Koreografkinja i plesačica Nikolina Komljenović autorica je predstave ‘Objekt u Subjekt prelazi # Kralježnica’ koja je praizvedena ovaj mjesec u Zagrebačkom plesnom centru.

Kako je nastala predstava?

Predstava je krenula iz programa Task plesnog festivala Platforma.hr, tj. Break a Leg kategorije koja daje priliku mladim umjetnicima da po prvi put koreografiraju. Prošla sam na natječaju te mi je dodijeljena suradnja s nedavno strukovnom nagradom nagrađenom koreografkinjom Nikolinom Pristaš, a mentorica mi je bila Iva Nerina Sibila koja je podržala i ohrabrila kombiniranje suvremenog plesa sa sirovošću preživljavanja novog cirkusa. Projekt sam potom nastavila dobivši rezidenciju u Zagrebačkom plesnom centru i u Berlinu u organizaciji Wiesen 55. Projekt sam nastavila razvijati s fokusom na nemogućnosti i granice boli u vlastitom tijelu. U plesnom centru sam započela s probama tokom travnja s dramaturginjom Tenom Bošnjaković koja me uputila u literaturu o boli i tijelu te smo tražile najbolje načine i alate za utjelovljavanje te teme.

U Berlinu sam boravila u Wiesenburghalle, što je jedinstveni umjetnički laboratorij, podržan od strane Grada Berlina, ali financiran i od Europske unije. Tamošnji kolektiv čini sedmero berlinskih umjetnika, dizajnera i producenata međunarodno aktivnih u području kazališta, suvremenog plesa i izvedbe već desetljećima. Organizacija omogućava umjetnička umrežavanja i mobilnost umjetnika te nudi dobre uvjete rada za stvaranje scenskog djela, kao i prostor i sredstva za razmjenu na konceptualnim i dramaturškim aspektima djelovanja.

Velika prednost u takvom pristupu je posvećenost radu 24 sata, odnosno prostor na raspolaganju 24 sata u tih 10 dana, što omogućuje potpunu koncentraciju. Asistentica Sanja Gergorić je bila vanjsko oko koje je tražilo i davalo upute za dublji ulazak u tematiku. U Berlinu sam izvela dvije prezentacije koje su bile dobro popraćene te sam dobila vrijedan feedback za nastavak rada. Nakon toga su uslijedile probe u zagrebačkom plesnom centru i finalizacija rada sa dizajnerima svjetla i zvuka. Dakle, projekt je započeo u Zagrebu, razvio se u Berlinu, a u svojoj finalnoj verziji publici predstavljen ponovo u Zagrebu.

Negdje ste rekli da je predstava nastavak vašeg rada na kazalištu tijela. Možete li to pojasniti?

Tema predstave jest tijelo. Već dugi niz godina bavim se totalnim kazalištem tijela, prisutnošću i multipliciranju intro(impro)spekcija. Kreiram prostorno-vremenske događaje kojima tvorim vlastiti jezik samim procesom i načinom izvedbe. Zanima me razvijanje nematričnog sustava u kojem izvođač izvršava radnju ili čin koji nije opterećen jasnim i logičkim, simboličkim ili fikcionalnim značenjem.

Moje konkretno tijelo ima svoja ograničenja, a upravo je to tema kroz bol koju ta ograničenja proizvode. Taj objekt-tijelo je vođeno subjektom-mnom u kojem analitički pristup ide u korak sa subjektom, naime, oni su nerazdvojivi.

Svjetlo i zvuk nisu podređeni koreografiji već paralelno postoje i razotkrivaju svoje mogućnosti. U suradnji s dizajnerom svjetla Marinom Frankolom i Miodragom Gladovićem, majstorom zvuka, zajedno smo kreirali performativan sadržaj pred gledateljima. Marino koristi software koji vrši konverziju audio signala u svjetlosne impulse, dok Mijo koristi audio zapis i mikrofon koji bilježi informacije mog krvotoka, kretanja plućnih kontejnera, rastezanja kože kroz frekvencije prostora u kojem se nalazimo.

Moje tijelo ima svoje deformacije, dvostruku skoliozu s rotacijom oko svoje osi, te lordozu, što je moja medicinska dijagnoza. Ono me povremeno onemogućava da radim svoj posao. Paralelno s tim moje tijelo je izuzetno fizički spremno na napore. Kako pronaći načine zaobići i naći prolaz kroz tu bol? To su neka od pitanja koja su se pojavila kroz proces rada.

Koje probleme plesne scene biste općenito izdvojili?

Trenutno mogu reći da činjenica postojanja prostora Zagrebačkog plesnog centra za probe i izvedbe generira veliki broj premijera. Naime, svaki vikend izlazi nova premijera. To ni jedna druga institucija trenutno nema. Imati prostor znači razvoj. Taj isti prostor je ipak premali, a iz mog iskustva korištenja tog prostora, postoji velika potreba za još takvih mjesta u gradu.

Kako je to zapisao Dieter Merch, ‘performativna umjetnost je umjetnost bez djela. Ona se događa usred umjetnosti. Stvar se u jednokratnom činu, jednokratnoj gesti, singularnom djelovanju, u događaju.’ Što je ples za vas?

Ples je za mene izražavanje, a pokret je moj vokabular. To je jedno ogromno područje uže primjene i interesa pomoću kojeg se mogu iščitavati emocionalna stanja čovjeka, funkcionalnost tijela i povijest korištenja tijela.