Nije samo Joseph Biden, i Donald Trump je dobio rekordan broj glasova, na rekordnim (po izlaznosti) američkim izborima. Kako je to moguće kad ga svi prikazuju, a najviše on sam sebe, kao čovjeka bez skrupula, patološkog lažljivca i sociopata? Ako je to vidio i čuo čitav svijet, sigurno su vidjeli i Amerikanci. Pa ipak, rekordan ih je broj glasao za njega. Zašto? Oni i tako nemaju pojma ni o čemu, glasi najčešći odgovor. Vjerojatno je istina ipak kompliciranija. Pogotovo jer je ocjena skoro svih političkih analitičara da je Trump izgubio zbog korone, a da bi komotno pobijedio da je nije bilo. Kao uzrok se navode dobri ekonomski rezultati u njegovom mandatu. I zaista, dok se Europa koprcala u krizi, ogroman je broj Amerikanaca osjetio da im postaje bolje.
Glavni razlog tome je napuštanje globalizacije i, koliko god se to činilo čudnim, trgovinski rat s Kinom. "Svijet je ravna ploča", naslov je svojedobnog bestselera komentatora The New York Timesa i trostrukog dobitnika Pulitzerove nagrade Thomasa L. Friedmana, u kojem on dokazuje da je globalizacija izjednačila uvjete poslovanja u najvećem dijelu svijeta i time silno potaknula razvoj. Bila je to nedodirljiva doktrina duže od tri desetljeća. A onda je Trump (i oni koji stoje iza njega) zaključio da je Zemlja ipak okrugla. Da bi se to dogodilo, Amerikanci su morali osjetiti da im je u globalizacijskoj igri pita postala skuplja od tepsije. Doduše, na početku se sve činilo sjajnim. Izbrisane su carine i druge granične prepreke, pa se proizvodnja prebacivala u ekonomski manje razvijene zemlje, s obiljem jeftinih radnika i nižim ukupnim troškovima poslovanja. Profiti američkih korporacija su stalno rasli, a istim putem išle su i druge europske i azijske zemlje. Protivnici globalizacije tvrdili su, doduše, da je riječ o novom obliku kolonijalizma i eksploataciji siromašnijih dijelova svijeta, ali su se zanemarivale posljedice u matičnim zemljama. A onda se pokazalo kako globalizacija nije pogodila Kinu, Indiju i druge zemlje dovoljno velike i jake da vode računa o vlastitim interesima, ali da je duboko poremetila odnose rada i kapitala na razvijenom zapadu.
Sav globalizacijski ekstraprofit odlazio je naime na račune korporacija, dok su radnici čiji su poslovi odlutali globusom ostajali na ulici. I tako iz godine u godinu. Sve što smo kupovali bilo je američko, pričao je ovom autoru jedan naš privrednik koji je još prošlog stoljeća otišao u New York kao predstavnik velike jugoslavenske tvrtke i poslije ondje ostao živjeti. A sad, kaže on dalje, neću previše karikirati tvrdnjom da su to još samo kruh i mlijeko. Sve drugo je uvozno, odnosno kinesko. Društveno raslojavanje koje je to izazvalo isprva se pripisivalo jednom drugom, također važnom uzroku. Započelo je naime razdoblje velikih špekulacija s tzv. novim bankarskim proizvodima, pri čemu su se stvarala bogatstva ni iz čega, novcem se stvarao novac bez ikakve proizvodnje i realnog rasta BDP-a. To je dovelo do krize godine 2008. (inicijalna kapisla bio je slom banke Lehman Brothers, kao što je 1929. tu ulogu imao Goldman Sachs) u kojoj su bogati postali još bogatiji. Uskoro je došlo do toga da jedan posto najbogatijih posjeduje koliko siromašnija polovica čovječanstva.
U samoj Americi isti efekt imalo je globalizacijsko uništavanje domaće proizvodnje. Trump je dobro uočio da ubacujući se u ispražnjeni prostor i preuzimajući američko tržište, to koristi tko god može. Ne samo Kina, već i Europa. Zato je jedna od njegovih poruka Njemačkoj glasila: Ako hoćete svoje automobile bez carine prodavati u SAD-u, organizirajte proizvodnju kod nas, a ne u jeftinom Meksiku. S Kinom je ušao u rat carinama i uspio vratiti dio radnih mjesta ili spriječiti odliv novih. Iza njega je stajao dobar dio domaćeg kapitala koji je počeo shvaćati da su raslojavanje i siromaštvo u samoj Americi postali preveliki. Skoro da je postala aktualna ona stara pjesmica u kojoj se kaže kako će Amerika i Engleska biti zemlja proleterska. Koliko su se vjetrovi promijenili pokazalo se kad su kineski lideri počeli poučavati Ameriku i ostale zapadne zemlje kako je zatvaranje uvijek štetno. Aktualno osnivanje azijske zone slobodne trgovine znak je da se s riječi prelazi na djela i da svaka batina ima dvije strane.
Iako se otvorenost vlastite ekonomije i rušenje barijera odavno smatraju ekonomskom abecedom, život nije uvijek slijedio profesorske recepte. Južna Koreja je počela razvijati svoju automobilsku industriju tako što je otkupila licencu japanskog Mitsubishija, a poslije još jednu njemačkog Opela. Ali dok nije stasala vlastita proizvodnja, nijedan japanski, njemački ili bilo koji drugi uvozni automobil nije ušao na korejsko tržište. Zanimljivu igru vodili su i Japanci, u doba kad je njihova zemlja rasla tempom koji poslije nisu dostigli ni Kinezi. Oni nisu uvodili visoke carine, ali je strancima bilo preteško probiti se kroz gustiš tehničkih, sanitarnih i drugih normi i propisa koji su vrijedili na njihovom tržištu. Istodobno im je silno koristio rat koji je tada bjesnio u Koreji. Amerikancima, a i drugima, više se isplatilo opskrbljivati svoju vojsku iz susjednog Japana nego iz daleke Amerike ili Europe. Bio je to rat koji su Japanci dobili, iako nakon poraza u Drugom svjetskom ratu nisu smjeli imati nijednog vojnika.
Nisu se samo Kinezi prepali odustajanja od globalizacije, iako imaju golemo vlastito tržište (po broju stanovnika znatno veće od Amerike, Europe i Rusije zajedno), pa su već počeli ubrzano povećavati kupovnu moć domaćeg stanovništva. Zabrinuti bivši šef Svjetske banke Robert Zoellick upozorava ovih dana da se svijet može vratiti u godinu 1900. Pritom sigurno ne misli na Bokserski ustanak u Kini protiv kolonijalnih sila, na osnivanje Socijalističke revolucionarne partije u Rusiji i druge događaje iz te godine. Njega brine ekonomsko zatvaranje nacionalnih država, brine ga ono Trumpovo "America first" (pri čemu je on samo rekao ono što svi drugi misle i rade, naravno kad je riječ o njihovim zemljama), brine ga povratak u doba prije razvoja kojem je globalizacija samo posljednja faza. On bi želio da se ne ruši dostignuta razina međunarodne suradnje, već da se rješenja traže zajednički. To isto zagovara i papa Franjo, ali njemu se idealistički optimizam, pa i određena mjera naivnosti mogu oprostiti.
U krizi naime ljudi reagiraju drukčije. Tada svakome košulja postaje bliža od kaputa, a vlastiti vrabac u ruci važniji od zajedničkog goluba na grani. Iz tog korijena buja i velik dio nevolja s kojima se suočava Europska unija. Ni na zajedničku opasnost, kao što je pošast korone, nema zajedničkog odgovora. I tu se izvode razne računice i jednadžbe u kojima samo vlastiti interes nije nepoznanica. Trump odlazi, treba se nadati definitivno, ali trumpizam ostaje.
