Svoj posao ne bih mijenjala, no ne bih ga nikome preporučila – kaže 25-godišnja Lucia Vidović koja od srednje škole radi kao osobna asistentica. Ne bi ga mijenjala, objašnjava, jer je ispunjava i smatra ga plemenitim i korisnim. Kao srednjoškolka počela je volontirati u udruzi Put u život jer je u njenom razredu bila jedna učenica s poteškoćama, a kad je maturirala kao poštanska i telekomunikacijska tehničarka zaposlila se kao osobna asistentica. Ipak, preporučila ga ne bi jer je plaća mala, angažman ovisi od projekta do projekta, a zaštita radničkih prava je nikakva.

U Hrvatskoj ima oko 1900 osobnih asistenata, koji se zapošljavaju putem udruga te financiraju kroz projekte Europskog socijalnog fonda i Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi. Najčešće su angažirani na pola radnog vremena i imaju plaću od 2000 kuna. Prekovremeni sati, koji zbog prirode posla nisu rijetkost, ne plaćaju se, naknada za prijevoz nije ujednačena, a godišnji odmori planiraju se ovisno o potrebama korisnika. Budući da nije formalno zanimanje, osobni asistenti mogu postati sve nezaposlene osobe sa završenom srednjom školom. Edukacije su neadekvatne ili ih gotovo nema, tako da osobni asistenti o svom poslu uglavnom uče u hodu.

Stoga je udruga BRID u suradnji s međunarodnom sindikalnom središnjicom UNI Global Union krajem prosinca prošle godine pokrenula inicijativu "Osobni asistenti zajedno – sindikalna inicijativa za bolje uvjete rada", kako je za Novosti objasnio Nikola Ptić iz BRID-a. Organizirali su se u okviru Regionalnog industrijskog sindikata, a do sada im se priključilo pedesetak osobnih asistenata i dvadeset udruga od oko 150 koje se bave tim područjem.

- Pilot-projekt osobne asistencije pokrenut je 2006. godine. Od tada se sustav nije mijenjao. Stoga nam je cilj organizirati radnike u tom području te djelovati prema udrugama kao poslodavcima i posrednicima. Dugoročno, planiramo se uključiti i u pitanje donošenja Zakona o osobnim asistentima i Zakona o inkluzivnom dodatku na kojima se radi već godinama - objasnio je Ptić.

Prema informacijama koje imaju u BRID-u na temelju dosadašnjih materijala, u pripremi zakona više je problema. Primjerice, nije jasno tko bi trebao biti pružatelj te usluge: udruge kao do sada ili bi trebalo institucionalizirati model pa da sve ide preko Ministarstva ili centara za socijalnu skrb. A postoji i mogućnost trećeg, miješanog modela.

Osobni asistenti se sada zapošljavaju tako da država uz Ministarstvo raspisuje periodično natječaje za udruge kao poslodavce. Plaća od 4000 kuna za puno radno vrijeme, odnosno 2000 kuna za pola radnog vremena, kako osobni asistenti najčešće rade, nije se mijenjala od 2006. godine. Neki osobni asistenti su zaposleni i na studentske ugovore, no većina ih je na ugovorima o radu na određeno vrijeme. Prema upitniku koji je napravio BRID, a do sada ga je ispunilo oko 150 radnika, njih 88,8 posto odgovorilo je da im plaća nije dovoljna za podmirivanje životnih potreba. Vidović tako uz posao osobnog asistenta radi i kao asistentica u nastavi.

Njezina kolegica Ivana Grubić uglavnom radi s dva korisnika. Osobna asistentica postala je sasvim slučajno. Po zanimanju je krojačica, a dok je tražila posao, naišla je na oglas te se prijavila. Do tada nije znala što su osobni asistenti, a kako je objasnila, sve o poslu naučila je kad je počela raditi.

- Mogla bih ići raditi u trgovinu za taj novac, što je puno lakši posao - rekla je za Novosti 28-godišnja Ivana Grubić koja se ovim poslom bavi već četiri godine.

No nije riječ samo o niskim primanjima. Grubić ističe kako nema nikakve sigurnosti, a njoj se nedavno dogodilo da je radila s dva korisnika, no jedan od njih je odlučio da ne želi da ona više dolazi te je automatski ostala bez dijela prihoda.

Prema spomenutom upitniku, 79 posto asistenata radi na određeno vrijeme, a taj problem je posebno izražen za žene koje žele planirati trudnoću jer nakon porodiljnog dopusta ostaju bez ugovora.

- Ako sada zatrudnim, ne znam gdje ću se vratiti jer nemam ugovor na neodređeno. Željela bih nastaviti raditi ovaj posao, ali ne znam hoće li me čekati nakon trudnoće - govori Vidović kojoj se ugovor obnavlja svake dvije godine.

Isto tako, godišnji odmor i bolovanje su nešto što iziskuje posebne dogovore i planiranje. Vidović, koja je s istim korisnikom već šest godina, koristi cijeli odmor ljeti jer kad nje nema mora pronaći zamjenu, a to se teško organizira na nekoliko dana. Grubić kaže kako je, primjerice, u slučaju jednog korisnika uzimala godišnji kad bi i on išao na more te je prema njemu morala planirati svoje slobodno vrijeme.

Osim toga, njihov posao vrlo često traje duže od četiri sata, a asistenti ne žele ostaviti svoje korisnike. I Vidović i Grubić kažu kako imaju osjećaj da je sve podređeno korisnicima te da se nerijetko gube granice koje nisu jasne u njihovom opisu posla.

- Nekad provedem na dan deset sati, a nekad je četiri sata previše. No prekovremeni nam nisu plaćeni - kaže Vidović, dodajući kako su joj u udruzi kad je počela raditi rekli da za korisnika treba napraviti sve što traži. No smatra kako se moraju postaviti granice jer osobni asistenti ne mogu biti korisnikov "potrčko".

- Kad si mlad, onda si nadobudan i treba ti svaka financijska pomoć, no nakon određenih godina sam shvatila da to nisu normalni uvjeti rada i želim se izboriti za svoja prava - ističe Vidović.

Grubić dodaje kako kad se zaposlila nije znala koji su njezini zadaci i na što može pristati, a na što ne može. Nije prošla nikakav tečaj niti ju je itko obavijestio u prve tri godine da takvo što postoji. No sada su stvari po tom pitanju, tvrdi, ipak nešto bolje.

- Nitko me nije upozorio na to da ne moram ići sama po trgovinama za svoju korisnicu, već da to trebam raditi zajedno s njom kako bih joj pomogla - ispričala nam je Ivana Grubić.

U početku nije znala ni da ima pravo na prijevoz. Zbog toga smatra kako je ova inicijativa izuzetno važna. Asistenti ističu i kako nemaju dovoljno znanja za sve što njihov posao traži.

- Moj korisnik ima epileptične napade, a ja imam samo položenu prvu pomoć prilikom vozačkog ispita. Ako se nešto dogodi, ja mu ne mogu pružiti adekvatnu pomoć - rekla je Vidović koja je tijekom godina prošla tek kroz neke edukacije koje se tiču poboljšanja komunikacije.

Jednako tako, neki asistenti rade s nepokretnim korisnicima.

- Trebali bismo proći tečaj da naučimo kako podignuti neku osobu, kako promijeniti pelene starijim osobama - govori Grubić, dodajući kako ima puno problema koje bi trebalo riješiti.

I izvještaj pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2020. godinu ističe nepovoljan položaj osobnih asistenata i udruga koje se bave tim područjem. U izvještaju ističe kako "unazad nekoliko godina zaprima pritužbe udruga zbog financijske neodrživosti", a mnoge od njih ističu da će "ako se tako nastavi, daljnji rad biti nemoguć". Također, izvještaj naglašava da se usluge nedovoljno proširuju u odnosu na stvarne potrebe, iako se programska sredstva povećavaju. U izvještaju stoji i kako je osobna asistencija "jedan je od najvažnijih instrumenata za ostvarivanje jednakosti svih osoba i stvaranje mogućnosti za njihovo ravnopravno sudjelovanje u svim sferama života" i "izravno prevenira institucionalizaciju osoba s invaliditetom". No, kako smo naglasili, zakonska regulativa kasni već deset godina.

- Radim nešto dobro i lijepo, no imam osjećaj da me svi u tome koče. Ja svoj posao jako volim, no ponekad se jako razočaram i pitam se zašto to radim - rekla je Grubić, dodajući kako bi željela da je udruga više štiti, a država uredi njihov status.

I ona i Lucia Vidović kažu da ih posao ispunjava i premda je težak, imaju osjećaj da rade nešto korisno i dobro.

- Kad se meni moj korisnik, koji uopće ne komunicira, nasmije i kad znam da sam mu potrebna, vidim napredak i sretna sam - rekla je Vidović.

Dodala je i kako bi željela nastaviti raditi taj posao te da će se nastaviti boriti za bolje uvjete, no ako joj se otvori mogućnost posla s boljim uvjetima, možda će ga i prihvatiti.