Dvadeset i pet godina kontinuiranog izlaženja jednih novina nije mala stvar. Pogotovo ako je riječ o novinama čiji je izdavač organizacija jedne nacionalne manjine koja je svoj status gradila u okolnostima nakon rata 1991. – 1995. koje su joj bile sve samo ne naklonjene. Kažemo, nije mala stvar, jer danas na tržištu političkih tjednika postoje samo još dva važna novinska izdanja starija od Novosti. Prvo takvo je Globus, tjednik pokrenut u decembru 1990. godine. Međutim, on već otprilike pet godina ne izlazi u tjednom, nego u dvotjednom ritmu. Drugo je Nacional, pokrenut 1995., ali s dvogodišnjom pauzom u izlaženju.
Prvi broj Novosti objavljen je 17. decembra 1999. godine, tada još s apozicijom "Sedam dana". No, tih dvadeset i pet godina kontinuiranog izlaženja ne znači samo puko bilježenje proteka vremena. Iz kontinuiteta, dugotrajnosti, žilavosti i borbenosti Novosti, na što su nas primoravale često nam nesklone okolnosti, proizašlo je i slobodno, kritičko i hrabro novinarstvo. Lako je to provjeriti listajući uvezane godišnjake Novosti iz kojih je vidljivo da nismo štedjeli ni HDZ-ove ni SDP-ove premijere ili predsjednike. Već četvrt stoljeća, iz tjedna u tjedan, naše novinarke i novinari, komentatori i komentatorice, suradnice i suradnici poručuju im – supekovski kazano – "mene, tekel, fares".
Kako bismo izbjegli bilo kakvu moguću mistifikaciju, kažimo da smo svjesni da slobodno, kritičko i hrabro novinarstvo u Novostima proizlazi i iz uvjeta proizvodnje naših novina. Budući da su Novosti prije svega, formalno i stvarno, tjednik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i da se financiraju sredstvima namijenjenim informiranju pripadnica i pripadnika nacionalnih manjina, one su cijelo vrijeme bile oslobođene pritiska financijskog uspjeha ili neuspjeha na medijskom tržištu.
To je, naravno, ogromna stvar, ali istovremeno predstavlja i ogromnu odgovornost. Ako se štampamo i izlazimo zahvaljujući tome što je naš rad poduprt budžetskim sredstvima, onda naša odgovornost kao novinarki i novinara mora biti još izraženija nego što je to u privatnim medijima, u kojima, na koncu, orijentaciju i sadržaj ipak diktiraju vlasnici i tržišni (ne)uspjeh. Mi osjećamo da smo odgovorni ne samo onoj nacionalnoj manjini u čijem okrilju nastajemo, nego i ostalim raznorodnim manjinama u čije ime nastojimo govoriti. Odgovorni smo i općoj javnosti kojoj svojim tekstovima, kao neprofitni medij koji informira o područjima od javnog interesa, nastojimo kompenzirati u nas uložena sredstva.
Novosti predstavljaju svojevrsni asamblaž različitih medijskih modela. Osim što su manjinsko glasilo i što su općeinformativni medij, one su i svojevrsna alternativna medijska institucija, dakako u mjeri u kojoj je to moguće s obzirom na opće okolnosti. Kao što smo rekli, u Novostima se ne pokušava maksimizirati profit, ne prodaju se stranice oglašivačima, ne traži se po svaku cijenu široka publika, a zbog svoje strukturne različitosti one su zainteresirane za nove načine organiziranja medija i zalažu se za razvoj takvih medija u cjelini. Stoga Novosti često funkcioniraju i kao inkubator za nove novinarke i novinare, čime dobrim dijelom nadomještaju ulogu nekadašnje omladinske štampe.
Što Novosti još karakterizira? U današnje doba polarizirane javnosti nastojimo izbjeći negativno stereotipizacijsko pisanje, protiv smo binarnog pristupa koji ljude dijeli na "nas" i "njih". Trudimo se izbjeći generaliziranje u smislu da se ponašanje pojedinaca automatski pripisuje cijeloj grupi i u smislu da se iz jednog događaja zaključuje na opći plan. Ne širimo moralnu paniku, izbjegavamo žrtveni diskurs prema kojem su Srbi/Hrvati uvijek žrtve onih drugih, kao što se i klonimo diskursa urote (npr. strašenje čitatelja bilo "srpskim svetom" bilo "povampirenim ustašama").
Što se tiče Srba u Hrvatskoj, možemo reći da su s Novostima postigli žurnalističku i retoričku vidljivost i autonomiju koje su, kao i bilo koji oblik njihove javne vidljivosti i autonomije, jednom dijelu društva teško prihvatljivi. Možda nismo uvijek usklađeni s pulsom manjine čiji smo tjednik, ali takva harmoniziranost ne bi bila ni poželjna.
Novosti su i rezultat rada ranijih generacija novinarka i novinara, kao i prethodnih urednika. S većinom njih sam radila, bilo kao novinarka, bilo kao zamjenica urednika. Prvih stotinu i nešto brojeva Novosti uredio je Milan Trbojević Džeger, koji je imao dovoljno upornosti da jedan mali, lokalni medij – bilten "Novosti – 15 dana" vukovarskog Zajedničkog veća opština u vrijeme mirne reintegracije – pretvori u novine koje se će se uskoro distribuirati širom zemlje. Naslijedio ga je naš, sada već pokojni, kolega Nino Kopač, koji je Novosti vodio u financijski dosta izazovnim vremenima.
Nakon 2004. na uredničko mjesto dolazi Rade Dragojević zahvaljujući kojem ovaj tjednik iz interne distribucije i poluvidljivosti izlazi na trafike i tako postaje javni medij u punom smislu te riječi. Odnosno, Novosti od kraja 2009. i izlaska na kioske postaju ovjerene činjenicom da su izložene kritičkom oku javnosti kojoj su upućene i čijih se interesa tiču. Krajem 2010. godine glavni urednik postaje Ivica Đikić, koji novine vodi u vrijeme drugog SDP-ovog mandata. Vjerovalo se da bi one tada mogle mirnije broditi, ali zbog istraživačkih tekstova o poslovima koji su se ticali i tadašnjeg predsjednika Republike vrlo brzo dolaze s njim u sukob. Najteže napade političke desnice i ultrakonzervativnih udruga Novosti doživljavaju za vrijeme sljedećeg urednika, Nikole Bajte, a ti napadi odjekuju sve do danas.
Namjerno se ovom prilikom ne želimo baviti onima za koje naši istraživački tekstovi, satira, kolumne, pisanje protiv ustašizacije, desnog ekstremizma i ultrakonzervativizma predstavljaju oblike "antihrvatske djelatnosti". Jedino "anti" koje se može vezati za naše novine je ono sadržano u riječima "antifašističke" i "antinacionalističke", ne samo u smislu pozivanja na povijesni antifašizam i prepoznavanja uspona etnonacionalizma devedesetih, nego i dosljednog zagovaranja progresivnih politika nasuprot "suvremenom opskurantizmu".
