Do ušiju šire javnosti lani je prosvjedno došlo nešto od muka radnika koji rade kao osobni asistenti, a o čijem radu uvelike ovise osobe s invaliditetom. Na težak položaj tih radnika i radnica od svog osnutka 2021. upozorava sindikalna inicijativa "Osobni asistenti zajedno", koja poziva i na potpisivanje nacionalnog kolektivnog ugovora za sve koji rade taj posao. Čujemo povremeno nešto i o životnim peripetijama roditelja koji se bore za bolju prilagodbu nastave djeci s poteškoćama na nižim razinama obrazovanja, ali najviših se razina obrazovanja i invaliditeta javnost rijetko uspije dotaknuti.
Toliko je problema na razinama koje prethode (naj)višoj, kao i onima koje je okružuju, da joj mali broj osoba s invaliditetom uopće uspije pristupiti. Prema najrecentnijem izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o osobama s invaliditetom u Hrvatskoj, 66 posto osoba s invaliditetom ima samo osnovnoškolsko obrazovanje ili manje od toga, oko 26 posto ima srednju stručnu spremu, pet posto ima specijalno obrazovanje, dok je samo tri posto osoba s invaliditetom s visokom ili višom stručnom spremom. S druge strane, podaci o obrazovnoj strukturi stanovništva Državnog zavoda za statistiku (DZS), prema Popisu stanovništva 2011. godine, govore da je u Hrvatskoj 16 posto stanovništva imalo više ili visoko obrazovanje. U posljednjih 11 godina taj je postotak rastao, pa tako Eurostatovi podaci za 2021. pokazuju da je on u mlađoj populaciji, dobi od 24 do 35 godina, iznosio 35,7. Točan ćemo postotak znati kada budu objavljeni podaci iz najnovijeg Popisa stanovništva provedenog 2021. Iz DZS-a kažu kako podaci o obrazovnoj strukturi stanovništva prema tom popisu još uvijek nisu raspoloživi.
Budući da Zakon o visokom obrazovanju ne definira tko su studenti s invaliditetom, svako sveučilište ima svoju definiciju ili je uopće nema. Najveći broj studenata i studentica s invaliditetom u Hrvatskoj trenutno studira na zagrebačkom i riječkom sveučilištu
- Nije nam poznato koliki je točan broj osoba s invaliditetom koje studiraju, jer prije svega ne postoji jedinstvena definicija tko je student s invaliditetom, a niti jedinstvena evidencija studenata s invaliditetom. Najčešće visoka učilišta, a i samo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, broj studenata s invaliditetom dostavljaju na temelju ostvarenih određenih prava - objašnjava nam Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.
Visoka učilišta podatke dostavljaju temeljem ostvarenih potrebnih prilagodbi nastavnog procesa, a ministarstvo temeljem ostvarenih prava na prilagođeni subvencionirani smještaj, potpore za prijevoz, stipendije, te informacijskog sustava u kojem studenti prikažu da imaju određeni invaliditet.
- Razlozi malog broja osoba s invaliditetom koje se odlučuju na stjecanje visokog obrazovanja su složeni. Neke od njih vidimo u samom sustavu visokog obrazovanja, dok za druge vjerujemo da su posljedica sustavnih propusta na osiguravanju podrške djeci s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj od samog rođenja - kaže Slonjšak.
Radi se o nedostupnim uslugama rane intervencije u djetinjstvu, otežanom pristupu potrebnoj podršci u ranom odgoju i obrazovanju, teškoćama u osnovnoškolskom i naročito srednjoškolskom obrazovanju.
- I nespremnost sustava visokog obrazovanja za prihvat učenika s teškoćama u razvoju svakako igra svoju ulogu, a očituje se u neosiguravanju potrebnih prilagodbi. Pritom mislimo na osobne asistente, prilagođenu literaturu, pristupačnost objekata, pristupačan prilagođeni prijevoz, osobnu asistenciju u studentskom domu i edukaciju nastavnika - objašnjava naša sugovornica.
Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, koji je stupio na snagu lani u oktobru, ne definira tko su studenti s invaliditetom, kao ni zakon koji mu je prethodio. To dovodi do toga da svako sveučilište ima svoju definiciju studenata s invaliditetom ili je uopće nema. Zakon ne određuje ni obvezu osiguravanja razumne prilagodbe, već navodi da je ustanove visokog obrazovanja mogu osigurati. Takva formulacija, kojoj je u srži proizvoljnost, ne jamči studentima ostvarivanje prava. Osim izraza "mogu" koji ne predstavlja obvezu, nije jasno ni što znači termin prilagođenih uvjeta pohađanja studija.
- Umjesto da se propisuje obveza koja proizlazi iz međunarodnog pravnog akta i Zakona o suzbijanju diskriminacije, spominje se tek mogućnost i time se osiguravanje prava na ravnopravnost osoba s invaliditetom svodi na stvar fakultativnog izbora. Osim toga, kako se izraz prilagođeni uvjeti studiranja ne koristi u praksi, visoka učilišta tumačit će ga različito, kao i dosad, što će ponovno voditi do kršenja prava osoba s invaliditetom - kaže Slonjšak.
Anka Slonjšak (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)
Dodaje da usprkos višegodišnjem poduzimanju svih mjera u nadležnosti pravobraniteljice u Ministarstvu znanosti i obrazovanja nisu pronašli sugovornika koji bi razumio kolika je važnost definiranja studenata s invaliditetom kao i obveze osiguravanja razumne prilagodbe u temeljnom zakonu u tom području. Na adresu njihova ureda u međuvremenu stižu brojna svjedočanstva koja upućuju na velike teškoće i kršenja prava koja proizlaze iz nepostojanja sustavnog normiranja prava osoba s invaliditetom i načina ostvarivanja tih prava.
Ističu i da se osobe s invaliditetom ne mogu uključiti u visoko obrazovanje dok uz prilagodbu akademskog okruženja nema osiguranog prilagođenog gradskog i međugradskog prijevoza, 24-satne asistencije u studentskom smještaju i asistencije na visokim učilištima. Spominju nam tako primjer jednog studenta koji već treću godinu (pri čemu prvu godinu zbog pandemije) studira na daljinu jer nema osiguranu osobnu asistenciju u domu, prilagođeni prijevoz i osobnu asistenciju u prostorima visokog učilišta.
U zakonu se određuje da student s utvrđenim stupnjem invaliditeta koji studira u redovitom statusu ostvaruje posebna prava iz studentskog standarda i to opet u skladu s općim aktom visokog učilišta. Student s utvrđenom vrstom i stupnjem invaliditeta ostvaruje pravo na prijevoz, a uvjete i način ostvarivanja prava pravilnikom utvrđuje ministar. Trenutno se pravo na prijevoz svodi na novčanu potporu za troškove prijevoza, koja prema odluci ministra za akademsku godinu 2022./2023. iznosi 250 eura (do sada je bilo 1.500 kuna). Pritom, govore nam iz ureda pravobraniteljice, jedna tvrtka uslugu prijevoza u Zagrebu naplaćuje 200 kuna u danu za dolazak od kuće do fakulteta i povratak kući.
Problem je i neosigurana osobna asistencija na visokim učilištima, o čemu je javno bilo govora tijekom 2021. godine, kada je Grad Zagreb imao namjeru sniziti iznose stipendija. Naime, studenti s invaliditetom uglavnom moraju svoje stipendije koristiti za plaćanje osobnih asistenata, a što je potpora koja bi trebala biti sustavno riješena, kako je i na nižim razinama obrazovanja.
Početak pružanja podrške studentima s invaliditetom na Sveučilištu u Rijeci dogodio se 2006., kada su se sami studenti organizirali i počeli udruživati. Par godina kasnije osnovan je i tamošnji Ured za studente s invaliditetom
Osim toga, i dalje su prisutne neinformiranost i predrasude o sposobnostima i mogućnostima osoba s invaliditetom. Iz ureda pravobraniteljice navode nam primjer osobe s oštećenjem sluha koja je željela izvanredno studirati, ali su je dvije godine zaredom, unatoč ostvarenim svim uvjetima i kriterijima natječaja, skinuli s liste i onemogućili joj upis na fakultet. Dodatno, osiguravanje potrebne podrške pri npr. provođenju ispitnih rokova često se doživljava kao pogodovanje, nešto što se rješava "specijalnim" dogovorom profesora i studenata. Da je problema na toj razini puno pokazuje i istraživanje koje je proveo Ured za studente s invaliditetom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a koje je pokazalo da 50 posto nastavnika osjeća da nema kompetencije za rad s ovom kategorijom studenata.
- Da zaključimo, razlog nemogućnosti studiranja i neodlučivanja na studiranje neorganizirana je sustavna podrška studentima s invaliditetom, koja bi bila jednako dostupna svima na svim ustanovama visokog obrazovanja. Nipošto ne možemo prihvatiti često isticani argument da situacija ne može biti drugačija zbog autonomije sveučilišta. Poštovanje Ustava, međunarodnih dokumenta i zakona kao i obveza suzbijanja diskriminacije ne može biti predmet autonomije sveučilišta - poručuje Slonjšak.
Najveći broj studenata i studentica s invaliditetom u Hrvatskoj trenutno studira na zagrebačkom i riječkom sveučilištu. Ne radi se ni o kakvoj slučajnosti, naravno, već o činjenici da su, iako manjkave, na tim sveučilištima dostupne neke usluge kojih drugdje nema. Primjerice, 24-satna asistencija u studentskom domu trenutno postoji samo za studente u Zagrebu, a u manjem obimu i u Rijeci. Na drugim sveučilištima je uopće nema, tako da studenti kojima je potrebna na ostalim sveučilištima ne mogu studirati.
Na Sveučilištu u Rijeci, čemu u prilog govori i sve veći broj studenata s invaliditetom koji ondje studiraju, trude se što više osluškivati potrebe studenata i na njih odgovarati. Početak pružanja podrške studentima s invaliditetom ondje se dogodio 2006. godine, kada su se sami studenti s invaliditetom organizirali i počeli udruživati. Par godina kasnije osnovan je i Ured za studente s invaliditetom pri Sveučilištu u Rijeci (Ured SSI).
Sandra Nuždić
- Kako ne postoji sustavan i pouzdan način prikupljanja podataka studenata s invaliditetom, podaci koje prikuplja Ured uključuju studente koji su mu se obratili za podršku. Taj broj kontinuirano raste iz godine u godinu, a ove godine broji 120 studenta i studentica, od 14.407 koliko ih je ove akademske godine na preddiplomskoj i diplomskoj razini na Sveučilištu u Rijeci - govori nam Sandra Nuždić, voditeljica Ureda SSI.
Ured je osnovan kako bi svim studentima pokušali osigurati uvjete za kvalitetno i jednako dostupno obrazovanje.
- Namijenjen je svim studentima koji zbog bolesti, oštećenja ili poremećaja, bez obzira na rješenje o utvrđenom postotku tjelesnog oštećenja, imaju stalne, povremene ili privremene teškoće u realizaciji svakodnevnih akademskih aktivnosti. Redovno provodimo različite savjetodavne i edukativne aktivnosti, prilagodbu akademskog okruženja, organizaciju specijaliziranog prijevoza, posudbu specijalizirane opreme, potporu u studentskom domu, vršnjačku potporu itd. - kaže Nuždić.
I ona konstatira kako su najveći problemi koji se stvaraju za osobe s invaliditetom širesustavni, a onda se prelijevaju i na sustav obrazovanja.
- To se odnosi na javni prijevoz prilagođen svim građanima i građankama, osiguravanje osobnih asistenata i videćih pratitelja, ali i obrazovne prilagodbe. I dalje je prevelika odgovornost na obiteljima, a i na većim gradovima gdje su koncentrirane specijalizirane ustanove, bolnice, rehabilitacija - navodi naša sugovornica.
Riječki studenti i studentice iz godine u godinu su uzimali stvari u svoje ruke kako bi ukazali na milijun i jednu prepreku s kojom se suočavaju u svakodnevnom životu. Prije šest godina tri su mjeseca provodili volontersku inspekciju po gradskim fakultetima, mapirali koliko su i kako ti prostori prilagođeni za osobe s invaliditetom. Klupe s pregradama, neprikladna podizna rampa, nedovršene pješačke staze, nepostojanje liftova i toaleta samo su neke od barijera koje su pažljivo zabilježili. Iz njihovog istraživanja vidljivo je kako na više fakulteta studenti s invaliditetom moraju ulaziti kroz stražnji ulaz preko garaže, kako ne mogu koristiti rampu jer je izuzetno spora ili uopće ne radi, a pregrade na klupama sprječavaju pravilno smještanje invalidskih kolica.
- Prepreke se manifestiraju i u predrasudama okoline oko (ne)sposobnosti osoba s invaliditetom i očekivanjima koja od njih kao društvo imamo. Tu nam nedostaje relevantnih edukacija i senzibiliziranja na potrebe drugih na svim razinama. Nedostaje nam i relevantnih podataka i iskrenog dijaloga sa samim osobama s invaliditetom kako bismo znali koje korake moramo poduzeti da se trenutno stanje poboljša - zaključuje Nuždić.
