Najprije jedno pitanje o aktualnom kutnom kamenu državne politike: kako vi gledate na lex Agrokor, a iz perspektive ekonomije i mogućih pravaca ekonomske budućnosti?

Slučaj Agrokora je slučaj kakav se nikad nije dogodio u novijoj povijesti Hrvatske. Suočena s problemom, država je morala nešto napraviti. Lex Agrokor je, po meni, u kategoriji – bolje napraviti nešto nego ne napraviti ništa. Problem s kojim se država sad susreće je u tome što je broj uključenih u proces, od najmanjih dobavljača do međunarodnih banaka, jako velik, a i vrijednost novca koji je u pitanju također je jako velika. Vlada je prvo mislila da je lex Agrokor kao neka od strategija, kojih imamo toliko puno i koje sve funkcioniraju na način: donesemo strategiju i onda je zaboravimo provesti. Tri vlade zato nisu bile u stanju provesti program izlaska iz krize. Ovaj put, zbog međunarodnih sudionika, stvari se ne mogu zaboraviti nakon donošenja lex Agrokora, nego se moraju dotjerati do kraja. Kako će taj kraj izgledati, prije svega će ovisiti o hrabrosti i znanju sudionika.

Kao i uvijek, hnb je mogao nešto poduzeti, a jedino što je napravio jest to da je zatvorio financiranje Agrokoru i sad nije siguran jesu li svi sve znali ili nitko ništa nije znao. I, naravno, čude se rezultatima svoje monetarne politike

Država je zainteresirane vjerovnike Agrokora podijelila ‘u dvije brzine’, omogućivši velikima da plate kartu za povratak u igru pomoću svježih roll-up kredita. Mali će u velikoj mjeri postradati, mada se tumači da je takav smjer restrukturiranja poduzet upravo radi materijalne sigurnosti najširih slojeva. Kako komentirate takav razvoj događaja?

Smatram da je to rezultat kritičnosti trenutka. U financijama je teško ponovno dobiti novac od banke jednom kad stvari krenu loše. Sve banke koje su uključene u poslovanje s Agrokorom su trenutačno pred velikom dilemom: propast Agrokora je preskupa i ne mogu si je dozvoliti, a davanje novoga novca je izrazito rizično i ne garantira se bilo kakav povrat toga novca ako se plan restrukturiranja ne ostvari. Povjerenik Ramljak zna za ovaj problem. Upravo zato se bankama moralo ponuditi nešto kako bi se one zadržale u procesu. Ipak, to je samo jedan mali detalj. Ne zaboravite da je ovo sad još uvijek samo proces stabilizacije poslovanja Agrokora, a povjerenik treba predložiti i nagodbu koja će definirati budućnost Agrokora. Mi smo još uvijek nekoliko mjeseci od te nagodbe, a upravo je njezina konstrukcija i pitanje hoće li ta konstrukcija biti prihvaćena ono što je najvažnije u cijelom procesu. Ta nagodba će uvelike definirati buduću strukturu hrvatske ekonomije.

Daleko od uvođenja eura

Guverner HNB-a Boris Vujčić izrazio je prije nekoliko dana javno čuđenje nad prikrivenim financiranjem Agrokora iz drugih poduzeća, kroz mjenice i faktoring. Vi ste pak još prije toga izrazili čuđenje zbog njegove procjene da se kriza Agrokora neće preliti na ostatak hrvatske ekonomije. Čija i kakva čuđenja odozgo možemo nadalje očekivati?

Što se tiče guvernera, ne znam čemu se on čudi. Prvo je rekao da su svi sve znali i da pate od kolektivne amnezije. Sad se čudi. Mislim da je slučaj Agrokora još jednom ustvari pokazao neadekvatnost HNB-a u razumijevanju monetarno-kreditnog odnosa koji postoji u našoj ekonomiji. Kredit ima neopisivo velik značaj za ekonomiju, a nema svaki kredit isti utjecaj na ekonomsku aktivnost i ekonomsku strukturu. Ignoriranje kreditnog ponašanja, kao što to radi HNB, nije prikladan način na koji treba voditi monetarno-kreditnu politiku. HNB je jasno pokazao da ne razumije monetarno-kreditne odnose u slučaju švicarskog franka, a sad se to ponovilo u slučaju Agrokora.

Sad imamo dobar ekonomski trenutak i ako se Vlada stabilizira, nema ozbiljnih razloga da ne počnemo voditi jaku nacionalnu ekonomsku politiku

Možete li to malo šire pojasniti?

Postavili ste pitanje o faktoringu. Nekoliko faktoring društava je u vlasništvu banaka. S obzirom na to koga ta faktoring društva financiraju, to nije ništa drugo doli produženje kreditiranja banaka i nastavak kreditne politike banka. Tvrditi da HANFA kontrolira faktoring društva i da je faktoring problem samo HANFA-e nije pravno točno iz perspektive Zakona o kreditnim instancijama koji govori o kontroli financijskih konglomerata i Zakona o financijskim konglomeratima. A HNB-ovo ignoriranje kreditnih plasmana faktoring društava jasan je pokazatelj HNB-ove nedoraslosti ekonomskim problemima s kojima se susrećemo. Kao i uvijek, HNB je mogao djelovati, mogao je surađivati s HANFA-om, mogao je nešto poduzeti, a jedino što je napravio jest to da je zatvorio financiranje Agrokoru i sad nije siguran jesu li svi sve znali ili nitko ništa nije znao. I, naravno, čude se rezultatima svoje monetarne politike.

Osim faktoringa, dodatno pitanje je ono u vezi jamstava. Nedavno smo čuli da Ledo ima više od 18 milijardi kuna opterećenja jamstvima i da zato vrijedi nula kuna. Kako je to moguće?

Prvo, Ledo nema 18 milijardi kuna jamstava, nego sudjeluje s ostalim povezanim društvima u tome. Kolika su točno jamstava koja će se možda pridružiti Ledu, tek treba definirati. Osim toga, Ledo je jamac za kredite Agrokora. Kad se Agrokor zadužio, Ledo je bio jamac, ali Ledo kao poduzeće nije trebao novac od tih kredita, taj novac je otišao drugim poduzećima unutar koncerna. Ako Ledo preuzme jamstva i kredite, sukladno jamstvima, onda Ledo također treba preuzeti i potraživanja prema drugim poduzećima unutar koncerna. Tek onda se može izračunati vrijednost tih potraživanja i vidjeti treba li napraviti neku prilagodbu vrijednosti. Situacija je ovdje računovodstveno izrazito kompleksna i zato davanje ocjena da Ledo vrijedi nula kuna nije prikladno.

Zvuči jednostavno i uvjerljivo, ali zašto se to ne razjasni?

Zato što se kod nas svi bave komentiranjem, bez fokusiranja na točnu interpretaciju i razumijevanje brojki. Na primjer, Ledo je 11. studenoga 2016. poslao HINA-i dopis u kojemu popisuje svoje sudjelovanje u jamstvima. Tada nitko nije napisao da Ledo vrijedi nula kuna. Gdje su bili oni koji su sve znali? To je jedan od razloga zašto se ne bavim komentiranjem kad me netko nazove. Takvo ponašanje je neodgovorno i od strane ekonomista i novinara. Dajte mi brojke, vrijeme da ih proučim i onda ću reći svoje profesionalno mišljenje. Ovo s Ledom i jamstvima je samo još jedan pokazatelj koliko smo zanemarili struku i znanje. Slična stvar je bila i oko polemike je li Agrokor nelikvidan ili insolventan. To su elementarne stvari, a ‘stručnjaci’ i ‘analitičari’ imaju problema i oko njih.

Nije iznenađujuće to što su najveće ekonomsko-političke dubioze vezane uz povlašteno najveće trgovačko poduzeće. Kako je naspram toga izgledala alternativna mogućnost jedne periferne zemlje i zakašnjele članice EU-a, kojom je inače godinama upravljano samoubilačkom monetarnom politikom?

Imali smo puno prilika da nešto napravimo, ali je odluka monetarne politike uvijek bila da ništa ne treba raditi. Mjere koje je HNB poduzeo kao ograničenja plasmana su, i prema HNB-ovom priznanjima, donijele više štete nego koristi, jer je ta konkretna mjera uzrokovala eksploziju vanjskoga duga. Danas se također može puno toga poduzeti, ali to treba napraviti, a ne samo sjediti i govoriti da se ništa ne može.

Poduzeti što, na primjer?

To sam već rekao u jednom intervjuu, pa mi nije problem ponoviti od riječi do riječi: centralna banka treba provesti monetarnu reformu koja se sastoji od pet točaka. Prvo, treba napustiti mantru da ona sama ništa ne može, da su joj vezane ruke. To je važno jer mijenja pogled na to kako centralna banka vidi samu sebe unutar hrvatske ekonomije. Drugo, treba djelomično deeuroizirati državu jer potpuna deeuroizacija nije nužno potrebna ni moguća. To, naravno, ne znači ukidanje štednje u stranoj valuti. Treće, treba promijeniti regulativu tako da kunska kamatna stopa postane jeftina, a euro kamatna stopa skuplja u odnosu na kunsku. To će prebaciti monetarno-kreditni odnos s eura na kunu. Važno je naglasiti da drugi i treći postulat pripadaju jednoj te istoj monetarnoj operaciji. Četvrto, treba napraviti regulatorni okvir kojim se banke potiču na kreditiranje poduzetnika koji će otvarati radna mjesta. Ako želite kredit od banke za otvaranje radnih mjesta, morate biti u mogućnosti i dobiti takav kredit. Peta stvar je da centralna banka mora uvesti nove transakcijske mehanizme kako bi kontrolirala količinu kuna u ekonomiji, a ne to činiti isključivo preko tečaja. Na taj bi način centralna banka osigurala likvidnost bankama i ekonomiji i u kriznim situacijama.

Sa skorim napuštanjem procedure prekomjernog deficita, najave smještaju Hrvatsku u svojevrsnu čekaonicu za uvođenje eura – European Exchange Rate Mechanism (ERM II). Komentari na perspektivu kreću se od teze da će se time zakucati posljednji čavao u lijes hrvatske ekonomije, do toga da je taj detalj ionako samo jedna preostala formalnost. Što vi mislite?

Ne bih se složio s obje teze. Hrvatska je daleko od uvođenja eura, a i uvođenje eura ne znači nužno smrt ekonomske politike u Hrvatskoj. Pristup je jednostavan: fokusiraj se na posao, poštuj struku, budi progresivan i to će dovesti do napredovanja. Ako se budemo tako ponašali, imat ćemo uspješnu ekonomiju, u suprotnom imamo uvijek eure od gastarbajtera i turizam od kojeg možemo preživljavati. I to je neka ekonomija.

Povećanje BDP-a i zaposlenosti

Prošle zime spominjali ste opasnost od realne neodrživosti EU-ekonomije i ekonomske politike, s obzirom na pad povjerenja u euro i odnose prema ostatku svijeta, naročito SAD-u čije su kamatne stope rasle i tako privlačile kapital. Jednom ste nam u tom kontekstu opisali i zanimljive, nekonvencionalne ekonomske mjere koje polaze za rukom Donaldu Trumpu, dok se kruta EU baš i ne snalazi pod pritiskom. Kako danas opisujete te relacije?

Posljednjih nekoliko mjeseci u EU-u se dogodilo nekoliko izrazito pozitivnih stvari. Ekonomski podaci su stvarno dobri. Pobjeda Macrona je donijela političku stabilnost koja je nedostajala, tržišta kapitala su narasla. Sad je pitanje hoće li EU graditi na toj političkoj stabilnosti ili će se ponovno utopiti u moru birokracije koja se naočigled gomila. Moj stav je još uvijek da je ekonomija SAD-a bolja od ekonomije EU-a, ne nužno mnogo, ali je bolja. Također smatram da dolar treba ponovno ojačati. Što se tiče ekonomskih relacija, SAD-u je uvijek lakše provesti takozvane nekonvencionalne mjere jer je fokusiran na poboljšanje ekonomije i povećanje zaposlenosti. EU se uvijek mora baviti, u internim međuodnosima, postojećom birokracijom i zato sve traje toliko dugo. Vrijeme će pokazati kojim smjerom će dalje ići EU: ekonomski rast i boljitak država periferije, a ne samo centra, ili povećanje birokratske centralizacije.

Povrh toga, što vidite kao najveći praktični problem EU-a?

Postoji jedan problem koji je stvarno važan, a to je rast kamatnih stopa i financiranje proračuna. Sad se sve države zadužuju po niskim cijenama. Tako da je čak došlo do toga da neke države imaju više duga nego prije, a trošak kamate je manji. Znači da je smanjenje kamate veće od troška povećanja ukupnoga duga. Sad nastaje problem kamatnoga rizika. Kad taj dug bude trebalo refinancirati, trošak kamate će se naglo povećati. Taj trenutak će tek doći. Za njega treba biti spreman jer je moguće da se, s obzirom na vrijeme kad dug treba refinancirati, trošak kamate u budžetu naglo poveća. Na primjer, Hrvatska se zadužila na pet godina po cijeni od 2,25 posto. Za pet godina kamatna stopa će sigurno biti puno veća nego danas, samo zbog promjene monetarne politike i ekonomskoga ciklusa. Kad se za pet godina te obveznice budu morale refinancirati, količina duga se možda neće promijeniti, ali će dug postati skuplji za nekoliko postotaka i to će povećati trošak duga u budžetu. Povećanje troška duga će, naravno, povećati i budžetski deficit u tom trenutku i ograničiti ponašanja fiskalne politike.

Što smatrate da treba učiniti kako bi se riješilo to pitanje?

Sad kad znamo koji je problem, onda ga možemo i riješiti. Rješenje je, naravno, povećanje bruto domaćeg proizvoda i zaposlenosti, što će povećati porezne prihode. S povećanim poreznim prihodima je moguće i kontrolirati dug. Naravno, da bi se to moglo, moramo početi koordinirati monetarnu i fiskalnu politiku, što se dosad kod nas pokazalo kao znanstvena fantastika. Ipak, nije nemoguće. Sad imamo dobar ekonomski trenutak i ako se Vlada stabilizira, nema ozbiljnih razloga da ne počnemo voditi jaku nacionalnu ekonomsku politiku.