Napisali smo, prije otprilike tri mjeseca, na ovim stranicama da bi se valjda trebalo dogoditi da Ante Ramljak, izvanredni povjerenik u posrnulom Agrokoru Ivice Todorića, bude uhvaćen kako prebacuje vreće s novcem u kombi s natpisom Knighthead, e da bi se u javnom i političkom životu počele raščlanjivati i propitivati njegove odluke, ali precizno i minuciozno, baš onako kako zaslužuje državna intervencija u najvećoj regionalnoj kompaniji.
Smisao postojanja povjerenika jest u tome da bude nepovezan s bilo kojim sudionikom procesa izvanredne uprave, odnosno da ne protežira ni jednog sudionika zbog svojih privatnih interesa
Danas bi se sve moglo kazati isto, samo što bi kombiju američkog strvinarskog fonda Knighthead trebalo dodati i onaj s natpisom Texo Management. Razlika je, osim u ciframa, samo u tome što je otkriće vrtoglavo plaćenog podizvođačkog posla, dodijeljenog rečenom zagrebačkom mikropoduzeću – u kojem je, prije instaliranja u Agrokor, bio zaposlen Ante Ramljak – privuklo višednevnu i koncentriranu pažnju medija, politike i javnosti te što možda, ipak, neće proći bez posljedica za razbahaćenog izvanrednog povjerenika.
Kažemo možda, jer je premijer Andrej Plenković u ponedjeljak od povjerenika dobio traženu dokumentaciju o angažmanu domaćih tvrtki koje rade na restrukturiranju Agrokora, a u utorak je u Strasbourgu izjavio da njegovi suradnici analiziraju dokumente i izvještaje te da će zatim donijeti odluku, ali jasno je da je premijer vrlo nezadovoljan time što je Ramljak o trošku Agrokora, to jest Agrokorovih vjerovnika, brinuo za financijske probitke ljudi i tvrtki s kojima je bio ili jest povezan. Prije Plenkovića, nešto eksplicitnije negodovanje spram povjerenikovih bezobraznih poslovnih akrobacija pokazali su predsjednik Sabora Gordan Jandroković, predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović i, premijeru bliski, ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić.
Anti Ramljaku, usto, ne ide na ruku ni činjenica da je jedan od najbližih premijerovih suradnika odnedavno i PR-stručnjak Krešimir Macan, čiji će se stav o ovom slučaju itekako slušati: Macanovu konzultantsku firmu Manjgura, naime, bio je angažirao Antonio Alvarez III., kratkotrajna akvizicija na mjestu Agrokorovog sanacijskog direktora, a Ramljak je odmah po preuzimanju čelnog položaja u tom koncernu zamijenio Macana i Manjguru Kristinom Laco, to jest firmom Colić, Laco i partneri. Sad je poznato i koliko je novca time izbio Macanovoj tvrtki: više od tri i pol milijuna kuna u godinu dana. Neće to biti presudni moment Plenkovićeve odluke, no rekosmo, to je još jedan element koji neće biti od koristi Ramljaku u grčevitom spašavanju svoje višestruko lukrativne i zakonski lagodne pozicije. U času kad dovršavamo ovaj članak, u srijedu poslijepodne, potpuno je neizvjesna sudbina izvanrednog upravitelja, a nema smisla ni predviđati događaje jer će rasplet možda biti poznat kad budete držali u rukama ovaj broj Novosti.
Da je Agrokor uistinu najobičnija privatna kompanija, kao što nas pokušavaju obmanuti pripadnici klana čiji je mozak, po svoj prilici, Borislav Škegro, Ramljak bi samo u snoviđenjima bio na vrhu koncerna
Nema, međutim, sumnje da je Ramljak uvalio Plenkovića, vladu i HDZ u grdne nevolje, što je logična i očekivana posljedica olakog davanja faraonskih ovlasti i zakonski praktično neograničenog povjerenja gospodinu Ramljaku, čija je reputacija u poslovnim krugovima, najblaže rečeno, bila i ostala dvojbena i mutna. Do početka travnja prošle godine i postavljanja u Agrokor zahvaljujući posebnom zakonu kreiranom za tu kompaniju, bio je, rekosmo, angažiran u Texo Managementu, firmi koja je 2016. godine imala dvoje zaposlenih i ukupni godišnji prihod od milijun i tristo hiljada kuna. Vlasnik i šef Texoa Tomislav Matić, Ramljakov prijatelj i dojučerašnji poslodavac, pojavio se u Agrokoru 12. travnja 2017., kad ga je Ramljak, dva dana po preuzimanju povjereničke funkcije, predstavio kao člana svoje najbliže suradničke ekipe. U istom je svojstvu pred novinare izveo i Kristinu Laco iz Komunikacijskog ureda Colić, Laco i partneri te Marka Delića i Branimira Bricelja iz tvrtke Altera Corporate Finance. Povjerenik Ramljak izabrao je pak 25. travnja 2017. uglednu međunarodnu tvrtku AlixPartners za glavnog savjetnika u procesu financijske konsolidacije i poslovnog restrukturiranja Agrokora, premda je dosad ostalo neobjašnjeno zašto je povjerenik na pozivnom natječaju izabrao baš rečenu tvrtku. Istog tog dana, 25. travnja, AlixPartners angažira Texo Management, Colić, Laco i partnere te Alteru CF kao svoje savjetničke podizvođače, što znači da Matić, Laco, Delić i Bricelj najednom prešutno prestaju biti Ramljakovi savjetnici, ali njihove tvrtke istovremeno sklapaju vrtoglave ugovore s AlixPartnersom: prema otkriću portala Index i Jutarnjeg lista, Texo – blizu milijun kuna mjesečno, Colić, Laco i partneri – oko 300 tisuća kuna mjesečno, Altera – nepunih milijun kuna mjesečno. Još uvijek nije poznato jesu li tim savjetničkim ugovorima predviđene i tzv. nagrade za uspjeh i ako jesu, koliko su teške.
Naravno da ne može biti slučajno to što je AlixPartners angažirao baš firme povjerenikovih bliskih i povjerljivijih ljudi: dvojba je samo je li to bio Ramljakov uvjet da dodijeli unosan posao AlixPartnersu ili je gospodina Alastaira Beveridgea iz te tvrtke samo lijepo zamolio da to učini, a ovaj je molbu ispravno shvatio. Ni jedan scenarij mimo ova dva nije moguć, naročito kad se zna da je AlixPartners požurio dati unosne poslove firmama o kojima nije mogao ništa znati i čije reference i kapacitete nije ni pokušao provjeriti.
Samo činjenice koje smo dosad izložili dovoljne su za zaključak o evidentnom i neobično drskom sukobu interesa povjerenika Ramljaka, bez obzira na to što njegovi mentori/sponzori/kompanjoni Martina Dalić i Borislav Škegro, uz pogubljeni dvojac Radimir Čačić – Slavko Linić, ne prestaju ponavljati da je Agrokor privatna kompanija, da neophodni i prevažni savjetnici ne sisaju novac poreznih obveznika nego Agrokorovih vjerovnika, koji ne prosvjeduju protiv tog arčenja, i da, pojednostavljeno, Ramljak ima pravo činiti što ga je volja, ako to neće ugroziti postizanje nagodbe, nastavak poslovanja i spas radnih mjesta. Takav je stav i vodećih domaćih dobavljača predvođenih Maricom Vidaković iz Kraša: nema toga pred čime oni ne bi zatvorili oči ako bi im to donijelo manji otpis potraživanja u nagodbi. No cilj, kakav god bio, ne može biti pokriće za usputnu odsutnost morala i za lagano punjenje džepova ljudi povezanih s Ramljakom. Smisao postojanja izvanrednog povjerenika, između ostalog, jest u tome da bude nepovezan s bilo kojim sudionikom procesa izvanredne uprave, odnosno da ne protežira ni jednog sudionika zbog svojih privatnih interesa. Interes Ramljakovog prijatelja i novog člana Nadzornog odbora Belja Tomislava Matića, uz ostalo, jest da izvanredna uprava potraje do krajnjeg zakonskog roka, do srpnja ove godine, i da njegova tvrtka zaradi što više novca, premda je vjerovnicima u interesu da se nagodba zaključi što prije, pri čemu Ramljak diktira dinamiku. I to je samo jedna od mogućnosti za povjerenikovo pogodovanje Matićevoj i firmama drugih ljudi s kojima je povezan. A da je Agrokor uistinu najobičnija privatna kompanija, kao što nas pokušavaju obmanuti pripadnici klana čiji je mozak, po svoj prilici, Borislav Škegro, Ramljak bi samo u snoviđenjima bio na vrhu koncerna i odlučivao o milijardama kuna.
Što sad može poduzeti Andrej Plenković? Što god poduzeo, a nema mnogo opcija, više ne može izbjeći političku štetu, a pitanje je samo koliko će mu bolan biti ovaj udarac: on je preuzeo odgovornost, on je čvrsto stao iza potpredsjednice Vlade Martine Dalić i Ante Ramljaka, on je podržao njihovo skrivanje identiteta autora lex Agrokora, on im je omogućio da izmistificirano spašavanje Todorićeve tvrtke pretvore u poligon za ortačku podjelu plijena, on je odbijao vidjeti problematičnu netransparentnost upravljanja koncernom i Ramljakovu sklonost da povlači nelogične poteze, koji pritom redovito nekome donose ozbiljan profit.
Premijer je zažmirio na vrlo upitan roll-up model kreditiranja koji diskriminira onaj dio vjerovnika što se nije kvalificirao ili naprosto ne može sudjelovati u takvom kreditnom aranžmanu, a išao je u prilog vlasnicima obveznica poput američkog Knightheada. Uzgred, sve je više glasova da je Knighthead, s masnom zaradom, izišao ili izlazi iz operacije Agrokor. Premijer nije htio vidjeti da se koncern, po roll-up modelu, zadužio za nepotrebnih milijardu eura, e da bi bilo novca za sve koje je valjalo namiriti. Otprilike pola te svote odmah je otišlo na refinanciranje ili isplatu osiguranih starih tražbina vlasnika obveznica i kreditora koji su se odlučili za ulazak u roll-up, dok je druga polovina dijelom otišla na plaćanje starih dugova dobavljačima, dijelom na pripremu prodajne mreže Konzuma i Tiska za turističku sezonu, dijelom na tekuću likvidnost, a krupan komad – između 60 i 70 milijuna eura – otići će na plaćanje Ramljakovih 140 savjetnika, čemu treba dodati i astronomske police osiguranja sadašnjeg Agrokorovog menadžmenta. Premijer je zabijao glavu u pijesak pred brojnim suspektnim Ramljakovim ugovorima, na primjer onim svježim o dvanaestogodišnjem zakupu prostora u četirima trgovačkim centrima u Hrvatskoj: prema portalu Telegram, ta četiri ugovora teška su blizu 60 milijuna eura, a neobjašnjivo je zašto se privremeni upravitelj upušta u preuzimanje dugoročnih financijskih obaveza. Točnije, objašnjivo je jedino realizacijom nečijih privatnih interesa.
Ramljakova smjena bila bi Plenkovićevo priznanje goleme pogreške i priznanje krajnje sumnjivih rabota u Agrokoru u prošlih devet mjeseci, omogućenih ključnom odlukom njegovog dosadašnjeg premijerskog mandata – lex Agrokorom, ali s druge strane, Plenkoviću je ovo zadnji čas da se distancira od onoga što povjerenik te njegovi sponzori i ortaci čine u koncernu, jer tko zna što će se sve tu još otkriti, iako je i dosad otkriveno sasvim dovoljno za uskraćivanje povjerenja povjereniku. Pretrpjet će štetu, ali u narednih petnaestak mjeseci nema nikakvih izbora. Postoje, međutim, i dva manja problema. Prvi je ugovor o roll-up kreditu prema kojem Ramljak ne može biti smijenjen bez suglasnosti roll-up kreditora, odnosno može, ali uz rizik da Agrokoru odmah bude naplaćen cjelokupni iznos duga od milijardu eura. To bi se, vjerojatno, dalo riješiti dogovorom s kreditorima. Drugi problem je politička sudbina Martine Dalić. Teško je zamisliti da bi ona, pogotovo nakon posljednjih istupa, mogla preživjeti Ramljakovu smjenu, ali njezin odlazak ne bi doveo ni do kakvog potresa u Vladi i u HDZ-u, jer je njezino unutarstranačko utemeljenje uglavnom nikakvo.
Tu je, naravno, i opcija da se premijer, kao i obično, odluči za srednji put: da uputi packe i upozorenja Ramljaku, da se poduzme neki kozmetički zahvat u upravljanju Agrokorom, ali da sve, zapravo, ostane isto. Plenković bi se tako upustio u politički rizik čiji su razmjeri nesagledivi i čiji bi mu negativni efekti mogli obilježiti ne samo mandat nego i čitavu karijeru. U prilog opciji srednjeg puta, međutim, ide činjenica koju smo već iznijeli u suprotnom kontekstu: u idućih petnaestak mjeseci nema izbora. Vjerovnička nagodba u Agrokoru, usto, trebala bi biti postignuta najkasnije do srpnja, pa se predsjednik Vlade može nadati da će taj uspjeh, ako bude uspjeh, prekriti sve ostalo i da će, do prvih sljedećih izbora, biti zaboravljene sve muljaže u Agrokoru. U svakom slučaju, što god Plenković odluči ovih dana, to će biti njegova najvažnija odluka u dosadašnjem premijerskom mandatu, jer se ne radi samo o Anti Ramljaku nego o tome kako najmoćniji čovjek u državi shvaća javne poslove.
