Nevjerojatno je da ni godinu poslije potresa pred tisućama ruševina na Baniji i Kordunu još nema zidara, krovopokrivača, skela i bagera – a još nevjerojatnije da do 81-godišnje Smiljke Crevar iz Brnjavca nisu stigli čak ni statičari pa na njezinu popucalu kuću nalijepili oznaku s bar približnim stupnjem konstrukcijskog oštećenja. Da podsjetimo, banijska se zemlja zatresla 29. prosinca 2020., u podne i 19 minuta; od tog trenutka Smiljka uzalud čeka bilo kakvu stručnu pomoć, makar i u obliku običnog savjeta nekog od pripadnika Civilne zaštite. Obećanje o sanaciji njezina doma za nju je tek nešto o čemu se ni sanjati ne usudi.
- Kakva je kuća bila par minuta nakon potresa, takva je i sada. Sve je manje-više nepromijenjeno, a nitko još nije došao da bi nam rekao smijemo li uopće moj sin, stopostotni invalid, i ja ulaziti u nju. Prilično smo uplašeni, pa su sve priče i prepucavanja o nekakvoj tobožnjoj obnovi za nas obična naklapanja u stilu 'trla baba lan'. Osjećamo se totalno zaboravljenima, kao da uopće nismo živi – kaže nam naša vremešna sugovornica, čiji je suprug Đuro preminuo dvije godine prije banijske katastrofe. Od tada, sa sinom Draganom, kojemu je svakodnevno potrebna sva moguća pomoć čak i pri najosnovnijim radnjama, živi sama. Ostala Smiljkina djeca, sin Milan i kći Željka, ne žive više u Hrvatskoj: on je s obitelji u Somboru, a ona u Kanadi.
- Teško živimo i jedva spajamo kraj s krajem. Dragan prima invalidninu, ja mršavu mirovinu i to bi bilo to. No oskudicu bismo još nekako i izgurali, ponekad lakše a ponekad teže, da nas potres nije do kraja izbacio iz kolotečine. Našoj su kući popucali zidovi i temelji, krov je otišao k vragu, a dimnjaci se rasuli ili opasno nakrivili. Vrata jedva zatvaramo, a kroz prozore, pogotovo jedan, stalno ulazi hladnoća od koje se smrzavamo unatoč tome što vatru ložimo do maksimuma. Malo me čudi da baš nitko za nas ne zna: kad su stručnjaci obilazili sela, uključujući i ona u kojima nitko više ne živi, nas su posve zaobišli – jada nam se Smiljka koja istim pitanjem, zašto su sustavno zaboravljeni, razbija glavu već dulje od godine.
Još uvijek vjeruje da to nije namjerno. Pretpostavlja da je pažnji nadležnih njihova kuća na kraju brnjevačkog sokaka naprosto promakla. Nasreću, takva se 'omaška' nije dogodila vrginmoškoj udruzi Suncokret, pa su joj mladi volonteri iz Kolumbije, Francuske, Belgije i Poljske došli barem drva za zimu iscijepati, a i dalje je povremeno obilaze s darovima u obliku osnovnih namirnica i potrepština. Uključena je i podružnica Crvenoga križa iz Vrginmosta, čiji ih aktivisti obilaze na tjednoj bazi s obzirom na to da je Dragan invalid i da Smiljkino zdravlje nije baš najbolje, pogotovo pošto su joj radi srčanih problema i čestih zastoja ugrađeni premosnica i elektrostimulator. Da takvo stanje iziskuje izbjegavanje svakog napora, govori i to što uskoro mora na novi kirurški zahvat; termin joj je zakazan za desetak dana, no još ne zna hoće li mu se i na koji način odazvati, s obzirom na bespomoćnost svoga Dragana o kojemu osim nje nema tko drugi svakodnevno skrbiti.
- Brine me budućnost i što će biti s nama: manje mi je to važno radi sebe, ali strepim jako za svog Dragana, koji bez mene doista ne može. Zato me toliko i boli što još nitko nije došao da nam kaže smijemo li uopće u ovu svoju kuću ulaziti s kakvim-takvim osjećajem sigurnosti, a kamoli hoće li se ona ikada popravljati i obnavljati. Otišla sam bila sama do vrginmoške Općine i sve im ispričala, navela najnužnije što treba popraviti i zamolila da pošalju statičara, da bar naljepnicu stavi, a oni me lijepo saslušali i sve zapisali. Od tada, kao da je vuk pojeo magare, nit' tko dolazi, nit' tko za nas pita, a nama sve gore i sve više strepimo. Što da ja padnem nasred ovog dvorišta, što bi moj sin bez mene? Umrli bismo oboje i samo vrag zna kad bi nas našli – zdvaja Smiljka nad neveselim činjenicama.
Cijeli svoj radni vijek Smiljka je kao medicinska sestra provela u Lječilištu Topusko, no posao je naprasno morala napustiti kad ju je Oluja, zajedno s porodicom, otpuhala u Srbiju. Ondje su, nadničareći za hranu i smještaj, proveli punih sedam godina. Kad su se roditelji s invalidnim sinom napokon odlučili vratiti u svoj Brnjavac, kuća im je, poput tolikih drugih, bila opljačkana i znatno devastirana, pa su morali sami ozbiljno zasukati rukave da bi je doveli u stanje prikladno za kakav-takav boravak. Raskrčili su okućnicu, obradili zapušteni vrt i njivu, zametnuli ponešto kokošiju i nabavili par koza, pa opet započeli živjeti na svome. No ne zadugo, bolesti i suprugova smrt uzimale su danak, pa je imanje s vremenom bivalo sve pustije i sve zapuštenije. Onda je i potres dao značajan obol njihovoj nesreći.
U trenutku dok smo se opraštali od Smiljke Crevar i njezina sina, u dvorište je automobilom ulazio djelatnik vrginmoškog Crvenog križa Đorđe Pajić: donio im je naručene lijekove i još par sitnica.
- Smiljku i Dragana obilazim u sklopu programa "Pomoć u kući" dvaput tjedno, utorkom i četvrtkom. Provjerim kako su, isporučim im što su naručili i pomognem koliko mogu. Osim njih, imamo još 46 korisnika koje redovito obilazimo. Trudimo se pomoći koliko god nam mogućnosti dopuštaju, jer vidimo da nikome od njih nije lako – kaže nam aktivist te humanitarne organizacije. Za kraj, naša nas domaćica ispraća 'savjetom'.
- Nemojte, molim vas, da u tim vašim novinama ispadne kako previše kukam; tako je, kako je, ja iz ove kože ne mogu. Sve sam nesreće zaboravila, ostala je samo strepnja što će donijeti vrijeme koje mi je preostalo. Tu meni i mom Draganu nitko ne može pomoći.
