Kao žestoki pobornik i barjaktar feminizma, ali i kao čovjek koji je uvijek stajao na stranu ženâ kad su na ikoji način bivale ugroženima – poglavito u prilikama kad im je vratove pritiskala čizma patrijarhata ili gazila cokula tobože nadmoćnijeg mačizma – često su me zgražale situacije u kojima sam svjedočio gdje žena grubo i grezo nasrće na – ženu! Da, i to je moguće, makar, u ovoj našoj crno-bijeloj fotografiji svakidašnjice razvijanje rečene slike redovito biva popraćeno kolektivnim kokošjim sljepilom. Po onoj sapijencijalnoj izrečenosti u kojoj se veli kako je čovjek čovjeku vuk, vazda mi je bilo neugodno kad bi pjesnička moja narav refleksno reagirala na izvanjski podražaj pa skovala novi analoški proverbij tipa: žena je ženi – žena!
Jest, zgodni poliptoton homo homini lupus, izvučen i izlučen iz Plautovog djela "Magarci", što komično što farsično baš poput evergrinski uščuvanog razdora i rasapa uspomoć manipulacije temom o ćirilici u našem društvu, kao da je zvono u vječnom pokretu što povazdan, i povasnoć, dindilinči na uzbunu označavajući ne početak neke liturgije – katoličke ili pravoslavne, svejedno – već poput metronoma podajući perpetuum mobile ritam u društvu kad valja trajno budnom održati netrpeljivost među našim razlikama: bilo u polaritetu Hrvati – Srbi, bilo u ambigvitetu muško – žensko...
Sramnim istupom u Hrvatskom saboru zastupnice Majde Burić, koja je kolegicu joj po poslaničkom imunitetu, Katarinu Peović, prozvala kao "rusoljuba" i "srboljuba" – jeka čijeg istupa nije prestala odbijati se u javnoj rezonantnoj kutiji pomnje sačinjenoj od novinskih stranica, ekranâ portala i sjećanja onih pametnijih i pažljivijih među nama do danas – nanesena je sasvim potentna šteta tretmanu damstva i općenito apercepciji ženstva u Hrvatskoj, u čije vrijednosti zadnjih i godina i desetljeća uložena su enormna živčana i novčana sredstva, da spomenem samo ona najskuplja. To je eklatantni čin oživljavanja gigantskog crva što će nam tkiva nastojati rastakati do daljnjega...
Na tragu zaštite prava žena i svega što "slabiji spol" u nas čini dodatno još ranjivijim, ohola zastupnica iz Rijeke – iz, dakle, da bi stvar bila poraznija i gora, poslovično uzorne sredine kad je govora o fragilnim skupinama – neodgojenom reakcijom in publico politicis pokosila je sve stupove dobroga ukusa, porušivši sve ograde tolerancije i pristojnosti što smo ih kao društvo dugo stvarali usprkos njoj sličnim vrlo agilnim destruktorima.
Insuficijencija inteligencije identificirana u ovakvom tipu oholosti obličjem je nalik lošoj moralnoj upotrebljivosti što su je, za naše novce i na naš račun, u naše društvo bile plasirale kolegice joj Gabrijela Žalac i Josipa Rimac, pa se onda time, eno, bave pravosudni organi. Krasna pohvala damstvu u Hrvatskoj!
Uvažena zastupnica Burić, moćju valjda brojčanosti većine u Saboru, izvoljela je izgovoriti riječi od kojih se i sâm premijer uz ponižavajuće isforsiranu ispriku morao distancirati. Jerbo, nagonom vlasti i pogonom moći blagoslovljenih raskošnim povlasticama fiksiranim u jednoj osobi, očito, prodefilirala je i nesvijest kako ona baš tog trenutka participira u većinskoj brojčanosti upravo posredstvom "brončane" većine zahvaljujući manjinskim deputatima u parlamentu, uključujući naravno i od nje u sad već antologijski sramnom istupu negativno etiketirane – Srbe...
Ma, taj u osnovi primitivni mentalni ispljuvak, vidljivo je sad s distance, može poslužiti kao nehotičan nacrt za udžbenik s osnovama opće rusofilije i srbofilije. Žvaču ih po ustima udijevajući ih u čeljust mnogi – rusoljublje i srboljublje! – rabeći njihov ton kao minobacačku paljbu ili topovsku kanonadu zarad ideoloških vojni i svjetonazorskih vojevanja, sljepačkom mrenom ne primjećujući kako novonastala buka od puškaranja otkriva golotinju njihova glupavluka.
Jerbo, kako ne biti zdravi rusoljub ili rusofil, pa se ne podati neumjerenosti guštanja u djelima od Tolstoja i Dostojevskog, Čehova i Turgenjeva, preko Puškina i Jesenjina, Bulgakova i Solženjicina do Čajkovskog i Musorgskog, Glinke i Borodina, Skjarbina i Hačaturjana, Stravinskog i Šostakoviča...?
Pa kako ne biti i estetski ispravan srboljub ili srbofil ter propustiti slador konzumacije onih kapolavora što su ih na svojim poljima perom notirali ili notama ozvučili značajevi u rasponu od Branislava Nušića i Sime Matavulja, Dositeja Obradovića i Vladana Desnice, Alekse Šantića i Miloša Crnjanskog, preko Ive Andrića i Nikole Tesle do Dušana Kovačevića i Slobodana Šijana? Odnosno, što su ih gestom svoje reproduktivne izvedbene umjetnosti oživjeli čarobnjaci poput Mije Aleksića i Miodraga Petrovića Čkalje, Pavla Vuisića i Ljubiše Samardžića, Danila Bate Stojkovića i Bore Todorovića, Milene Dravić i Jelisavete Sablić...? A tek opernih diva Dušanke Simonović ili Radmile Bakočević, što su dah svesvjetskih pozornica revno, radosno i redovito donosile i u naše provincijice...
Sjetimo se i Stevana Mokranjca i njegovih skladbi s okusima pravoslavne liturgije ravnima onoj što je s ove strane "pravoslavac" Boris Papandopulo bio učinio za katoličku literaturu, ali i raspop Krsto Odak nadahnjujući se staroslavenskim rudimentima. A tek uspomena na Petra Konjovića, koji je čak bio i intendant kazališta u Zagrebu (gdje je i praizvedena njegova opera "Koštana"), te vrlo zaslužan za kazališni život u Splitu. Ili Vojislava Kostića i Zorana Simjanovića, čija je filmska glazba, i muzika iz TV-serija, u nas jednako poznata kao i ona što su je za hrvatsku filmografiju skladali Alfi Kabiljo ili Miljenko Prohaska, odnosno Mate Matišić u novije doba. To je onaj tip muzike koji je neupitno usporediv s gigantima filmske provenijencije kao što su Ennio Morricone ili John Williams... Neću propustiti spomenuti ni ime slovenskoga kompozitora imenom Bojan Adamič, koji je stvorio antologijsku fonoteku prekrasne glazbe začete i rođene na ovim prostorima: dovoljno je samo prisjetiti se besmrtnih filmova neumrloga redatelja Hajrudina Šibe Krvavca (s naglaskom na muzičku kulisu iz remek-djela "Valter brani Sarajevo").
I onda se neka besramnica uhvati negativno etiketirati rusoljublje i srboljublje...
Majda Burić, koja je prostačkom antidamskom gestom u svojoj verbalnoj monološkoj antidrami grezo nasrnula na kolegicu joj po parlamentarnoj pripadnosti, Katarinu Peović, podsjetila me na onu često citiranu početnu rečenicu romana "Ana Karenjina" L. N. Tolstoja, koju donosim u varijaciji inspiriran rečenom konspiracijom banalnosti: "svaka dama, dama je na svoj način, a svaka hadezeovka nalik je jedna na drugu!" Čestitim damama unutar HDZ-a krajnji je čas ograditi se od primitivnih istupa iskrnjih svojih; jerbo, ogadit će se i svojoj obitelji i svojim susjedima, i, svima onima koji su intimno im blizu. Mene, kao muškarca i feminista, ovakve nesmotrene izjave vrijeđaju, ovakav stopostotni invaliditet u bontonu ponižava, pa zbog svega toga osjećam duboki stid i profondni sram. Jerbo, neće časne žene, baš kao da su časne sestre, dozvoliti sebi daljnji moralni rasap, tako pretočno smješten u parafraziranu rečenicu kao u psalamsku antifonu: "svaka dama, dama je na svoj način, a svaka hadezeovka nalik je jedna na drugu!" Čestitim damama, čestitam unaprijed.
