Vila
Najveći problem s luksuznom vilom Ante Vlahovića u tome je što problema nema. Nekima, doduše, smeta to što golemo zdanje koje ovih dana niče u najužem centru Zagreba na svome pročelju nema nijednog prozora. Drugima se čini kako je moćni predsjednik uprave Adrisa, okrenuvši goli zid na Preradovićevu ulicu, svojim sugrađanima simbolički okrenuo guzicu. Treći spominju onaj ruševni kućerak koji je po vrtoglavoj cijeni kupio od gradonačelnikove supruge Vesne Bandić pa ga srušio da mu ne smeta na građevinskoj parceli… Novinari njuškaju, građani gunđaju, ali problema – rekosmo – nema. Jer nema nijednog dokaza da kupoprodaja nije bila legalna i jer nema nijednog propisa, zakona ni urbanističkog plana koji bi investitorima branio da po strogom centru Zagreba, usred gradske živosti i vreve, podižu zgrade kojima se od grada brane i skrivaju.
Štoviše: najugledniji domaći arhitekti, koje je portal Telegram nedavno okupio da prokomentiraju prve obrise Vlahovićeve vile, mahom su oduševljeni prizorom. Skoro jednoglasno hvale odluku proslavljenog portugalskog kolege Eduarda Souta de More da orijentira prozore prema unutrašnjem dvorištu: s jedne je strane tako budućem stanaru osigurao dragocjenu intimu, s druge cijelom Zagrebu darovao upečatljivu interpolaciju koja širokom modernističkom plohom hrabro intervenira u vizuru Donjeg grada. Sada, valjda, preostaje još samo da Zagrepčani i Zagrepčanke, žalosno nenavikli na promjene, nauče cijeniti ljepotu modernističke plohe. Uostalom, kao što jedna Telegramovih sugovornica kaže, ‘nije neobično da stanju današnjeg Zagreba neki moćni arhitektonski znalci odluče svojevoljno ‘okrenuti leđa’ – trebali bi mu zapravo okrenuti stražnjicu!’
I gdje je onda problem ako problem evidentno nije vila bez prozora? Problem je – tako se barem čini dok s pločnika Preradovićeve zurimo u goli zid – to što u Zagrebu ne niče samo Vlahovićeva vila, nego niče metafora. I to metafora ubitačno čistog, letalno elegantnog, nepodnošljivo neokaljanog hrvatskog poslovnog uspjeha.
Znamo i kako taj uspjeh izgleda. Prvi čin bila je privatizacija i pretvorba Tvornice duhana Rovinj početkom devedesetih, kada se Vlahović dokopao većinskog vlasničkog udjela: iako su o mnogobrojnim nepravilnostima pisali malobrojni mediji poput Feral Tribunea, iako su neke slične pretvorbe u međuvremenu poništene, za ovu je Državna revizija decidirano ustvrdila da se odvijala unutar zakona. Drugi čin bila je kupovina Tvornice duhana Zagreb: iako je fabrika zatim rasturena, iako su nesretni radnici stupili u štrajk, država je i ovog puta reagirala strogim provođenjem zakona, ovog puta uz pomoć policijskih palica, e da bi na kraju provođenja jedan dio radnika završio u maricama, a drugi bolnicama. Treći čin bilo je betoniranje monopolističke pozicije: iako su na hrvatsko tržište godinama pokušavali ući jači međunarodni igrači, iako je Adris istovremeno gutao one domaće i slabije, država ga je godinama pažljivo čuvala od konkurencije. Četvrti čin bila je iracionalna privatizacija Croatia osiguranja: iako je državna tvrtka poslovala u plusu, iako nije bilo nikakve logike u tome da je se prodaje, Ante Vlahović je 2013. kupuje ne bi li se na vrijeme izvukao iz posustalog duhanskog biznisa. I tako dalje, i dalje tako: ukratko, priča o poslovnom uspjehu Adrisa do danas je ostala priča o tome kako velikog uspjeha nema bez presudne državne asistencije. Samo što ćete tu priču pročitati samo u rijetkim medijima – recimo u nedavnom opsežnom tekstu Ilka Ćimića na Indexu – dok će je većina prešutjeti. Napokon, Ante Vlahović nije posrnuli tajkun poput Ivice Todorića, pa će ga svi ti jutarnji, večernji i ostali tretirati s dužnim poštovanjem. Baš kao što su sve donedavno i Todorića tretirali. A pomaže i to što Vlahović nije sklon samopromociji: u javnost proviri tek rijetko, uglavnom zato da bi očitao poneku poduzetničku lekciju o prekomjernoj javnoj potrošnji, parazitskom birokratskom aparatu i promašenoj fiskalnoj politici. Samo da bi – drugim riječima – istoj onoj državi kojoj duguje bogatstvo simbolički okrenuo dupe.
I zato je njegova nova zagrebačka vila savršena metafora hrvatskog poslovnog uspjeha. Nisu to arogantni Kulmerovi dvori, nije to agresivna uzurpacija javnog prostora u stilu Tomislava Horvatinčića: ovdje je sve po pravilima i sve je u skladu sa zakonima. Lijepo dizajnirano, optimalno uklopljeno, precizno izvedeno. Izvana ukusno i moderno, baš poput imidža Adrisa i njegova vlasnika. Dok ono što se zbiva na višim katovima ostaje s druge strane debelog zida, dobro skriveno od pogleda.
Masoni
Hrvatska medijska scena dijeli se na ekstremnu desnicu, radikalnu ljevicu i pouzdanu srednju struju: dobro se zna gdje je kome mjesto. Na desnici vladaju katolici, domoljubi i Hrvati kao takvi. Ovdje kod nas, na ekstremnoj ljevici, sve sami Srbi i Jugoslaveni, odnosno – kao što bi pjesnik rekao – antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni. A razumnom mainstreamu pripada pravo da mu i jedni drugi izgledaju nekako isti – logično, jer su ekstremisti – pa na tom pravu onda temelji poprilično stabilnu sliku svijeta. Samo što se, kao za vraga, slika svako malo zaljulja.
Prošlog tjedna, recimo, policija je privela Marka Cigoja i Vuka Radića, urednike desničarskog tjednika 7Dnevno i portala Dnevno.hr – provjereno domoljubnih i prohrvatskih medija, koji objavljuju naslove poput ‘Jugoslavija je bila masonska tvorevina!’ – pod optužbom da su reketarili uglednog zagrebačkog oftalmologa. Priča o tome kako su Nikicu Gabrića tjerali da plati oglase vrijedne 200 hiljada kuna, e da ne bi razotkrili njegovo članstvo u masonskoj loži, u međuvremenu je opasno narasla, ispostavilo se da preko medija zapravo ratuju različite masonske frakcije, da je i sam donedavni državni odvjetnik Dražen Jelenić pripadnik masonerije… I nije pritom stvar u tome što su, kao u lošem vicu, svi ti sredovječni muškarci u smiješnim keceljama, članovi tajnih društava i bizarno prozvanih loža, odjednom, umjesto na krajnjoj ljevici, izronili na medijskoj desnici. Nije stvar u tome što su masoni – kako da kažemo – manje ovi, a više oni. Nego se po tko zna koji put potvrdilo staro pravilo: kada urednici i novinari desnih medija završe pred sudom, onda to redovno bude zbog reketarenja i iznuda, prijetnji fizičkim nasiljem i njihovog ostvarivanja, ili barem nekog lakšeg krivičnog djela poput plaćanja prostitutki u gramima. Nije baš lako zamisliti novinara s nekog malog lijevog neprofitnog portala kako sucu objašnjava zašto je ucjenjivao lokalne masone ili zašto je kokainom plaćao seks: takvi naivci završe u sudnici uglavnom samo zbog onoga što su mislili i pisali, pa poslije plaćaju odštete za duševne boli i globe za istinite navode. Možda je to pouka malog masonskog skandala: ispada, začudo, da ipak ima neke razlike između ekstremne medijske desnice i radikalne ljevice.
Handke
Prošlog oktobra, na presici nakon dodjele Nobelove nagrade za književnost, neki je novinar zatražio od Petera Handkea da prokomentira svoje poricanje srebreničkog genocida. ‘Ne želim odgovoriti na vaše ignorantsko pitanje’, prekinuo ga je laureat. ‘Ne želim odgovoriti ni na jedno pitanje koje mi postavite!’ Pa jasno: Handke je ipak prije svega književnik, i to jedan od najvećih živućih, a takve ne valja uznemiravati neknjiževnim temama. Takvi, čak i kada se obračunavaju novinarima, čine to književnim sredstvima.
Ovih dana tako je u izdanju Suhrkampa izišao njegov novi roman, prvi otkako je pisac okićen Nobelovom titulom, pod naslovom ‘Das zweite Schwert’ (‘Drugi mač’). Prodaja, naravno, ide izvrsno. Kritike se, doduše, kolebaju. A novinari kao novinari: odmah su se uhvatili činjenice da glavni lik romana kreće u osvetničku misiju protiv neke novinarke koja je nekada davno ružno pisala o njegovoj majci. ‘Umjetnik Handke se toliko uvukao u sukob s neknjiževnom, kritički orijentiranom javnošću’, tvrdi zato Thomas E. Schmidt u Die Zeitu, ‘da taj konflikt sada potpuno prožima njegovo pisanje, da mu je postao glavna tema i da oblikuje njegova djela, njegovu sliku svijeta i sliku koju ima sam o sebi…’ Brzo su se javili i oponenti: ugledni pisac i kritičar Helmut Böttiger, recimo, smatra da ovakva interpretacija nedopustivo banalizira literarno bogatstvo književnog teksta.
I dok se na njemačkoj intelektualnoj sceni lome nova koplja oko stare dileme – je li Handke veliki književni autor ili mala politička budala – jedan neočekivani odgovor stigao je iz Srbije. Tamo je Aleksandar Vučić austrijskom Nobelovcu upravo dodijelio Orden Karađorđeve zvezde za ‘izniman doprinos predstavljanju Srbije u sferi kulture’. Ili, kako je to objasnio nadležni odbor za državna odlikovanja, zato što je ‘celim srcem branio srpsku istinu čak i kada mu je to donosilo mnogo neugode i osporavanja’. Dakle – da ne bi bilo zabune – orden nije dodijeljen za romane i drame, nego za političke stavove: ne za visoke umjetničke dosege, nego za odbranu ‘srpske istine’. O umjetničkoj vrijednosti ‘Drugog mača’ neće nam dakle otkriti mnogo toga, kao ni o složenim odnosima između autora i djela. Ali barem jedna stvar sada je jasna: Peter Handke možda jest pisac koji odbija novinarska pitanja, ali zato ne odbija državna odlikovanja.
Banksy
Elegantna fasada u centru grada skriva sudbine otpuštenih radnika, milijunski fond Nobelove nagrade uložen je u prešućivanje ratnih žrtava: kroz poremećenu optiku ove rubrike kultura nekad izgleda poput crne kronike. Odnosno, kao što je to mnogo ranije i dosta preciznije sažeo jedan stari marksistički as: ‘Ne postoji spomenik kulture koji istodobno nije i spomenik barbarstva.’
Posljednja vijest s tanke linije koja spaja vandalizam i kulturu stiže iz Bristola. Prvo je, na Valentinovo, na zidu tamošnje stambene kuće osvanuo novi Banksyjev grafit: djevojčica koja iz praćke ispaljuje buket ruža postat će atrakcija kvarta, javili su oduševljeni britanski mediji, privući će turiste, dovesti goste, podići cijenu nekretnine… A onda, samo dva kasnije, netko je preko grafita kričavim ružičastim sprejom ispisao krivudavu poruku: ‘BCC wankers’. ‘Banksyjevo umjetničko djelo je vandalizirano!’ zgrozili su se uglas Guardian, BBC i ostali. Pitanje koje slijedi je komično logično: kada točno ulični grafit prestaje biti umjetnost, a kada postaje vandalizam? Do koje točke predstavlja turističku atrakciju, od koje crte povod za policijsku prijavu? Gdje se to mali spomenik pop-kulture pretvara u spomenik urbanog barbarstva?
I ma koliko pitanje bilo razumljivo, baš nitko od medija – zanimljivo – nije ga postavio. Nisu se, zapravo, pretjerano potrudili niti da istraže što bi ona poruka ‘BCC drkadžijama’ mogla značiti: tek su poneki usput natuknuli kako je BCC vjerojatno skraćenica za Gradsko vijeće Bristola. Šteta, jer moguća je i nešto zabavnija interpretacija. Najpoznatija britanska institucija koja se krije iza akronima BCC zove se, naime, British Chambers of Commerce: to je nacionalna udruga poslodavaca, centralna organizacija britanskih kapitalista. I ako je nepoznati delinkvent kojim slučajem mislio baš na promotore slobodnog tržišta i lobiste za interese krupnog biznisa, onda odgovor na pitanje koje nitko nije postavio najednom postaje prilično očit. Jer da, možete govoriti o Banksyjevoj umjetničkoj vrijednosti, o njegovom street-art stilu i o prepoznatljivom autorskom opusu, ali kada se podvuče posljednja crta, jedina je razlika u novcu: jedan grafit privlači turiste, drugi samo čistače ulica. Ima ih, doduše, koji tvrde i drugačije. Ali to su drkadžije.
