Poznati uspon već rasturenom cestom na Petrovac otprije nekoliko dana za nagradu donosi jedno zaboravljeno iskustvo. Nije nam bilo iznenađenja sve do ulaska u interijer Bakićeva velebnog Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna, tamo gdje se noge same pripremaju na preskakivanje gomila smeća nakupljenog u protekla dva i pol desetljeća. Ali smeća uglavnom više nema. Prva je to uočila i na društvenim mrežama objavila povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić koja je proteklog vikenda bila na vrhu Petrove gore s grupom kolega iz inozemstva.
Obećao sam da neću odavati detalje projekta. S druge strane, ima angažmana za 200 do 300 statista iz našeg kraja, a i potrošit će se ovdje nešto novca – kaže Nebojša Andrić, načelnik Vojnića
Drugo što smo tad saznali od nje, a ona od radnika koje je zatekla kako vare provizornu ogradu na jednoj od viših etaža spomenika, jest da se te sve radnje obavljaju radi stanovite filmske produkcije. Navodno će neki njemački filmaši ovdje uskoro snimati nekakvu seriju. Zato uzlazimo i mi gore, s pratnjom koju nam dodjeljuju u općini Vojnić, da se nagledamo. I da saznamo što se točno zbiva, dabome. No ako i nema još filma ni serije, najednom otvorenije vizure u spomeniku i oslobođena akustika vabe dovoljno same po sebi. Većinom smo bili zbog smeća zaboravili da taj monument ima svoje neodoljivo unutarnje lice, a ovako izložen nije bio još od gradnje prije četiri desetljeća. Vanjština mu je i dalje nagrđena, s mnogim sljuštenim i ukradenim pločama od rostfraja koje su nadaleko odražavale njegov dinamični i dramatični lik.
Kasnije ćemo od načelnika općine Nebojše Andrića saznati da je objekt njegovom odlukom, uz privolu Ministarstva kulture, prepušten filmskim producentima na nekih mjesec dana – besplatno, kaže – kako bi se promovirao taj kraj, i sam spomenik Vojina Bakića. ‘Obećao sam da neću odavati detalje projekta’, dodaje on, ‘pa ću reći samo još da to nema nikakve veze s Drugim svjetskim ratom i našim natezanjima oko toga u Hrvatskoj. S druge strane, ima angažmana za 200 do 300 statista iz našeg kraja, a i potrošit će se ovdje nešto novca.’
Ali najprije se dakle vozimo iza vatrogasnog džipa kojim će nas Pero Šokčić usmjeriti pravo do glavnog ulaza u monument. Naš pratitelj je vatrogasni zapovjednik, redovno u obilasku kompleksa.
- Na dan se tu okrene prosječno stotinu ljudi - kaže.
- Mislim, posjetitelja, onih koji najčešće navraćaju na svoju ruku. Mnogi se provuku kroz rupu na žici, ne traže da im otključamo.
Malo kasnije naići će tako jedan mlađi par. Momak veli da je odrastao tu negdje u blizini Petrove gore i da bi želio curi pokazati pogled. Nose dalekozor u rukama. I nizozemske registracijske tablice na autu. Odmah zatim dolaze dva policajca u civilu, pa nas je već čitava grupa u hladovitom predvorju spomenika. Odjekuju naši glasovi u srcu masivne armiranobetonske plastike, dok vani sva priroda cvrči od žege. Gledamo uzorak nabora po betonu, zidovi izgledaju kao da su radovi jučer obustavljeni.
- Sve daskom šalovano - stručno procjenjuje rađu naš strpljivi vatrogasac, puštajući da natenane osmotrimo čitav kompleks, nekih 13 etaža, plus još jedna u obliku vršne terase.
Usput gubimo iz vida i policajce i turiste, srest ćemo ih opet kasnije. Procjenjujemo grafite raznih autora, čupkamo kamenu vunu iz zaostale termoizolacije, mudrujemo o zahtjevnosti obnove koja nikako da nastupi. Bijeli sportski aviončić tromo nadlijeće Petrovac, bruj mu se gubi u golemom prostranstvu oko nas. Panorama spaja brda u Sloveniji i Bosni i Hercegovini, Zagreb u izmaglici pod Sljemenom i vrhove Gorskog kotara i Like. Karlovac i Vrginmost su nadomak ruke. U nevjerici prebrojavamo antene na vrhu spomenika, koje baš kao da se umnožavaju iz godine u godinu. Telekom, radio, televizija, policija, druga televizija, drugi radio. U međuvremenu su općinari tu radi lopova namjestili i par nadzornih kamera.
Općepoznato je da su antene na spomeniku – ilegalne. Svi su zainteresirani naime lako osjetili maćehinsku pozu države čiji je najveći problem u suštini to što ovoliku gromadu nije bilo moguće brzo sravniti sa zemljom. Onako, recimo, kao slavnu Bakićevu plošnu, krilatu formu od čelika u Kamenskoj. Dobra ilustracija takve nebrige zabilježena je prije tri godine u intervjuu koji je s Ministarstvom kulture RH napravila švicarska novinarka Danielle Majani, radeći tri studije slučaja na spomenicima Narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj.
Ukratko, nadležno ministarstvo dalo je načelnu podršku očuvanju izvornog izgleda spomenika, ali se po pitanju antenske bižuterije samoizuzelo od konačnog odlučivanja ili makar posredne intervencije. Švicarsku su novinarku upoznali s najkonkretnijom akcijom oko toga: vlasnike antena uputili su na nasljednike autorskih prava Vojina Bakića, kao i na eksperte s Arhitektonskog fakulteta. Pa neka se u nadahnuću privatne inicijative sami nagode s njima. Veći primjer odustajanja javne uprave od većeg spomenika ovdje još nije bio viđen.
Nailazimo ponovno na dvojicu policajaca, kažu da su samo navratili izvan smjene. I oni imaju dvogled. Čujemo da pripadaju interventnoj jedinici iz Velike Gorice, stacioniranoj na Petrovoj gori. Nisu tu zbog kradljivaca rostfrajnih limova, nego zbog izbjeglica koji se ovuda nastoje provući iz Bosne prema Sloveniji. Policije ima puno, kako nadalje čujemo, a izbjeglice se zavlače posvuda u potrazi za skloništem, pa su naši vrijedni policajci stalno zauzeti. Dok izlazimo iz zdanja, čitava priča polako zadobiva neki sasvim novi premaz. Pero još tapša dlanom po žbukanoj površini glavne unutarnje ograde, čudi se kako izgleda netaknuta, a tolike je godine izložena atmosferilijama koje tutnje Petrovcem. ‘Tito je to gradio’, zaključuje, ‘ne djeca.’ I policajci se na svojoj strani, odlazeći dalje, čude zapuštenosti kompleksa.
- Dobili smo svoju državu, a ovo čudo ostavili da propada kao da nije naše - govori nam jedan od njih. Ali pitamo ih za izbjeglice, to nas je trenutno zažuljalo.
- Da imate manje posla - pozdravlja ih Pero na rastanku.
- Bojim se da će ga biti sve više - rezignirano konstatira policajac.
Na ostalo sliježu ramenima, odaju kudikamo manje od Kolinde Grabar-Kitarović, a ne izgledaju ni tako fatalno strastveni prema toj temi. Motivi se odjednom kovitlaju i miješaju, potaknuti opojnim kolovoškim zvukovima i bojama. Oko nas zuje obadi i bumbari, iz nepregledne šume bukve i hrasta i kestena nadire bujad i kopriva, šareni se kupina i šipurak. Oko grupica Azijaca i Afrikanaca koji nas promatraju iz gustiša plahi kao srne dok zagrizaju vlastiti dah, bilje svija vitice i pokriva ih sjenom. Usta su im zamazana tamnim sokom bobica, odjeća natrunjena šušnjem i ilovačom. Nogavice i rukavi mokri od nekog od nebrojenih potočića koji vrludaju Petrovom gorom.
‘Petrova mi gora mati, suho lišće krevet moj’, pjevali su partizani prije tričetvrt stoljeća. E da je znati je li ijedan današnji sanjatelj europsko-unijskog azila spavao u obližnjoj Partizanskoj bolnici, možda u kamufliranim zemunicama. Možda baš onoj nad kojom je doktorica Marija Šlezinger na samrti zacrtala vlastiti grob, samo da bi i nakon života štitila pacijente od progonitelja. Hlapi razlika između zbjegova ovih i onih, svih u povijesti koji su svojom nesrećom orali Petrovu goru da im rodi slobodom. Ni država nam danas nije bolja prema jednima negoli drugima. Vraćamo se na to, sad već radi finalnog razaznavanja onoga po što smo došli, pa umalo zaboravili uslijed novosti o izbjegličkim sklonostima prema krovu nad glavom. No pokrijte onu groznu rupetinu u jednoj mračnoj izbi spomenika, prije nego što netko upadne u nju.
Uto se zahvaljujemo Peri Šokčiću koji zaključava ulaz u utrobu spomenika i odlazi svojim putem. Banjalučanin, dolazio je na đačkom izletu ovamo, pamti muzej u etažama koje danas obilazi u samoći. Zatim je nakon posljednjeg rata došao ponovno i ostao zauvijek, ako ima išta zauvijek. A mi ćemo još malo probazati oko kompleksa s kosturnicom palih partizana i na odlasku zastati da telefoniramo. S druge strane bit će Branka Seiter, glavna konzervatorica u Karlovcu, a koja bi trebala biti nadležna za svu zaštićenu baštinu u ovom kraju. Trebala, kažemo, jer to po svemu sudeći ipak nije u njezinu nadleštvu.
- Nisam znala ništa dok me jutros nisu nazvali iz ministarstva. Ali nitko me nije tražio nikakvu konzervatorsku suglasnost. Sve u vezi s tim obavlja se između Ministarstva kulture i općine Vojnić. A mislim da se time bavi pomoćnik ministrice Davor Trupković, kao i inače kad je u pitanju Petrova gora.
No više nismo mogli saznati ni od ministarstva kojem smo uputili par pitanja na ovu temu. Naprosto nisu odgovorili do naznačenog roka za slanje novina u tisak. Na koncu smo se obratili i Sanji Horvatinčić ne bi li nam pomogla zaokružiti ovu neizvjesnu potragu za formalnom i realnom odgovornošću nad umjetničkom baštinom i političkom memorijom. Ili je jednostavno riječ o ideološkom odbijanju konkretnih antifašističkih vrijednosti za koje država ne može prihvatiti da su veće od nje same. Jer da je imalo željela, dosad je spomenik mogla i pozlatiti. Ali nastavlja se oko njega igra skrivača, ne samo izbjegličkih. Horvatinčić je inače nerijetko prisutna na Petrovoj gori, sudjelovala je u kreiranju lani otvorene te proslavljene izložbe o jugosocijalističkoj monumentalnoj arhitekturi u njujorškoj MoMA-i. Tamo je bio uvršten i fotos ovog Bakićeva spomenika u sadašnjem stanju. Zato se ona otad muči s tumačenjem takve njegove zapuštenosti strancima, s obzirom na to da je riječ o – takav joj je dojam – kulturnom dobru njima poznatijem od većine drugih u Hrvatskoj.
- Za ovakav objekt mora postojati plan upravljanja i koordinacija resornih državnih tijela - smatra ona.
- Teret te odgovornosti ne može se prebaciti samo na lokalnu upravu ili na općinu Vojnić. Ukoliko je općini objekt dan na upravljanje, nužna je bliska suradnja s nadležnim konzervatorskim odjelom u Karlovcu čiji je zadatak da spriječi radnje koje mogu dovesti do daljnje devastacije. To se može desiti tijekom snimanja filmova, ali još više postavljanjem antena na vrhu spomenika. Svaki zahvat te vrste odjel mora odobriti i izdati uvjete korištenja ukoliko je ono uopće preporučljivo. Imajmo na umu da je ovo kategorija memorijalne baštine, da objekt ima simbolički i komemorativni značaj za velik broj ljudi, osobito za lokalno stanovništvo koje je masovno stradalo tijekom Drugog svjetskog rata na Kordunu, pružajući herojski otpor u borbi protiv fašizma.
Sanja Horvatinčić napominje da se spektakularizacijom ruševine i neadekvatnom prezentacijom memorijalne baštine poništava značaj povijesnog nasljeđa jedinstvenog u europskim okvirima. Mnogo većeg i trajnijeg u značaju, uostalom, negoli su sama ta arhitektonska rješenja. Tako su i umjetnici poput Vojina Bakića govorili kada su formom pokušavali svjedočiti o događajima kojima su njihovi spomenici posvećeni. Primarno je stoga pitanje sadržaja koji se proizvodi na takvom mjestu.
- Drugo je ono pod kojim se uvjetima zaštićeno kulturno dobro daje u najam - nastavila je Horvatinčić o praktičnim aspektima problema.
- A svi prihodi stečeni iskorištavanjem objekta trebali bi biti usmjereni na sanaciju i održavanje. Da su se ubirala sredstva od antena svih ovih godina, mogli smo biti na dobrom putu da uskoro imamo obnovljen spomenik.
Samo čišćenje je svakako bilo nužno, složit će se i ona.
- Ali kad se to ne radi toliko dugo, čišćenje ne možete obaviti tako da se preko noći pokupi sav materijal i odveze na smeće. Među šutom na podu nalazila se velika količina originalnog materijala koji je trebao poslužiti rekonstrukciji izvornog rješenja - rekla nam je ova kunsthistoričarka.
A sad još preostaje da vidimo spomenik na filmu i da ustanovimo je li načelnik općine u pravu. I ne bi bilo prvi put da se uvjerimo kako je filmski marketing kudikamo jači od ove države.
