vojska svojim stavovima svakako doprinosi. Mada, da biste vidjeli tu nepravdu, ne morate ići u Gazu. Isto gledamo na Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu, gdje novinari bivaju pritvoreni i zastrašivani. Naravno, drugačije je ono što se događa u Gazi jer ih ondje ubijaju, ali i ovdje je teško. Čini se da je Izrael odlučio, ne možete to odvojiti od općeg napada na Gazu, da potpuno uguši slobodu govora i medijske slobode. I to se osjeća u svakom dijelu zemlje, od rijeke do mora, drugačije, ali cilj je isti – ušutkati sve.

Fotografija Orena Ziva

Da li ste vi lično imali problema sa vlastima i policijom? Osjećate li se sigurno na terenu dok izvještavate?

Mislim da je važno reći da kao izraelski Židovi još uvijek imamo neke privilegije, tako da nas policija ne pritvara ili poziva na razgovore. Lično sam, kao aktivista, pozvan na ispitivanje sa kolegom. Sebastian Ben-Daniel, koji koristi pseudonim John Brown, piše za nas i vrlo je aktivan na društvenim mrežama, bio je otpušten sa Sveučilišta Ben Gurion zbog izražavanja svog mišljenja.

Vidjeli smo napade na Al Jazeeru, zabranu, potom vladine napade na list Haaretz. Ali i prije smo bili limitirani kod izvještavanja o Zapadnoj obali, iz drugih dijelova gdje su Palestinci, kada pokrivamo raseljavanje palestinskih zajednica, puštanje zatvorenika, napade... Možemo li i dalje raditi? Naravno. Ja i dalje pišem o svemu, ali svakako postoji pritisak kada idemo na teren da ne idemo sami, da koordiniramo, razmišljamo kamo idemo. Nije kao prije da se samo voziš i pokrivaš što želiš.

 

"Da, ovo je genocid!"

Postoji jedna riječ koju je u zapadnim mejnstrim medijima, ali i u javnosti, sve teže koristiti kada se govori o zločinima u Gazi – genocid. Magazin +972 koristiti i taj termin. Koliko je to riječ koja se čuje u ovom kontekstu oko vas?

To ovdje nije zabranjena riječ. Naravno, mejnstim mediji je neće koristiti ili je koriste pod navodnicima kada govore o prosvjednicima u svijetu. Jedan od najuspješnijih naših članaka bio je "Da, ovo je genocid!" Amosa Goldberga, koji je stručnjak za genocid. On je to napisao na hebrejskom. Ljudi traže taj tekst, čak i oni koji se ne slažu.

Aktivisti, naravno, koriste taj termin, možete ga vidjeti istaknutog na natpisima koje nose tokom protesta i koje im policija oduzima i proteste proglašava ilegalnim, kao u Haifi i Jeruzalemu. Ali, iskreno, isto se ponašaju i kada neko nosi natpis "Zaustavite ubijanje u Gazi" ili slično. Nas ne zanima samo korištenje tog termina, nego i teoretska rasprava, da objasnimo zašto ljudi koriste termin genocid. Dakle, zakonski je dozvoljeno koristiti tu riječ u tom kontekstu, ali policija je zabranjuje i nećete je čuti na mejnstrim protestima i u medijima.

Fotografija Orena Ziva

Na kraju, kao novinar i aktivista i neko ko živi u Tel Avivu, kako vidite kraj ovog i moguće posljedice po izraelsko društvo? Generalno, kakav je osjećaj živjeti tu gdje jeste dok se dešava sve o čemu ste pričali?

Mislim da je to vrlo teško pitanje, ali razmišljam i o tome. Često idem na jug i sa nekih brda može se vidjeti Gaza. Dakle, sve je jako blizu. Govorimo o nekih 60-70 kilometara od centra Tel Aviva. Sa periferije grada se ponekad može čuti bombardovanje. Radimo što možemo da se to zaustavi, ali je, naravno, teško i stalno o tome mislimo. Naši kolege, Palestinci u Gazi, to žive.

Kada sam se počeo baviti fotografijom, 2005. pokrivao sam Zapadnu obalu, proteste. Tada nije bilo društvenih medija, a drugi nisu o tome izvještavali, izuzev ako su vojnici bili povrijeđeni. Borili smo se sa problemom nedostatka informacija. To je bilo prije 20 godina. Danas je problem što ljudi znaju i nije ih briga ili ne žele znati. Sada se sa tim pokušavamo boriti kao dvojezični alternativni medij.

Puno razmišljam o tome kako razgovarati sa izraelskom javnošću u ovoj užasnoj situaciji. I prije 7. oktobra puno smo govorili o budućnosti i mogućim rješenjima. Razmišljam i o tome kako se društvo može oporaviti od toga što je učinjeno. Jer, na kraju dana, ono što se događa u Gazi nema veze samo sa vladom ili vojskom nego i desecima, možda i stotinama hiljada ljudi koji sudjeluju u ovom osvetničkom ratu. I to nisu samo ekstremni desničari koje često viđate u zapadnim medijima, već i prosječni ljudi iz lijevog centra. Vojnici koji su išli u Gazu su sudjelovali u tim zločinima, svi, ne samo oni ekstremni.

Stalno se pitam može li se društvo oporaviti. Da bismo se oporavili iznutra, moramo prepoznati što se dešava, a mediji ne govore o tome. Nedavno sam objavio tekst sa čovjekom, Palestincem u Gazi, čiji je sin bio dio medicinskog tima koji je ubijen. On govori hebrejski bolje od mene i insistirao je da govorimo na tom jeziku. Članak je i objavljen na hebrejskom.

Postoji nada sve dok neko ko je doživio takvu tragediju, ko godinu i pol dana živi na tom mjestu, ko je nekoliko puta prisilno raseljen, ko je umirao nekoliko puta tokom napada, ko pokušava preživjeti i kome ubiju sina, želi govoriti na hebrejskom i pričati o budućnosti. Naravno, on ne predstavlja sve na obje strane, ali to je nešto što daje malo nade da ovo mjesto možda može da se oporavi. Mislim da je dio našeg posla da pokažemo to ljudima, da znaju da ima nade za oporavak. Taj oporavak može trajati desetinama godina. Ne želim biti previše optimističan. Ljudi moraju priznati što se dogodilo da bi imali kakvu-takvu budućnost.