Povijest nam pokazuje da su postojali brojni ljudi koji su bili izuzetno sposobni, pa čak i genijalni na području kojim su se bavili, a da su pritom bili društveno i politički potpuno neosviješteni. U tom smislu, mogli bismo nabrojiti imena različitih filozofa, umjetnika i znanstvenika. Na spomenuti sindrom političke neosviještenosti nisu ostali imuni ni neki od poznatih ezoteričara. Poznato je da se ideologija nacizma formirala i putem referiranja na različite ezoterijske koncepte tog razdoblja. Poznata je i činjenica da su Hitler i njegovi najvažniji ljudi bili uključeni u rad tajnih okultnih organizacija. Istina je da pritom nitko od njih nije bio zapažen po bilo kakvim relevantnijim razmišljanjima i knjigama. Suprotna stvar se dogodila u Italiji, gdje je jedan od najinteligentnijih predstavnika ezoterije poslužio kao teoretičar nastajućeg fašizma.
Julius Evola rođen je u Rimu 19. svibnja 1898. godine u plemićkoj sicilijanskoj obitelji. Kao glavni predstavnik duhovne i ezoterijske tradicije ostavio je iza sebe izvrstan rad, koji prati serija knjiga o budizmu, hinduizmu, jogi i istočnjačkoj filozofiji općenito, dok se u isto vrijeme bavi i hermetičkom tradicijom, alkemijom i spiritualizmom. Sve su to različiti putovi koji u konačnici vode u prosvjetljenje. Drevne tradicije, zajedno s grčkom, rimskom i sjevernoeuropskom mitologijom, koje Evola smatra nekom vrstom pretpovijesti, dosežu do viteštva i okultnih pripovijedaka srednjeg vijeka. Aristokratsko kulturno naslijeđe iskoristio je protiv ekumenizma i globalizacije modernog doba. Možda baš to Evoline knjige čini nejasnima prosječnom čitatelju.
Evola je dobar primjer za sve one intelektualce koji svojim razmišljanjima utječu na stavove javnosti. Čuvajući živu glavu, pustio je fašiste da njegove ideje koriste onako kako im je odgovaralo i da ga ističu kao začetnika ideologije koja je bila daleko ispod njegovih potencijala
Njegov filozofski rad svodi se na seriju političkih knjiga iza kojih je opet slijedila duhovna i tradicionalna orijentacija. Bit tih knjiga sadržana je u trilogiji ‘Revolt protiv modernog svijeta’, ‘Ljudi među ruševinama’ i ‘Zajaši tigra’. Spomenute knjige nude upute za preživljavanje aristokratima duše modernog doba, koje Evola, pod jakim utjecajem hinduizma i teorije o yugama (velikim razdobljima u povijesti), doživljava kao kraj ove civilizacije, pad i rastvaranje. Kao što je i sam priznao, njegova stajališta oblikovana su pod utjecajem Platona, Nietzscheove teorije o nadčovjeku, Otta Weiningera i teorije o bipolarnosti, te metafizičke potrage za apsolutnim, koju je na svoj tragičan način izrazio talijanski filozof i umjetnik Carlo Michelstaedter. Također, esencijalan je i utjecaj Otta Brauna, Meistera Eckharta, Oswalda Spenglera i velikog francuskog intelektualca Renea Guenona.
Evola nije bio samo učenjak. Njegove tekstove prati niz pjesama i umjetničkih djela koja su utjecala na dadaizam, kojega je i sam bio dio. U galeriji Meduza u Rimu 1963. godine prvi je put postavljena izložba koja uključuje sve njegove slike, od kojih većinu danas možemo naći u privatnim kolekcijama ili u Nacionalnoj galeriji moderne umjetnosti u Rimu. Još su izraženije bile Evoline intervencije u političke okolnosti tog vremena, isticane kao opozicija prema američkom kapitalizmu i ruskom boljševizmu. Zbog njegovih aristokratskih pogleda mnogi su ga požurili osuditi, etiketirajući ga kao službenog intelektualca fašističkog pokreta, što je ubrzo bilo pobijeno njegovim radikalnim i heretičkim govorom.
Nažalost, to je bio samo jedan govor. Evola je ubrzo pognuo glavu i pustio fašiste da njegove ideje koriste onako kako im je odgovaralo. Kao i mnogi drugi intelektualci, čuvajući živu glavu pustio je da ga ističu kao začetnika ideologije koja je bila daleko ispod njegovih potencijala. Možda bi u nekim trenucima čak i povjerovao kako će svi ti primitivci u crnim košuljama potaknuti neke korisne promjene u svijetu koji su kreirali. U nekim drugim situacijama kod Evole bi se pak pojavila želja za suprotstavljanjem Mussoliniju i njegovim kompanjonima, no ovaj bi to sve brzo sredio prijetnjama i zabranama.
Odmah nakon pada fašizma i kapitulacije Italije, Evola se seli u sjeverni dio Italije, odakle redovito posjećuje Njemačku i Austriju. U ožujku 1945., za vrijeme jedne od svojih šetnji Bečom, bio je ozbiljno ranjen tijekom savezničkog bombardiranja. Ta nesreća rezultirala je njegovom paraliziranošću od struka nadolje sljedećih 30 godina života. U Italiju se vraća 1948. godine i potpuno se posvećuje svom autorskom radu. Preminuo je 11. lipnja 1974. godine. Njegovo tijelo je kremirano, a pepeo je, prema njegovoj želji, položen na ledom pokrivene vrhove planina, kako bi tamo mogao nastaviti svoje omiljene asketske planinarske vježbe.
Time je okončana životna avantura izuzetnog mislioca izgubljenog u političkim previranjima vremena u kojem je živio. Njegova fizička paraliziranost simbolički je odrazila nemoć i paraliziranost pri pokušajima odupiranja nehumanom režimu koji je nanio zlo i štetu svima u i oko Italije. Julius Evola dobar je primjer za sve one intelektualce koji svojim razmišljanjima utječu na stavove javnosti i time se automatski uključuju u politički život. Politika voli koristiti intelektualce kada su joj potrebni, podređuje ih svojim sebičnim interesima i odbacuje kada joj više nisu potrebni.
