Američka ambasada u Beogradu hitro je reagirala na provokaciju tabloida Informer i saopćila da ‘SAD nije ni organizator niti financijer protesta Jedan od pet milijuna’. Informer je prethodno objavio fotografije na kojima su snimljeni Jelena Anasonović i Sergej Trifunović kako u jednom hotelu razgovaraju sa službenicima američke ambasade. Kako je Anasonović jedna od organizatorica beogradskih prosvjeda, a Trifunović njihov gorljivi zagovornik koji je kao novoizabrani predsjednik Pokreta slobodnih građana taj pokret pridružio opozicijskom Savezu za Srbiju (SzS), prorežimski Informer je lakonski zaključio da ‘nema dileme da političko odelenje američke ambasade koordinira demonstracijama i daje instrukcije njihovim organizatorima’.
Zanimljivo je da je gotovo istovremeno kad je američka ambasada poručila da je njezin posao da razumije Srbiju i da su dio toga posla ‘redovni sastanci s političarima iz vlasti i opozicije, kao i drugima širom Srbije’, i direktorica beogradskog Centra za euroatlantske studije Jelena Milić u intervjuu za Glas Amerike ocijenila da se prosvjedi opozicije održavaju u trenutku kad im nije vrijeme jer je ‘finalizacija pregovora s Prištinom, koja bi trebalo da se dovrši što pre, u interesu bezbednosti celog regiona i trebala bi trenutno da ima prioritet’. Zagovornici prosvjeda odmah su i nju svrstali među prodane duše koje su promijenile stranu i svrstale se među Vučićeve branitelje, upravo u trenutku kad je SzS objavio svoj Sporazum s narodom i započeo s bojkotom Narodne skupštine. Bojkot nacionalnog parlamenta te vojvođanske i svih gradskih i općinskih skupština upravo je jedina točka sporazuma koju je Savez odmah počeo realizirati. Potpisnici su se obavezali će se boriti za slobodne medije i slobodne i poštene izbore, demokratizaciju Srbije, objavu i reviziju svih akata koje je usvojio ‘sadašnji nedemokratski režim, a koji ugrožavaju državne, nacionalne i ekonomske interese’, formiranje zajedničke izborne liste kad se steknu uvjeti za održavanje izbora uz obavezu da neće koalirati sa strankama sadašnje vladajuće koalicije te da će nakon izborne pobjede formirati vladu stručnjaka. Mandat toj vladi trajat će godinu dana, a u njoj se neće naći nijedan od aktualnih lidera opozicije.
Vlada stručnjaka bi pak u tih godinu dana morala oživotvoriti 12 ključnih ciljeva: od vraćanja demokratskih načela i vladavine prava u Srbiji te poštivanja ustavnih načela o podjeli vlasti, preko uspostavljanja neovisnog pravosuđa i drugih državnih i javnih institucija, pa do lustracije, ispitivanja porijekla imovine, izmjena izbornog zakonodavstva i poštivanja lokalne samouprave. Svi ti proklamirani ciljevi Sporazuma s narodom smjestili su se u sendviču između njegova uvodnog dijela i imena i prezimena 16 njegovih potpisnika. Potpisnici sporazuma, među kojima su najzvučnija imena Dragan Đilas, Boško Obradović, Vuk Jeremić, Zoran Živković, Boris Tadić i Sergej Trifunović, već u prvom pasusu njegova uvodnog dijela za sve zlo u Srbiji optužili su Aleksandra Vučića. Problem s većinom od najzvučnijih potpisnika sporazuma i njegove uvodne konstatacije o ‘režimu jednog čovjeka’ odmah se mogao uočiti na primjeru njihova optuživanja Vučića da krši srpski ustav i sada kada je krenuo u kampanju Budućnost Srbije kako bi se suprotstavio opozicijskim prosvjedima. Kao odgovor su, naime, dobili odluku Ustavnog suda da Boris Tadić nije kršio ustav kad se kao predsjednik države paralelno angažirao i kao predsjednik tada vladajuće Demokratske stranke. Drugim riječima, sistem koji je, kako kažu, omogućio Vučiću da stvori lični režim, izgradila je i razvila upravo većina od najzvučnijih lidera SzS-a u više od deset godina vladanja Srbijom, prije nego što su ih Vučićevi naprednjaci pobijedili na izborima. Vučić je samo uzeo ono što su mu oni ostavili u svojoj političkoj ostavštini.
No da ključni akteri među potpisnicima Sporazuma i nemaju repova iz prošlosti, njihova vjerodostojnost nije unaprijed dana jer primjeri Mosta i Živog zida u Hrvatskoj pokazuju da su protestne stranke i pokreti puno primamljiviji i demokratski umiveniji dok druge optužuju da su uništili zemlju i unesrećili njezine građane, nego kad se dočepaju zakonodavne, a pogotovo izvršne vlasti. Kad se i površno kompariraju Sporazum s narodom i, primjerice, Mostov izborni program s prošlih izbora u Hrvatskoj, ovaj potonji je čak i konkretniji i detaljniji, s puno više lijepih obećanja i vizija demokratske i sretne građanske Hrvatske. Čak je sadržavao obećanje da neće koalirati s ovdašnjim vučićima iz HDZ-a i SDP-a, već samo s građanima i nestranačkim pokretima, pa su ipak pravo kleronacionalističko lice pokazali kad su ucjenjivački Hrvatskoj nametnuli vladu na čelu s Tihomirom Oreškovićem i najrigidnijom desnom frakcijom HDZ-a, koja je zemlju vratila u prošlost i odvela u politički kaos od kojega se još uvijek nije oporavila.
Zbog takvog i sličnih iskustava s protestnima strankama i pokretima koji su preplavili Europu i dobar dio svijeta, nije ni čudo da se ambasada SAD-a, ali i čelnici EU-a, drže po strani od beogradskih i drugih srpskih prosvjeda koje SzS nastoji upregnuti u svoja politička kola. Pogotovo što se na prvi pogled može vidjeti da u njegovom Sporazumu s narodom nema nijedne riječi o tome što bi ako preuzmu vlast radili u pristupnim pregovorima s EU-om te u pregovorima o normalizaciji odnosa s Prištinom. Sve što je SzS kao svoje ciljeve upisao u Sporazumu s narodom, ali i puno više od toga, zapisano je i u pristupnom sporazumu Vučićeve vlasti s Unijom i to kao mjerila i standardi koje Srbija mora ispuniti pri otvaranju i zatvaranju svih 35 pregovaračkih poglavlja. Đilas i kompanija čak i to da im se ciljevi poklapaju s obavezama Srbija iz pristupnih pregovora ne spominju u svom dokumentu, a kamoli da Vučića podsjećaju i prozivaju da zbog toga sporo putuje prema EU-u.
To što u Sporazumu s narodom nema ni šture rečenice da će njegovi potpisnici kad dođu na vlast nastaviti realizirati pristupne pregovore s Unijom i Briselski sporazum o normalizaciji odnosa s Prištinom samo dokazuje da se Savez za Srbiju u sadašnjem sastavu oko toga ne može i neće dogovoriti, nego je navodno spreman angažirati se u preuzimanju tek manjeg dijela obaveza čiju realizaciju EU traži od Srbije kako bi postala njezina punopravna članica. Kad je riječ o odnosima s EU-om i pregovorima s Prištinom, dio lidera SzS-a zapravo se drži pozicija koje je zauzeo bivši naprednjački predsjednik Tomislav Nikolić, kojega je Vučić zbog toga prvo detronizirao sa stranačkog čela, a onda i s predsjedničke dužnosti. Kao što s Nikolićem oko toga nije mogao naći zajednički jezik, vjerojatno ga neće naći ni s dobrim dijelom SzS-ovih lidera koji bi, kako je za svoje oponente govorio Ivo Sanader, malo piškili, malo kakili.
