U situaciji u kojoj su "teme NOB-a i Drugog svjetskog rata u Zagrebu gotovo izostavljene iz stalnih muzejskih postava", kako stoji u brošuri "Prijedlozi mjera za društvenu valorizaciju antifašizma u gradu Zagrebu", bilo kakvo postavljanje izložbe koja se s takvim temama hvata ukoštac dobiva na posebnoj težini.
Nažalost, izložba "Glasovi otpora" u zagrebačkoj Galeriji Forum – koju navedena brošura prati – kao da je pod tom težinom popustila, pri čemu joj nisu pomogla ni produkcijska ograničenja s kojima se očito morala nositi.
Prije svega, određeni propusti oko njene prezentacije uspostavljaju temeljni dojam konfuzije, pa tako na plakatu i uvodnom tekstu kao tematska odrednica stoji podnaslov "Prakse antifašističkog otpora u okupiranom Zagrebu", dok u službenoj najavi doznajemo da se zapravo radi o "Praksama antifašističke propagande". U samom galerijskom prostoru pritom nema impressuma s osnovnim podacima (autori su Saša Vejzagić i Karlo Držaić, a dizajner Sven Sorić), kao ni pojašnjenja njenog koncepta.
Taj inicijalni dojam nekomunikativnosti, koji nije osobito sretan kada je riječ o ovakvoj tematici, naglašen je i u samom postavu, koji najvećim dijelom čine citati sudionika i sudionica NOB-a u Zagrebu.
Naime, posjetiteljima koji slabije poznaju kontekst – a upravo bi oni trebali biti ključnim adresatima ovakvih sadržaja – nedostajat će osnovnih informacija o tome što čitaju: izostaju makar biografske crtice ljudi s čijim imenima će se susresti, kao što ih ništa neće uputiti na izvore kojima dugujemo njihova neprocjenjiva svjedočanstva (ako se ne varam, riječ je redom o zapisima uvrštenima u četverotomno izdanje "Zbornik sjećanja: Zagreb 1941-1945", objavljivano od 1982. do 1984.).
Srećom, odabrani su ulomci – u kojima se iz prve ruke opisuje teror ustaškog režima, nevjerojatna odvažnost zagrebačkih ilegalaca i ilegalki, njihove akcije uništavanja neprijateljske i raspačavanja antifašističke propagande, agitacija među lokalnim stanovništvom, rad u ilegalnim tehnikama i radijskim službama – dovoljno fascinantni da uspijevaju predočiti atmosferu toga mračnog razdoblja i uvjete u kojima se provodio otpor fašističkom okupatoru. Također treba istaknuti i ulomke iz videointervjua s nekadašnjim pripadnicima NOB-a, koje je priredio Jadran Boban.
Međutim, "Glasovi otpora" kao da se gube u vlastitoj koncepcijskoj labavosti i limitiranosti izvora, pri čemu dojam ne uspijevaju spasiti momenti povijesne kontekstualizacije koju nude autori, kao ni naoko pomalo improvizirani "imerzivni" elementi, poput antifašističkih parola ispisanih na zidovima galerije i reprodukcijama ustaških plakata ili radioprijemnika koji "emitira" arhivske zvučne zapise.
Šteta, jer je Mreža antifašistkinja Zagreba, udruga koja je izložbu organizirala u sklopu projekta "Sjećanje za budućnost – antifašistička baština i vrijednosti u javnom prostoru", zaslužna za neke od najvažnijih recentnih resursa za revalorizaciju NOB-a, uključujući online projekt "Kartografija otpora", kao i prateći zbornik, u kojem se nalazi vrlo koristan članak Petre Šarin o ilegalnim partijskim tehnikama u Zagrebu, kao i tekstovi obojice autora izložbe.
U najmanju ruku, vrijednost "Glasova otpora" sastoji se u tome da MAZ-ovim aktivnostima daje na vidljivosti ("Kartografija" je prezentirana na računalima na gornjem katu galerije) unutar jedne važne gradske kulturne ustanove, što nije mala stvar. Adekvatniji izložbeni tretman njene kompleksne teme morat će, nažalost, ipak pričekati neke bolje produkcijske uvjete u kojem će neupitne kompetencije njenog autorskog tima moći uspješnije doći do izražaja.
