Premda se novinarskim i političkim krugovima bio pronio glas da će Zoran Milanović objaviti predsjedničku kandidaturu ‘najkasnije do 15. svibnja’, to se zasigurno neće dogoditi prije druge polovice lipnja, dakle tri-četiri tjedna poslije izbora za Europski parlament. Hoće li se uopće zbiti da bivši premijer i bivši predsjednik Socijaldemokratske partije objavi da će se kandidirati za predsjednika Republike? Milanović zasad čak i u neslužbenim i poluprivatnim razgovorima odbija decidirano potvrditi ili demantirati svoju predsjedničku ambiciju, no sasvim je jasno da on tu ambiciju ima i da bi bilo iznenađujuće kad se ne bi pojavio u ulozi izazivača aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Prema onome što se širi iz miljea predsjedničinih nekadašnjih savjetnika, Grabar-Kitarović – koja, također, još nije objavila da želi drugi mandat, ali je izvjesno da će se kandidirati – nije nimalo sretna zbog toga što će morati u bitku protiv bivšeg premijera s kojim je ne vežu lijepe uspomene. Kad je riječ o Milanoviću, nikad ne treba sasvim isključiti mogućnost obrata u zadnji čas, ali jasno je da bi samo teški politički mazohist puštao da se mjesecima spekulira o njegovoj kandidaturi, što je za sobom povuklo brojne javne udarce na svim razinama, uključujući i unutarstranačku, ako nema namjeru da se kandidira. Da se ima namjeru kandidirati, jasno je i stoga što je Milanović, inače donedavno poprilično nesklon socijalnom umrežavanju i gradnji ‘kontakata’, u protekle dvije godine, neovisno o privatnom konzultantskom biznisu, razvio ili obnovio manje ili više intenzivnu komunikaciju s velikim brojem ljudi iz različitih sfera društva, ljudi katkad krajnje oprečnih svjetonazora i političkih stavova: svjestan je da za pobjedu na predsjedničkim izborima treba zahvatiti šire od lijevo-liberalnog centra i centra, otprilike onako kako je Stipe Mesić zahvatio u prvoj, pa i u drugoj predsjedničkoj kampanji.
Milanović je u protekle dvije godine razvio ili obnovio komunikaciju s velikim brojem ljudi iz različitih sfera društva, ljudi katkad krajnje oprečnih svjetonazora i političkih stavova
Objavljivanje predsjedničke kandidature prije europskih izbora, međutim, značilo bi da Milanović ne samo da ne želi biti SDP-ov kandidat i da ne želi podršku te stranke u predsjedničkoj utrci, već da želi aktivno naštetiti SDP-u na izborima 26. svibnja, jer bi takav njegov potez uzdrmao socijaldemokrate i otvorio novu rundu unutrašnjih sukoba neposredno prije izlaska na birališta. Sve kad bi i imao razloga da uđe u takvu vrstu konfrontaciju sa SDP-om, to mu naprosto ne bi bilo politički pametno, unatoč razmišljanjima pojedinih analitičara da bi više šanse imao kao nestranački kandidat. Milanoviću, naravno, ne treba prenapadno poistovjećivanje sa SDP-om, kao što mu u kampanji ne bi bila od prevelike pomoći ni okruženost ministrima iz njegove vlade, ali još mu manje treba izravno neprijateljstvo sa SDP-om, odnosno dijelom birača i dalje lojalnih SDP-u. Pritom nikako nije naodmet ni logističko-financijska potpora koju SDP može pružiti svom predsjedničkom kandidatu: na kakvim god granama trenutno bila, to je i dalje druga po snazi politička organizacija u ovoj zemlji. Milanović se toga neće lišiti, osim ako ne bude doveden u situaciju da nema drugog izbora, jer nije u poziciji da se odriče svojih glasača i nije u poziciji da odbija umjesto da okuplja.
Predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću, s druge strane, ne bi bilo mudro da podlegne pritisku osobne netrpeljivosti koju prema Milanoviću njeguje nekolicina ljudi koje se smatra najbližim suradnicima i pouzdanicima SDP-ovog šefa. Među njima su najviđeniji Zlatko Komadina, potpredsjednik stranke i primorsko-goranski župan, te Davorko Vidović, SDP-ov politički tajnik koji je na tu funkciju došao isključivo Bernardićevom voljom, a zatim slijede Ivo Josipović, bivši predsjednik Republike koji je svoju neuspješnu stranku Naprijed Hrvatska! utopio u SDP, i Tonino Picula, SDP-ov europarlamentarac, koji je dva puta neuspješno pokušao postati prvi čovjek socijaldemokrata. Možda će se ispostaviti da Milanović ne može pobijediti Kolindu Grabar-Kitarović, ali SDP u idućih nekoliko tjedana sigurno ne može pronaći kandidata s većim izgledima u srazu s aktualnom predsjednicom, a jedino nedvosmisleno što smo dosad čuli od Bernardića jest to da će SDP imati svoga kandidata za Pantovčak. Oni koje može pronaći – Josipović, Picula, Komadina, Fred Matić… – osjetno su slabiji kandidati od Milanovića. Bernardić, usto, može puno više dobiti nego izgubiti Milanovićevom kandidaturom, bez obzira na to hoće li Milanović, na kraju, uspjeti ili neće. U slučaju da njegov prethodnik na mjestu predsjednika SDP-a uspije pobijediti HDZ-ovu Grabar-Kitarović, Bernardić će to moći smatrati i vlastitom pobjedom, a pritom će jako otupiti unutrašnje nezadovoljstvo skupine stranačkih funkcionara bliskih Milanoviću. Ako Milanović doživi poraz, Bernardić će svejedno postići, barem privremeno, smirivanje unutarstranačkih svađa i podjela te javni privid sloge, a taj poraz ne bi u tolikoj mjeri bio njegov, Bernardićev, kao što bi to bio poraz nekog drugog SDP-ovog kandidata. U obje varijante, može izgubiti samo savezništvo ionako destruktivnog Zlatka Komadine i još nekolicine gotovo pa nebitnih persona, koje više od ičeg drugog povezuje opsjednutost Milanovićem.
Sadašnji šef SDP-a dosad je manifestirao tek sposobnost da politički preživi i da se othrva napadima iznutra, pa je zbog toga najvjerojatnije i najlogičnije da će Milanović biti predsjednički kandidat SDP-a kojeg će podržati Amsterdamska koalicija i još neke stranke, među njima i neke stranke koje čine trenutačnu parlamentarnu većinu. Ako ne kandidira Milanovića, koji bi u tom slučaju vjerojatno nastupio samostalno, Bernardić riskira još intenzivnije osipanje partijskih redova, što bi mu moglo ići u prilog jedino ukoliko je naumio da sasvim očisti SDP od svih koji mu smetaju, bez obzira na posljedice za stranački rejting, to jest na daljnje opadanje političke relevantnosti. ‘Iako politički netalentiran, Bernardić nije nerazuman i on će učiniti ono što je najmanje loše za njega. Ionako je počeo shvaćati da mu oslonjenost na Komadinu nije donijela ništa dobro i da bi ga nastavak inzistiranja na takvoj praksi ubrzo mogao politički sahraniti. Pokušat će se približiti ‘pobunjenicima’, a Milanovićeva kandidatura idealna je prilika za taj korak’, kaže naš sugovornik iz SDP-a.
Sudeći po onome što dopire od ljudi koji učestalije komuniciraju s Milanovićem, on će, pojednostavljeno, pred glasače izići kao ‘progresivist’ ili ‘progresivni liberal’ koji pritom smatra da opozit nacionalizmu, ‘suverenizmu’ i radikalnom populizmu nije internacionalizam nego patriotizam. Progresivni liberalizam veoma je blizak europskoj socijaldemokraciji i demokratskom socijalizmu trenutno popularnom među američkim demokratima: ukratko, ne zazire se od državnog utjecaja na tržišne odnose i od snažnije regulatorne uloge države, kad je riječ o postupnom i sigurnom društvenom i ekonomskom napretku te o boljitku najširih slojeva stanovništva, uz čvrsto zauzimanje za što veći stupanj individualnih sloboda, kao i ljudskih i manjinskih prava. Što se tiče patriotizma, Milanović ga vidi kao inkluzivnu kategoriju i kao privrženost državi zbog onog što ona poduzima u korist općih interesa i u korist svojih građana, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti ili nekoj drugoj identitetskoj odrednici: patriotizam je, po tom shvaćanju, stalno preispitivanje, za razliku od bezuvjetnosti i slijepe odanosti nacionalizma. I ne može se reći da je to, u političkom smislu, neki novi Milanović: usprkos svim idejnim lutanjima i povremenoj neartikuliranosti, to je, kad se pogleda s četverogodišnje distance, otprilike bila, ili htjela biti, politika Vlade u razdoblju od 2011. do 2015. godine, uz veća ili manja negativna odstupanja i u pogledu progresivnosti i u pogledu patriotizma.
Istraživanja javnog mnijenja Milanoviću trenutačno daju između 16 i 19 posto glasova u prvom krugu izbora, što je dvadesetak postotaka zaostatka za Kolindom Grabar-Kitarović. U drugom krugu, Milanović bi mogao dostići 40 posto glasova. Sadašnji anketni zaostatak može se nadoknaditi u kampanji, ali nema sumnje da će to biti izuzetno teška borba s vrlo neizvjesnim ishodom. ‘Milanović će dobro stajati u anketama sve dok bude šutio. Čim progovori, počet će padati, jer će svojom retorikom odbiti dio biračkog tijela’, ponavlja analitičar Žarko Puhovski. ‘Milanović se, kad je važno, umije ponašati krajnje racionalno’, smatra, međutim, naš sugovornik iz Milanovićevog kruga. ‘Najbolji primjer za to je kampanja za parlamentarne izbore 2011. godine. Milanović je tada shvatio da je mirna i polupasivna kampanja najbolje rješenje, jer je jedino važno ne izazvati odbojnost među biračima. Odbojnost motivira i mobilizira. Trebalo je samo pustiti birače da kazne HDZ. To se i dogodilo. Mislim da bi recept za predsjedničke izbore trebao biti sličan: ne izazivati odbojnost i pametno poticati Kolindu Grabar-Kitarović da pobijedi samu sebe.’
