Na konferenciji za novinare koju je održao desetak dana prije inauguracije, Donald Trump odgovarao je i na pitanja koja se tiču njegovih ekspanzionističkih ambicija odnosno najava da će anektirati Kanadu, Grenland i Panamski kanal. Tom je prilikom te prijetnje ponovio, uz argumentaciju koja glasi otprilike ovako: "Vlasništvo i kontrola SAD-a nad Grenlandom apsolutno su nužni u svrhu Nacionalne Sigurnosti i Slobode u Svijetu" (velika slova Trumpova); Panamski kanal treba vratiti pod kontrolu SAD-a jer Panama Americi nameće nepravedno visoke pristojbe i kanalom "ilegalno upravljaju kineski vojnici", dok se cijela priča oko aneksije Kanade zavrtjela još u studenom, kada je Trump s kanadskim premijerom u ostavci Justinom Trudeauom pregovarao o carinama, pa zaključio kako bi za Kanadu najbolje bilo da "postane 51. američka država". Usto, najavio je i da će SAD promijeniti ime Meksičkog zaljeva u Američki zaljev jer je to "prikladno" i "dobro zvuči", rekavši i da "ne može isključiti upotrebu vojne ili ekonomske sile" kako bi ove planove realizirao.
Većina analitičara ne smatra da je Trump "ozbiljan" oko ovih najava, čemu ide u prilog i činjenica da je on na inauguraciji u ponedjeljak govorio samo o planovima koji se tiču južne američke granice. No isto tako, sve te najave zajedno imaju smisla kada ih se promatra kao cjelinu koja bi trebala doprinijeti američkoj ekonomskoj i vojnoj dominaciji u svijetu, pa stoga američki predsjednik, nagađa se, igra igru čiji je cilj deklarativno tražiti više od onoga što realno želi i očekuje kako bi na taj način ostvario svoje stvarne ciljeve.
Kada je u pitanju Grenland, najveći otok na planeti i autonomni teritorij u sastavu Danske od 1953. godine, Trump nije jedini koji je za njega zainteresiran otkad je globalno zatopljenje tamo počelo otapati ledenjake i time otvarati potencijalne nove pomorske rute i pristup njegovim bogatim prirodnim resursima. Štoviše, 1996. godine osnovano je Arktičko vijeće od osam država čiji se teritoriji protežu sjeverno od arktičkog kruga i koje stoga na taj teritorij polažu pravo. Među njima su SAD, Kanada, Rusija i sjeverne evropske zemlje, a sve one imaju manje ili više eksplicitne pretenzije na ovo područje, jednako kao i Kina iako nije arktička zemlja.
Arktičko vijeće, koje se prestalo sastajati nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, financiralo je geološka istraživanja koja su pokazala da su tamo velike rezerve zlata, nikla, bakra, dijamanata i metala s egzotičnim imenima kao što su neodimij, cerij i lantan. Osim metala koji se koriste u modernoj tehnološkoj industriji, pretpostavlja se da se tamo nalazi i oko 90 milijardi barela nafte i 30 posto neotkrivenih zaliha prirodnog plina. Uskoro se očekuje i da ledenog pokrivača oko Grenlanda tijekom ljetnih mjeseci uopće neće biti, što će otvoriti dvije nove pomorske rute od Evrope do Azije. Obje će biti oko 5.000 kilometara odnosno tjedan dana kraće od one koja prolazi Sueskim kanalom.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata SAD je na Grenlandu imao zračnu bazu Thule, koja je sada svemirska baza Pituffik, a 2020. godine, u Trumpovom prvom mandatu, u glavnom gradu Grenlanda Nuuku ponovno je otvoren američki konzulat nakon skoro 70 godina.
Istovremeno, iako nije arktička država Kina je na Grenlandu pokušala realizirati nekoliko velikih infrastrukturnih investicija kao što su aerodromi i rudnici, no pod pritiskom SAD-a danska je vlada blokirala ove projekte.
Na svom dijelu Arktika Rusija je pak tijekom zadnjeg desetljeća ponovno otvorila više od 50 vojnih baza, pa ih sada ima dvostruko više nego arktičke članice NATO saveza zajedno, a neke od njih locirane su izrazito blizu Kanade i Aljaske. Također, početkom prošle godine NATO je na području Arktika održao najveću zajedničku vojnu vježbu od završetka hladnog rata, u kojoj je sudjelovalo 20 tisuća vojnika i više od 50 vojnih brodova i 100 borbenih aviona iz 13 zemalja. Kanada i Danska, koje su ranije bile zapustile ulaganje u vojnu infrastrukturu na svojim dijelovima sada to čine, pa je jasno zašto u zahuktaloj utrci u naoružanju na Arktiku Trump želi prestići ostale.
Ako bi to pokušao učiniti silom, otvorilo bi se pitanje kako će reagirati ostale NATO članice budući da je Danska jedna od njih, pa Trump zasad, čini se, karte stavlja da opciju da će se Grenlanđani, njih 57 tisuća, na izvjesnom skorašnjem referendumu odlučiti za neovisnost od Danske, što je danska premijerka Mette Frederiksen obećala poštovati.
No grenlandski premijer Múte Egede rekao je više puta da Grenland nije na prodaju, dok je predstavnica inuitske zajednice Maya Sialuk bila još eksplicitnija: "Nismo se još oporavili od kolonizacije koja je trajala 300 godina, a sada nam dolazi neki bijeli tip koji govori da će nas kupiti".
Neki američki ekonomisti nagađaju i da bi nekretninski mešetar Trump Grenland zaista mogao pokušati kupiti kao što inače kupuje nekretnine, a po uzoru na slučajeve iz prošlosti kada je SAD od Rusije kupio Aljasku (1897. godine) i Djevičanske otoke (1917.) upravo od Danske. Aljaska je koštala 150 milijuna dolara današnje vrijednosti, a Djevičanski otoci 675 milijuna, dok hipotetska cijena Grenlanda varira od nekoliko desetaka milijardi ako se gleda samo površina teritorija (bivši ekonomist njujorških Federalnih rezervi), do 1.1 bilijuna kada se uračunaju prirodni resursi (Financial Times). Spominje se i mogućnost formiranja "slobodne asocijacije" Grenlanda i SAD-a, kojom bi se navodno očuvao suverenitet otoka, aranžman kakav potonja kolonijalna sila već ima s pacifičkim državama Mikronezijom, Palauom i Maršalovim otočjem.
Grenlandski premijer Múte Egede rekao je više puta da Grenland nije na prodaju, dok je predstavnica inuitske zajednice Maya Sialuk bila još eksplicitnija: "Nismo se još oporavili od kolonizacije koja je trajala 300 godina, a sada nam dolazi neki bijeli tip koji govori da će nas kupiti"
Kada je u pitanju Panamski kanal, Trump je, kao što je spomenuto, rekao da Panama SAD-u naplaćuje pretjerano visoke pristojbe, te pozvao na ukidanje, iako se ne zna kako točno, sporazuma iz 1999. godine kojim je Panama dobila punu kontrolu nad kanalom. Predsjednik Paname José Raúl Mulino rekao je, međutim, da su pristojbe jednake za sve države koje se koriste kanalom, te da je Uprava za Panamski kanal 2023. godine zaista podignula pristojbe, ali za sve jednako i to zbog suše izazvane klimatskim promjenama zbog kojih je reduciran volumen prometa kako bi se štedjele zalihe vode.
Kanalom, osim toga, ne upravljaju "kineski vojnici" već navedena državna agencija, čiju upravu imenuje vlada, dok jedna kineska odnosno hongkonška kompanija, CK Hutchison Holdings, upravlja dvjema lukama. "Za boga miloga, u kanalu nema kineskih vojnika", rekao je također Mulino, dok analitičari pretpostavljaju da Trump ovim prijetnjama od Paname pokušava iskamčiti jeftinije pristojbe za SAD i bolju suradnju na zaustavljaju ilegalne imigracije iz Latinske Amerike.
Što se pak tiče Kanade, Trumpova sugestija da se ona sjedini s SAD-om također bi mogla biti povezana s njegovom namjerom uvođenja carina na uvoz robe iz Kanade, a dobar dio analitičara ove prijetnje opisao je kao obično trolanje. Velika većina Kanađana, njih više od 80 posto, nije zainteresirana za takve eksperimente, a čak je i libertarijanski Institut Cato konstatirao da bi aneksija Kanade SAD-u donijela svakojake probleme budući da se radi o zemlji s politički značajno liberalnijim stanovništvom, pritom i s rastućim problemom secesionizma u frankofonoj pokrajini Québec.
Brookings Institution, još jedan konzervativni trust mozgova, smatra da su sve ove Trumpove izjave taktika kojoj je cilj "dezorijentirati pregovaračkog partnera i zastrašiti ga kako bi dobio bolji deal za svoje prave ciljeve". Dan Hamilton iz te institucije smatra da se Trump tu naslanja na Monroeovu doktrinu od prije dva stoljeća, koja se koristila i u 20. stoljeću, kako bi se evropske sile držale podalje od zapadne hemisfere. U slučaju Grenlanda i Paname taj "pravi" cilj, kaže Hamilton, izgledno je držati podalje Kinu, te povećati američko vojno prisustvo i pristup kritičkim mineralima na Grenlandu.
Prema nekim drugim politolozima Trump se ne služi doktrinom Jamesa Monroea nego jednog drugog bivšeg predsjednika, Richarda Nixona, koji ju je pak preuzeo iz makijavelizma. Nixonova "teorija luđaka" sastoji se od uvjeravanja protivnika da je protagonist, u ovom slučaju Trump, sposoban za raznorazne ludosti kako bi time izazvao strah i prednost u međunarodnim odnosima. Nixon se time služio u hladnom ratu protiv Rusije i njezinih saveznika, prijeteći nuklearnim napadom, no profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Tufts Daniel Drezner vidi jednu bitnu razliku. Trump je za razliku od Nixona istinski nepredvidiv, a konceptualna greška u njegovom pristupu je ta da "ako se cijelo vrijeme ponašaš iracionalno", kaže Drezner, "više ti nitko neće vjerovati da ćeš, jednom kada se s protivnikom dogovoriš, taj dogovor i ispoštovati".
