Čistač
U Srbiji se ovih dana toliko govori o velikoj beogradskoj retrospektivi Marine Abramović da je i sama umjetnica, uoči otvaranja, odlučila reagirati na reagiranja. ‘Ne bih se vratila kući kako dolikuje da nije loših članaka o meni i mom radu’, napisala je u govoru koji će pročitati dvaput: prvo na ekskluzivnoj pretpremijeri, pred političkim facama i vipovcima, a onda i na regularnom otvaranju, pred običnim posjetiocima. ‘Ali baš zbog toga, naučila sam da mržnju koristim kao pozitivno gorivo, i zato nikada neću ostati bez energije koja mi je potrebna da budem umetnik!’
Snažno, živo, ali krivo. Abramović – kao što se u Srbiji dobro zna, a u Hrvatskoj malo koga zanima – nije s putujućom izložbom ‘Čistač’ došla u Beograd zato što je netko o njoj prethodno loše pisao, nego zato što se premijerka Ana Brnabić lično potrudila da je ondje dovede. Mimo umjetničke struke, mimo javnih poziva, mimo institucija, njena je retrospektiva organizirana kao neka vrsta kulturne investicije u propagandne potrebe vladajuće politike. ‘To najviše ide u pravcu onoga što trenutno Vlada ovde zagovara’, tumači za Radio Slobodna Evropa teoretičar Branislav Dimitrijević, ‘a to je da su kultura i umetnost zapravo kreativne industrije, da one moraju same da zarađuju… Međutim onda ulaze u čudnu vrstu situacije da ista vlada koja se zalaže za uspostavu deregulacije i na neki način odustajanja države od pomoći kulturi, izdvaja sada toliku cifru.’ A točnu cifru zapravo ne zna nitko, iako se zna da je golema: prema povjesničarki umjetnosti i nekadašnjoj Abramovićinoj suradnici Dunji Blažević, iznosi otprilike koliko i kompletan godišnji proračun Muzeja. Koji pritom – podsjeća na portalu Mašina kustosica Vida Knežević – nikako da provede do kraja davno raspisan natječaj za izbor uprave, pa poput većine tamošnjih kulturnih institucija funkcionira u permanentnom ‘vanrednom stanju’: kada je stanje vanredno i nema jasnih mehanizama upravljanja, onda, jasno, ostaje širom otvoren prostor za izravne političke intervencije iz samog vrha vlasti.
I nema u svim ovim komentarima nikakve mržnje ni zavisti prema svjetski uspješnoj umjetnici: samo trezvena analiza dirigiranog kaosa srpske kulturne politike svedene na servis za razvoj tzv. kreativne industrije. Prava je zato šteta što hrvatski mediji postavljanje ‘Čistača’ prate točno onako kako bi poželjela Ana Brnabić: kao dobrodošlu turističko-umjetničku atrakciju koja dašak globalnog glamura donosi, evo, i u našu malu regiju. Prava je šteta, jer beogradska kulturno-politička propaganda je avangarda: otprilike onako kao što je ‘Beograd na vodi’ najavio izgradnju ‘Zagrebačkog Manhattana’, tako ‘Čistač’ danas najavljuje neka buduća čišćenja čitavog kulturnog polja od kukolja stručnih procjena, transparentnog financiranja, javne odgovornosti… Sve što zatim preostaje je samovolja vlasti u službi navodne tržišne isplativosti.
A gdje je u svemu tome Marina Abramović? Nekada, u Jugoslaviji, njezina radikalna performerska praksa predstavljala je eksces: zato se pobunila, zato je sredinom sedamdesetih i otišla, zato je kasnije o Jugoslaviji ružno govorila. Danas, kada se u jedan veliki eksces pretvara kompletna kulturna politika smiješnih eksjugoslavenskih država, pobunu je spremno pospremila u muzej. I zato, neovisno o svemu što njen opus znači za našu i svjetsku umjetnost – a znači, naravno, mnogo – priča tu završava. Umjetnica je pristala.
Šuma
Klausa Littmanna, bogatog kolekcionara umjetnina iz Basela, godinama je fascinirao crtež austrijskog arhitekta Maxa Peintnera ‘Vječna privlačnost prirode’ (1970./1971.): nadrealna vizija nogometnog stadiona na kojem, pred punim tribinama, raste gusta šuma. Kako Littmann osim fascinacije ima i financije, početkom ovoga mjeseca na terenu golemog stadiona u Klagenfurtu zasadio je 299 stabala. Kada se instalacija krajem oktobra zatvori, čitava će šuma biti presađena na obližnji proplanak. Gradić tako dobiva novu zelenu površinu, publika dobiva priliku da besplatno razgleda umjetničku atrakciju, a stadion dobiva kakvu-takvu svrhu: otkako je, naime, pokojni desničarski vođa Jörg Haider uoči Evropskog nogometnog prvenstva 2008. godine u njega ulupao sumanutu svotu javnog novca, uglavnom zjapi prazan. Sada bi napokon svi trebali biti na dobitku. I bili bi, da se u priču nije umiješala lokalna desnica.
Predstavnici Slobodarske stranke i Saveza za budućnost Austrije – dvije bivše Haiderove partije – Littmanovu akciju shvatili su kao dio političke kampanje, jer je projekt, neposredno uoči ovotjednih izbora, dogovorio sa socijaldemokratskim gradskim vlastima. Pa su ga lažno optužili da troši sredstva poreznih obveznika. Pa su pozvali demonstrante da na dan otvaranja dođu pred stadion opremljeni motornim pilama. Pa zbog njih sada instalaciju po čitav dan čuva policija. Pa su izmišljali, vrijeđali i huškali sve dok nesretnog švicarskog kolekcionara prije par dana neki vjerni desničarski glasač u prolazu zamalo nije gurnuo pod auto, vičući mu da se tornja iz grada skupa sa svojom ‘usranom šumom’. Ono što je trebalo biti zgodna vijest za kulturne rubrike tako se preko lokalne politike umalo sunovratilo sve do crne kronike. Usput je, ako ništa drugo, nešto jasniji postao smisao Littmanove umjetničke intervencije. Jedna mala stadionska šuma trebala nas je podsjetiti koliko bezumno uništavamo sve one velike: što se desničara tiče – sada znamo – dođavola slobodno mogu ići sve, čak i najmanje.
WC
Ako je umjetnička zvijezda tjedna u regiji Marina Abramović, onda je u svijetu to grupa anonimnih britanskih lopova: preko noći su provalili u palaču Blenheim, rodni dom Winstona Churchilla, pa s velike izložbe Maurizija Cattelana ukrali njegovu skulpturu ‘Amerika’ (2016.), zlatnu WC-školjku vrijednu oko pet milijuna dolara. Policija sada privodi osumnjičene, tabloidi se najednom bave kulturom, istraga je daleko od raspleta… Mi se priklanjamo lucidnom tumačenju Guardianovog likovnog kritičara Jonathana Jonesa. Ako je Cattelan – zajebava se sasvim ozbiljno Jones – zlatnu školjku zamislio kao komentar prvog ready-madea u povijesti, onog pisoara što ga Marcel Duchamps davne 1917. pod naslovom ‘Fontana’ okačio na zid galerije, onda nam ‘Amerika’ govori nešto o suvremenoj umjetnosti koja ni nakon sto godina ne može smisliti ništa bolje nego da ponavlja stare dadaističke geste, odavno ispražnjene od provokacije. Uz važnu distinkciju: Duchampsova je ‘Fontana’ bila običan, bezvrijedan komad porculana, dok suvremeni artisti manjak ideja pune viškom 18-karatnog luksuza. Pošto lopove, po svemu sudeći, nije zanimala ni Cattelanova dosjetka ni umjetnička vrijednost njegovog djela, nego su školjku jednostavno rastalili i onda prodali čisto zlato, oni su u praksi demaskirali milijunsku prevaru suvremene umjetnosti koju kritičari uzaludno pokušavaju teorijski dekonstruirati. Britanski banditi su ‘ustvari pravi kritičari, oni su vidjeli blago iza umjetničkih sranja’, zaključuje slavodobitno Jones, a mi, evo, spremno potpisujemo.
Memoari
Američka vlada tuži Edwarda Snowdena zato što im prije objave svojih memoara nije poslao tekst na odobrenje. Netko u Washingtonu, izgleda, ima uvrnut smisao za humor: bivši IT-jevac saveznih tajnih službi bježi od tamošnjih vlasti već šest godina, otkako je otkrio detalje o programima masovnog nadzora, skriva se po misterioznim moskovskim adresama, ako se ikada vrati kući čeka ga suđenje s vrlo izvjesnim ishodom, a vladu, evo, uznemiruje to što je svoju životnu priču odlučio ukoričiti. ‘Zovem se Edward Jospeh Snowden’, započinje najpoznatiji svjetski zviždač knjigu ‘Permanent Record’: ‘Prije sam radio za vladu, ali sada radim za javnost. Trebale su mi skoro tri decenije da shvatim u čemu je razlika, a kada sam shvatio, bilo je nekih problema u uredu…’
Slijedi uzbudljiva pripovijest o tipičnom američkom dečku koji se, kao pravi mladi domoljub, nakon 11. septembra 2001. prijavio u vojsku, ali se na obuci gadno ozlijedio, pa je zato završio za tipkovnicom u kancelarijama CIA-e i NSA-a. ‘Tamo sam sudjelovao u najznačajnijoj promjeni u povijesti američke špijunaže – zaokretu od ciljanog nadzora pojedinaca prema masovnom nadzoru čitavog stanovništva. Pomagao sam vladi da prikuplja kompletnu svjetsku digitalnu komunikaciju, arhivira je i pretražuje kad god i kako god poželi.’ U čuvenoj epizodi iz maja 2013., u dvotjednom medijskom live prijenosu preko Hong Konga bježi u Rusiju: informacije što ih je prethodno objavio potvrdile su nam da je paranoja najracionalniji pristup svijetu kojim trenutno raspolažemo. Snowden pritom nije zakašnjeli anarhist ni razbarušeni antisistemski rebel: on samo sasvim ozbiljno shvaća temelje svoje države, onako kako su postavljeni u američkom ustavu, i djeluje u skladu s njima. Momak koji je dosljedno domoljublje platio izgnanstvom, usamljeni čuvar uglavnom indiferentne javnosti, slučajni junak jednog iščašenog doba: ako za njega ima neke sitne utjehe, onda je to činjenica da su memoari ‘Permanent Record’ – čim je američka vlada podigla tužbu protiv njihove objave – skočili na prva mjesta svjetskih lista prodaje.
