Moja prijateljica Mirna Brođanac nedavno je objavila svoju prvu knjigu za djecu koja se zove "Lanina škola" i koja je prva inkluzivna slikovnica u Hrvatskoj. Konkretno, slikovnica koja pametno, duhovito i bez uljepšavanja i palamuđenja, ali prilagođeno dječjoj dobi, govori o prvom danu u školi – a nema onoga tko se te treme prvog školskog dana ne sjeća. Osim što je autorica "Lanine škole", Mirna je i aktivistkinja, javno istupa i bori se za prava osoba s invaliditetom, a pritom je i sama osoba s cerebralnom paralizom. A osim što je spisateljica i srčana aktivistkinja u spomenutom polju koje skupljačima političkih bodova i nije pretjerano zanimljivo, Mirna ima diplome dva fakulteta i trenutno je na doktoratu. Iako njoj ide na živce kad se tome pridaje veliki značaj, riskirat ću i spomenuti činjenicu da je Mirna sve što je napisala u svom studentskom i spisateljskom stažu - a tu su, uz književne osvrte, jedan neobjavljeni roman i zbirka pjesama u nastajanju – natipkala jednim prstom. Nepokretnost uvelike nadoknađuje pametnom i neumornom glavom pa mi često izgleda kao da smo svi mi oko nje, u usporedbi s nemirnom Mirnom, invalidi. Ravnodušni i malodušni invalidi volje za životom, uglavnom.
Rijetko sam sretala takvu vitalnost kao kod Mirne u njenim boljim danima: kad se izveze iz studentskog doma pa spretno spusti iz ZET-ova tramvaja, onako mlađa od proljeća, lijepog lica i frizure, uvijek prekrasno obučena i šeretski raspoložena. Mirna nikad nije pristala na rolu žrtve, ona je borac, jedna prkosna i ponosna, katkad i prgava borkinja. Njena "Lanina škola" u kojoj govori o sebi pišući o drugima (i obrnuto: o drugima pišući o sebi), autobiografska je u onoj mjeri u kojoj to fikcija dopušta; bilježi školske dane jednog djeteta kao prvu životnu pobjedu, a Mirna to radi bez kalkuliranja, s određenom otmjenošću onih koje društvo ne vidi, ali zato oni itekako dobro vide nas. I kada izgovaramo riječi politički korektne, ali ispražnjene od poezije, pa tako i od supstance, poput inkluzivnosti (uključivosti po domaću), trebali bismo, možda, prije svega naglasiti da je ovakva umjetnost potrebna ne samo da nam pokaže kako žive različiti, nego koliko smo jednaki i isti.
Mirnina slikovnica je važna i mom brzonogom sinu sportašu i djevojčici s invaliditetom Lani kojoj je posvećena, njihovim učiteljicama i roditeljima, a možda najviše mojoj susjedi Zvjezdani koja ju je dobila na poklon s posvetom i potpisom. Ta posveta, napisana nekim tuđim rukopisom, ali riječima autorice Mirne Brođanac kaže: "Ovo je slikovnica koju bih voljela da si je mogla pročitati dok si bila dijete."
Vrijeme u kojem će dobri pisci, koji na bilo koji način pripadaju marginaliziranim skupinama, konačno sami ispričati svoje priče, bit će lijepo i korisno vrijeme za sve. Ako je autentičnost svojstvena kvalitetnoj literaturi, ne vidim kako to može biti loše.
Zvjezdanu, koja je otprilike Mirninih godina, upoznala sam u našoj ulici u Zagrebu, nakon potresa. Sjedila je u kolicima između automobila na parkiralištu ispred zgrade, u prostoru koje dijeli cestu od tramvajske pruge. Provukla sam se do nje i započela razgovor – dok joj ne dođe otac. Živimo u istoj zgradi, viđam je često, jednom se vozi na koncert, drugi put na kavu s prijateljicom, u kazalište ili na tečaj korejskog, sama ili u društvu, s novim pirsom u nosu, bistra, pristupačna mlada žena. Od onog "potresnog" jutra kad sam je prvi put srela, počela sam drugačije doživljavati svoje noge koje su me, iako ih oduvijek uzimam zdravo za gotovo, čitav život neumorno ili umorno vodile gdje bi glava zamislila. Kad se svijet počne rušiti, kad treba spasiti glavu, svu nadu polažemo u te noge, u bijeg. Bez njih, kretanje, u najširem smislu te riječi, ovisi o drugima. Kada sam ovo prepričala Mirni, rekla mi je da je za nju čitanje i pisanje kretanje. Kao i za Krijesnicu, slijepu djevojku koja redovito dolazi na književno-likovne radionice u BLOK bazu i koja se kreće uz pomoć štapa. Za Zvjezdanu takvo kretanje je vjerojatno učenje korejskog jezika. Inače, ova imena, Zvjezdana i Krijesnica, sam falabogu izmislila, jer pristaju curama o kojima pišem. Njihova pojava u mom životu znači upravo to, jer su mi poznanstvo i rad s njima osvijetlili neke nove, nepoznate načine i kretanja i gledanja na stvari, kvalitete nedostupne nama "običnima" i mislim da bi i na tim posebnostima, pa i prednostima trebalo graditi pristup osobama s invaliditetom.
Ono što je zajedničko svima spomenutima, jest briga i podrška njihovih obitelji, bez toga snaga i samostalnost ovih mladih žena, fizički ipak sasvim ovisnih o drugome, bila bi možda i nemoguća. Pamtim vršnjaka iz moje osnovne kojega je njegov otac zajedno s kolicima svaki dan preko stepeništa unosio u školsku zgradu. Iz godine u godine dječak je rastao, a otac ga je svejedno nosio. U višim razredima to je bilo gotovo nemoguće, jer je postao kus momka pa je škola tražila neka improvizirana rješenja.
Tridesetak godina kasnije, stvari su, ipak, nešto prilagođenije pa je tako i Mirna mogla ne samo pohađati regularnu školu, nego od srednjoškolske dobi živi sama prvo u đačkom, zatim u studentskom domu te se tako, bogme, dokotrljala i do doktorata o kojem će bez prenemaganja reći da ga nikad ne bi upisala da ima gdje stanovati. Pritom ne misli da bi joj država trebala osigurati stambeni prostor, nego nema niti mogućnost unajmiti podstanarski stančić prilagođen osobi s cerebralnom paralizom, jer takvi, izgleda, ne postoje – ne grade se ili ih nema dovoljno. Prikladan stan traži već dvije godine, a slično je i s poslom. Dok se školuju, postoji briga o mladima s invaliditetom, riješeno im je i stanovanje pa oni među njima koji imaju mogućnosti i volje studirati završe nekoliko fakulteta, sve čekajući da ih se sjeti netko na dvije noge sa zdravim očima i riješenim životnim pitanjima i da ih ne vraća na početak, u nepokretnost, nepomičnost. Zasad, nakon školovanja, prepušteni su slučaju ili se moraju vratiti roditeljima, ako ih imaju, u rodna mjesta.
Glas osoba s invaliditetom je tih, sporadičan pa svaki mali pokret nešto znači. A slikovnica Mirne Brođanac je korak od sedam milja za ovu zemlju i društvo u cjelini. Što se, pak, odnosa nadležnih tiče, najbolje da citiram Mirnin status s Facebooka: "Uz dužno poštovanje, ne vjerujem u nacionalne dane bilo čega pa tako ni cerebralne paralize. Svaki dan mi je dan cerebralne paralize i zahvaljujem onima koji sustavno pokušavaju poboljšati broj naših ostvarivih prava i svim mojim prijateljima koji uvijek misle na prilagođen prostor, prvenstveno zato što smo prijatelji, a invaliditet je sastavnica mog iznimno slojevitog identiteta koju nitko ne negira, ali nije najvažnija. S njima je cerebralna paraliza svakodnevna suputnica i to je skroz OK. Dani u kojima političari čestitaju bilo kome što se bori da živi, a ne preživljava život koji je dobio, potpuno su nepotrebni jer se podizanje svijesti o nečemu najbolje postiže djelima. Sve ostalo su prodike."
Mirnina škola je uskoro gotova, završit će s najvišim stupnjem obrazovanja, a u narodu se tada obično kaže da je vrijeme da se "stane na vlastite noge". Mi moramo vjerovati da je to moguće, jer k vragu, prohodale su sve djevojke na svim filmovima i u lektirama na kojima smo odrasle, a izmišljene priče, za razliku od stvarnih ljudi, govore moguću istinu. Ipak, to da mladi s invaliditetom "stanu na vlastite noge" zaista mogućim mogu učiniti samo nadležni političari.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
