Dvadesetak kilometara jugozapadno od Knina, ispod planine Kom, smjestilo se Mokro Polje. Okruženo selima Pađene, Ivoševci, Ervenik i Radučić, prostire se na pedesetak četvornih kilometara, a kroz njega protiče rijeka Zrmanja, čineći ga ljepšim i bogatijim nego što bi bez nje bilo. U Bukovici su ljudi srpske nacionalnosti odvajkada čuvali svoj identitet, ne dopuštajući novim naraštajima da zaborave svoje korijene, pređe i porijeklo, narječje, tradiciju i vjeru. Tome u prilog ponajbolje svjedoče Mokropoljsko jevanđelje, ćirilični rukopis iz 13. vijeka i jedno od najstarijih zapisanih djela dalmatinskih Srba, te hram SPC-a posvećen Svetom Apostolu Luki, a podignut davne 1537. godine.
U Oluji je ubijeno petnaest stanovnika sela i na kući pored hrama stoji ploča u znak sjećanja na njih. O onome što se dogodilo više se i ne priča, ubijenih nema i sva je istina otišla s njima
- Ovdje sam na parohiji nepunih sedam godina: Dalmatinac sam koji služi u svom kraju i svome narodu. Ljudi nekako drugačije gledaju kad je sveštenik njihov, domaći, kad dobro razumije ovdašnji mentalitet i narodne potrebe. Mokropoljska parohija ima ukupno 270 domaćinstava, no ta se brojka, kako je uglavnom riječ o starijoj populaciji, iz godine u godinu smanjuje. U sklopu naše crkvene općine su uz hram Svetog Luke i dvije kapele, jedna posvećena spomenutom svecu a druga Svetom Georgiju, te četiri seoska groblja. Iako je 1998. godine unutrašnjost hrama sa svim relikvijama i inventarom stradala u požaru, on se zadržao u izvornom obliku, pa smo pet godina nakon devastacije, uz pomoć donacija ovdašnjih ljudi, započeli s obnovom koja je dovršena prije dvije godine postavljanjem novog ikonostasa i unutrašnjim uređenjem. Narod se uz svoj hram okuplja najčešće ljeti, u povodu Mokropoljskih susreta, ali i na velike pravoslavne praznike poput Božića, Vaskrsa i Duhova. Na Vaskrs organiziramo i tradicionalno kotrljanje vaskršnjih jaja, a to je običaj koji Mokropoljci nastoje održati gdjegod danas živjeli. Premda smo proteklih sedam godina najčešće obavljali obrede sahrana, što rastužuje i obeshrabruje, imali smo i šest krštenja te jedno vjenčanje. U selu je nakon sukoba devedesetih rođeno samo troje djece, no svaki novi život za našu je malu parohiju nemjerljiva radost i neprocjenjiva dragocjenost – uvodi nas u mokropoljsku svakodnevnicu paroh zajednice, sveštenik Aleksandar Vujko.
Teško je procijeniti kako se danas živi u Mokrom Polju: iako je žitelja doista sve manje, većinom govore da nisu zažalili zbog odluke da se vrate u rodni kraj koji su bili prisiljeni napustiti devedesetih – žale samo što takvih poput njih nije bilo i više. Da je tako, kažu, bilo bi im ovdje ljepše i bolje, imali bi s kime podijeliti dobro i zlo, kao što su činili u predratnim vremenima.
Jovanka Babić došla je u Mokro Polje kao mlada nevjesta prije više od četrdeset godina. Tada je, kaže, selo izgledalo drugačije nego danas: ljudi bilo neusporedivo više, a život je pulsirao u svakom zakutku.
- Otkako sam se udala, ovdje se dobro živjelo i tako je bilo sve do rata. Ljudi su obrađivali zemlju i držali stoku, a za poslom se išlo u Knin i širom kninske općine. Kako se s vremenom ipak smanjivao broj đaka, veliku je školsku zgradu zamijenila manja, a u prvoj je otvoren pogon Kninjanke u kojem je bilo zaposleno sedamdesetak osoba. Autobusi su prometovali svakodnevno, razvozeći i radnike i đake. Mladi su ovamo stizali sa svih strana kako bi se sastajali se i družili sve do rata, nakon kojeg ništa više nije isto - kaže Jovanka.
Uprkos preživljenim nedaćama i neugodnim uspomenama na ratno i poratno vrijeme, Babići su ipak smogli snage za povratak u svoje selo.
- Ja sam se definitivno vratila 2005. godine, kad je malo ljudi bilo spremno to učiniti. Svekrva je bila ostala, pa je ovdje u kući ubijena. Suprugu je stoga isprva bilo nezamislivo prijeći prag iza kojeg mu je majka na najstrašniji način izgubila život. No i on je u sebi nakon nekog vremena prelomio, pa se vratio ovamo. Prve smo dvije godine, dok nismo u svojoj kući osigurali osnovne životne preduvjete, živjeli u Radučiću: kad nas je prvi put posjetio električar, u čudu je pitao zar doista mislimo ovdje živjeti. Imali smo prije i stan u Kninu, ali nam on do danas nije vraćen. Tako smo godinama bili prisiljeni svašta raditi kako bismo održali zemlju i opstali. Sad je muž otišao u penziju i više se ne mučimo toliko, imamo koliko imamo. Djeca su završila škole daleko odavde i otišla za svojim životom, a mi smo ovdje, gdje je ljudi sve manje. Teško je živjeti u pustom selu – iskrena je Jovanka.
Da se nije bilo lako vratiti, slaže se i Boris Opačić, no i on nije puno dvojio o svojoj odluci, pa je njegov sin Petar prvo mokropoljsko dijete rođeno nakon 27 godina.
- Svi iz porodice bili smo izbjegli u Beograd, no otac se vratio nakon samo dvije godine, za njim djed i baba, pa majka, a nakraju, 2005. godine, i ja. Kućili smo se iznova malo po malo, radili i stjecali, sređivali pomoć i obnovu dan za danom, godinu za godinom. Bilo je teško, koštalo nas je novaca i živaca, ali ognjište je ognjište i tu nikakve dileme nema. Nešto je jače od čovjeka kod takvih odluka. Mogao sam ostati u Srbiji, otići nekamo van, bio sam mlađi i mogao sam lakše započeti život iznova, ali ne bi to bilo to. Zato se ne žalim i nikad se nisam pokajao zbog svoje odluke. Samo da još tko od moje generacije uradi isto, lakše bi bilo. Od svega što smo nekad imali samo nam je ambulanta ostala, ali ni u nju nema tko da ide, a kamoli u školu - sa sjetom se prisjeća Boris.
Koliko su ovdašnji ljudi privrženi svom kraju, potvrdili su nakon turbulentnih devedesetih i obnavljanjem tradicionalnih Mokropoljskih susreta, utemeljenih još 1960. godine.
- Susreti se održavaju svake godine potkraj sedmog ili početkom osmog mjeseca, kad živne i selo i Zrmanja s njim. Osjeti se dašak nekadašnje životne radosti, začuje se dječja graja, ožive uspomene. Zaiskri takmičarski duh kroz tradicionalne igre, balote i povlačenje užeta, zapjeva se u nošnjama i kolo povede: nekad su se stotine ljudi zbog toga spuštale do Mokrog Polja, no danas je sve manje posjetilaca sa strane – tumači nam Jovanka.
Mokropoljski povratnici nerado pričaju o najbolnijoj temi, zločinima počinjenima devedesetih. Rane su još svježe i žestoko peku.
- U Oluji je ubijeno petnaest stanovnika sela i na kući pored hrama stoji ploča u znak sjećanja na njih. Njihovi će nasljednici teško poželjeti opet živjeti u Mokrom Polju. O onome što se dogodilo više se i ne priča, ubijenih nema i sva je istina otišla s njima – šturo nam kaže jedan od Mokropoljaca. Danas je ovdje od nekadašnje tri i pol tisuće svega 116 stanovnika, mnoga su prezimena ugašena, brojni su zaselci opustjeli. Samo još Zrmanja teče, pridružujući se svojom vječnom ljepotom hramovima i grobovima u zavjetovanju živih da nikad ne zaborave svoje mokropoljske Atlije, Babiće, Bajiće, Batose, Bjedove, Boltiće, Vagiće, Demire, Muždale.
