Nisu Dalićevi vitezovi, kako je hrvatske reprezentativce nakon plasmana u finale Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji nazvala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, jedini koji su zbog svoje požrtvovnosti, domoljublja i veličanstvenog postignuća zaslužili da ih nacija slavi kao heroje, najveće pored neprikosnovenih hrvatskih branitelja, pobjednika u Domovinskom ratu. Dok su danima nakon povratka nogometaša mediji prštali vijestima s centralnog zagrebačkog i niza lokalnih dočeka, dok su se utrkivali u ispisivanju hvalospjeva akterima povijesnog uspjeha, dok su bilježili svaku njihovu pojavu u javnosti i svaku objavu na Facebooku i Instagramu, u nedjeljnom Jutarnjem listu su se, potaknuti sveopćim ushitom, prisjetili još jedne pobjedničke hrvatske momčadi, čije su zasluge za domovinu ostale nepravedno zanemarene. A zašto, samo zato što su prilikom spašavanja Hrvatske zgrnuli silne pare? Momčad tih nepriznatih hrvatskih heroja, sastavljena od Ante Ramljaka, Tomislava Matića, Branimira Bricelja, Tonćija Korunića, Marka Delića, Borisa Šavorića i ostalih konzultanata što ih je na pisanju Lexa Agrokor angažirala bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić, imala je pred sobom izazov, kako stoji u podnaslovu teksta Marka Cigoja razvaljenog preko četiri stranice, ‘riješiti najveću ekonomsku krizu koja je ikad zadesila Hrvatsku’. I ti zlatni momci su je riješili.
Redajući ratne i nogometne fraze, Jutarnji list spomenute je Dalićkine vitezove uzdigao do ranga branitelja i Dalićevih vitezova. ‘Tko su veterani rata za Agrokor’, glasi naslov tog epskog teksta u kojem, kako je istaknuto u ostatku uredničke opreme, konzultanti i glavni akteri afere Hotmail prvi put govore o svojoj ‘utakmici života’ i o tome ‘kako je tekla bitka za 60.000 radnih mjesta’. Priča o njima počinje konstatacijom da je nedavnim izglasavanjem nagodbe omogućen novi početak Agrokora, ‘koji je prije samo 16 mjeseci prijetio potpunim kolapsom hrvatskog gospodarstva’. Opisuju se dramatični sastanci koji su krajem veljače 2017. započeli u Vladi radi analize stanja, a onda i pisanja Lexa Agrokor, koji posao su ovi momci obavili bez ikakve naknade - volonterski. Kako je u Hrvatskoj malo ljudi s takvim referencama, Ante Ramljak ih je, kada je postao izvanredni povjerenik, pozvao da nastave raditi zajedno.
Slijedi dio u kojem se iznose njihove biografije, odreda s inozemnim diplomama i radnim iskustvom u velikim stranim kompanijama, primjećujemo, baš kao što su Luka Modrić i suigrači izgradili karijere u velikim evropskim klubovima. Usporedba postaje direktna u slučaju Tina Doličkog, koji je u tim ušao kao Šavorićeva zamjena na poziciji pravnog savjetnika. Dolički je, svjedoče u Cigojevom tekstu dvojica ‘insajdera’, njegovi kolege Marko Delić i Tomislav Matić, ‘napravio nevjerojatno mnogo, puno puta iznenadio nas je jednostavnim a genijalnim rješenjem koje samo on vidi, poput dodavanja Luke Modrića na nogometnom terenu’. Nakon nogometne, dolazi još malo braniteljskih prispodoba: ‘Ramljak je tog 10. travnja znao da ide u Toranj ili – kako je rekao svojim prijateljima – da ide u rat’.
Naši su junaci, doznajemo dalje, preuzeli Agrokor u očajnom stanju. U Ledu je stala proizvodnja. U Jamnici nisu imali plastike u koju će puniti vodu. Na farmama je zbog nedostatka hrane tokom samo jednog vikenda uginulo više od 300 svinja. Police Konzuma bile su prazne. Među dobavljačima, koje su banke počele blokirati, nastala je ‘golema, neviđena panika’. Dalićkini vitezovi uza sve to odmah su bili suočeni s raznim spinovima, što je bila ‘namjerno plasirana kampanja’. Pokušavalo ih se predstaviti ‘kao mračnu strukturu ljudi, povezanu isključivo materijalnim interesima’, a oni su se zapravo okupili s ‘jednim jedinim ciljem, a to je rješavanje najveće ekonomske krize koja je Hrvatsku ikada pogodila’.
I, kako su je riješili? Njihova je požrtvovnost bila tolika da su radili danonoćno, što je u tekstu napomenuto četiri puta: ‘Odmah su počeli raditi po 20 sati dnevno, u Tornju su svaku noć bili do 4 ujutro i vraćali se već u osam’; ‘cijeli je tim od prvoga dana počeo danonoćno raditi, niti ne razmišljajući o svojim ugovorima’; ‘domaći su ljudi odmah počeli raditi po 20 sati dnevno i nisu, kažu insajderi, stigli razmišljati o finesama iz kojih su se poslije počele stvarati afere’; ‘insajderi kažu da članovi tima nikad nisu radili manje od deset sati, a u prva tri mjeseca i po 20 sati dnevno’. U Cigojevom tekstu to precizno nije izračunato, ali možemo zaključiti da su spasioci hrvatske ekonomije, ako im je noću od Tornja do kreveta trebalo nekih pola sata, i još toliko ujutro od kreveta do Tornja, puna tri mjeseca spavali samo po tri sata dnevno te da nisu živjeli ama baš nikakav privatni život. Očito, morale su patiti i njihove obitelji.
Ne samo da su ostavili srce u Tornju, oni su tamo ginuli za domovinu: ‘…maksimalno su se potrudili da se sačuvaju dobavljači i njihova radna mjesta… U tom paketu isplatili su sve dugove OPG-ima. Svima koji su sudjelovali u postupku jasno je da je to bila manje bankarski, a više domoljubno motivirana odluka’.
Uslijedile su još veće lične žrtve. Ramljak je krajem veljače 2018. odlučio otići kako se ne bi još više pumpale afere i jer je ‘znao da je arhitektura nagodbe gotova i da proces, koji je cijelu veljaču stajao, može ponovno pokrenuti samo svojim odlaskom’. Afere su se, podsjetimo ovdje, ‘pumpale’ oko višemilijunskih savjetničkih honorara koje su domaći konzultanti, nakon što su ‘volonterski’ skrojili Lex Agrokor, dobili preko Agrokorovog glavnog savjetnika Alix Partnersa, kojeg su sami preporučili. No i tu su se, doznajemo iz Cigojevog teksta, naplatili krajnje skromno. To što ih je Alix plaćao iz svojeg već dogovorenog honorara značilo je da njihov rad ‘neće ništa dodatno koštati Agrokor’. Alix je, objašnjava nam se dalje, ‘umjesto nekoliko hiperskupih stranaca, angažirao veći broj puno jeftinijih Hrvata i svi su bili zadovoljni’. Osim toga, ukupni angažman 19 savjetničkih tvrtki sa 141 osobom Agrokor je stajao oko 500 milijuna kuna, što je bilo nešto više od jedan posto duga kompanije, ‘a prosjek naknada za takve poslove inače je oko tri posto duga, dakle - po uzusima financijske struke, savjetnici su teoretski radili za jednu trećinu prosječnih honorara’.
U Cigojevom tekstu ni to nije precizno izračunato, ali 500 milijuna kuna podijeljeno sa 141 iznosi 3,55 milijuna kuna po osobi. Takve, višemilijunske honorare, kao što znamo, ostvarili su svi Dalićkini vitezovi. I neka im, kad bolje razmislimo. Nisu ni hrvatski branitelji, kako znamo, ratovali besplatno, niti su Dalićevi vitezovi, koji su u Rusiji vratili ponos naciji, došli kući praznih džepova. Igrači i stručni stožer podijelit će nagradu od 10 milijuna eura, pa zašto zbog svoje požrtvovnosti, domoljublja i veličanstvenog postignuća ne bi zaradili i spasioci hrvatskog kapitalizma? Dapače, kakvog bi uopće smisla imalo spašavati sistem koji počiva na zgrtanju profita, ako iz svega ne bi izvukli profit? Zašto su se, inače, borili?
Doista, kod Dalićkinih i Dalićevih vitezova sve je tako slično, uvjeravamo se dok privodimo čitanje Cigojevog teksta kraju, čak i bivši gazda u bijegu (ovdje Todorić, ondje Mamić), pa ipak spasioce hrvatskog kapitalizma, za razliku od srebrnih nogometaša, ne slavi nitko osim jednog korporativnog medija. Silni milijuni – ta sporedna stvar – danas su jedina utjeha nepriznatih hrvatskih heroja. Nema Kreše Dolenčića da im organizira paradu, nema Grdovića da zapjeva ‘Nije u šoldima sve’ ni Thompsona da zaurla ‘Gene kamene’. Otjerani su i kapetan Ramljak i izbornica Dalić, a ostatak tima javno je progonjen. Čak se i mi ovdje rugamo rijetkom pokušaju njihove afirmacije. To je, eto, taj naš socijalistički mentalitet.
