‘Peti dan’, šesto čulo
Trebala je biti stigma, ispala je enigma: danima već kompletan medijski komentarijat uzaludno pokušava dokučiti što je spopalo Kolindu Grabar-Kitarović kada se, na zajedničkoj presici s Aleksandrom Vučićem, obrušila na ‘pojedince s rubova političkog spektra’, pa onda brzo – pod pritiskom veteranskih udruga – preusmjerila nišan ‘na one pojedince s krajnje ljevice i desnice koji svojim istupima i ponašanjem čine nemjerljivu štetu Republici Hrvatskoj’. OK, za pojedince s krajnje desnice znamo, okupila ih se šačica na improviziranom prosvjedu protiv Vučića, dovikivali su uobičajene parole, poručili predsjednici da ih je izdala… Ali tko su, dovraga – pitaju se zbunjeni komentatori – pojedinci s krajnje ljevice, koji domovini nanose štetu, pritom još i nemjerljivu? E pa ne bi se pitali da pažljivije prate kulturna zbivanja u centru Zagreba: samo dan nakon kriptične predsjedničine poslanice, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića održana je tribina Trećeg programa Hrvatskog radija pod provokativnim naslovom ‘Izbjegava li ljevica dijalog i polemiku s ideološkim neistomišljenicima?’ Ondje je – navodi službena stranica – uz izravan radijski prijenos bilo riječi o ljevici koja se ‘kroz nevladine udruge prikopčala na proračunska sredstva’, pa sad ‘one koji se ne slažu s ljevičarskim programima napada ad hominem’ i ‘naziva pogrdnim imenima’, pošto je, nesretna, ‘počesto ispražnjena od sadržaja’ i ne preostaje joj drugo nego da ‘svoju relevantnost nameće difamacijom i blaćenjem suprotne strane’. Ako to nije ona Kolindina krajnja ljevica s ‘rubova političkog spektra’, ne znamo što jest. Sva sreća, utoliko, što su je takvu – ispražnjenu i prikopčanu, irelevantnu i blatnu – na tribini temeljito raskrinkali moderator Boris Havel, filozofkinja Marija Selak, novinar Denis Kuljiš i aktivist Igor Peternel, redom ugledni intelektualci i ljudi o čijim se političkim uvjerenjima može reći svašta, ali sigurno ne i da su ljevičari. Pa smo tako, tražeći ljevicu s ruba političkog spektra, naposljetku pronašli desnicu s one strane ruba zdravog razuma: dva sata je četvero ljudi sasvim ozbiljno dokazivalo kako ljevica izbjegava polemiku i dijalog, a da prethodno u goste nisu doveli niti jednog ljevičara s kojim bi polemiku i dijalog eventualno mogli započeti. Ništa novo, uostalom: prije jedva koji tjedan, u HRT-ovoj emisiji ‘Peti dan’ Selak je već bila upozorila kako je suvremena ljevica ‘izgubila volju, a možda i potencijal za polemikom’, ovog puta okružena Petrom Mitrikeskim, Aleksandrom Musićem i Ninom Raspudićem – redom, opet, što svjetonazorskim, što ekonomskim desničarima – s kojima se brzo i lako složila oko toga da je jedan od glavnih problema ljevice danas taj što se ljevičari oko svega brzo i lako međusobno slažu. ‘Problem je nedostatak disonantnih tonova unutar ljevice’, poentirala je filozofkinja, a tri desna glasa nisu na to, jasno, proizvela nijedan disonantan ton. Samo što su ovoga puta, razglabajući o ljevici, većinu vremena potrošili na priču o SDP-u, pa naposljetku ipak ostaje donekle nejasno na što desničari točno misle kada organiziraju privatne kružoke na javnoj radioteleviziji u žanru grupne intelektualne onanije nad odsutnim tijelom nedefinirane ‘ljevice’: je li to demolirana Bernardićeva partija ili proskribirana NGO-scena, jesu li u igri sumnjivi medijski pseudomarksisti ili aktivisti koji se godinama na ulici bore za očuvanje javnog prostora, je li to ideološki heterogena koalicija Zagreb je naš ili volonteri koji su danonoćno pomagali sirijskoj djeci po slavonskim kaljužama? Nije, čini se, pretjerano važno: još otkako se Tomislav Karamarko nakratko bio dokopao vlasti na platformi blesavog ‘antikomunističkog manifesta’, i to u državi u kojoj živi tek šačica deklariranih komunista, prag rasprave spušten je dovoljno nisko da ga može preskočiti tko god pokuša. ‘Ljevica’ sada funkcionira poput praznog okvira u koji bilo tko sa suprotne strane političkog spektra ucrtava stereotip koji mu trenutno odgovara: nema veće potrebe za navođenjem imena ili organizacija, nema razloga da se citiraju tekstovi ili preispituju konkretni stavovi i nema boljeg načina da se dokaže kako ljevica izbjegava polemiku nego da se na polemiku izbjegne pozvati bilo kojeg ljevičara. Neobična konstrukcija, sklepana od općih mjesta i međusobnih povlađivanja, javne radiotelevizije i mutne političke intuicije, ‘Petog dana’ i šestog čula: manje ljevica, više ljestvica kojom se može prilično precizno izmjeriti nivo lupetanja onih koji o ljevici pokušavaju govoriti.
Pjongčang
Sandu Ham – jezikoslovku, sveučilišnu profesoricu, urednicu znanstvenog časopisa ‘Jezik’ i članicu Vijeća za normu hrvatskoga književnoga jezika – jedni su znali po leakanim mejlovima u kojima je kolege s fakulteta nazivala ‘srboljubima’, ‘homoseksualcima’ i ‘kujama’, drugi po izjavi da ‘srpski jezik poznaje na pasivnoj razini’, treći po prijedlogu donošenja zakona o zaštiti hrvatskoga jezika od pogubih regionalnih i međunarodnih utjecaja, ali od sada će je baš svi pamtiti po vjerojatno najpopularnijem ovdašnjem Facebook statusu iz prošloga tjedna: ‘Zašto Pjongčang? Zato jer se preuzima od Amerikanaca i jer se ne zna vlastita tradicija i jezik. Pjongjang, Pjongjang, Pjongjang.’ Samo što nije, nije, nije: Zimske olimpijske igre, upozorili su profesoricu brzo internetski komentatori – a široj javnosti prenio ‘Telegramov’ Drago Hedl – ovih se dana ne održavaju u glavnom gradu Sjeverne Koreje, nego u južnokorejskom gradiću sličnoga imena. Ali tu se Ham nije zaustavila: prvo je poručila da se samo šalila, pa na Facebook profilu ‘Jezika’ pokrenula anketu pitajući kaže li se ispravno Pjongjang ili Pjongčang, pa cijelu priču proglasila uspjelom reklamnom kampanjom časopisa, pa uspjelu reklamnu kampanju okončala tako što je i svoj profil i profil ‘Jezika’ ugasila. Prekasno: vijest je, jasno, postala viralna, pa se profesorici sada smije čitava regija. To nam se čini kao fer rasplet: tko kompletnu naučnu karijeru posveti raščišćavanju hrvatskog od pogubnih stranih utjecaja, zaslužuje status redikula i izvan granica svoga jezika.
Rađaj, ne odgađaj
Što god mislila profesorica Ham, kulturna razmjena itekako je važna jer se iz nje može mnogo naučiti. Evo, recimo – u danima kada demografska politika u Hrvatskoj ponovno postaje nacionalno pitanje prvoga reda – jedne korisne ideje iz Srbije. Ondje su padu nataliteta odlučili doskočiti javnim konkursom Ministarstva kulture i informisanja, tražeći propagandni slogan koji će mlade Srpkinje i Srbe potaknuti da se po krevetima i ostalim prikladnim površinama manje rekreiraju, a više prokreiraju. Vrijedi izdvojiti pobjednike: ‘Dosta reči, nek’ zakmeči!’, ‘Rađaj, ne odgađaj!’, ‘Ljubav i beba, prvo što nam treba’, ‘Mama, neću sama, tata, hoću brata’… Stvar je, evidentno, uspjela iznad svih očekivanja. I slogani bi do sada možda već bili osvanuli na beogradskim billboardima, da se odnekud nije javila nezadovoljna premijerka Ana Brnabić: ‘Ne mogu da kažem da su slogani baš u mom stilu, tako da bih ja to drugačije, ali ne bih da ‘mikromenadžujem’ ministarstva…’ Nema ni potrebe: tek što se oglasila nezadovoljna šefica Vlade, iz ministarstva su poručili da kritike smatraju opravdanima, natječaj poništavaju i nastavljaju rad ‘na iznalaženju najkvalitetnijeg rešenja za tu važnu temu’. Unaprijed se radujemo rezultatima.
Istorija seksualnosti
Ostajemo u sferi seksualnosti, pokušat ćemo biti malo ozbiljniji: u Francuskoj je, u izdanju Gallimarda, 24 godine nakon smrti Michela Foucaulta objavljen četvrti, nedovršeni tom njegove ‘Istorije seksualnosti’, iako je živopisni filozof oporučno tražio da se rukopis uništi. Prvi od izvorno zamišljenih sedam tomova izišao je još 1976. pod naslovom ‘Volja za znanjem’, obrušavajući se na općeprihvaćenu tezu da moderna zapadna društva seksualnost potiskuju i pokazujući kako ispod krinke represije bujaju različiti, znanstveni i crkveni diskursi koji se njome posvećeno bave. Iduća dva – ‘Upotreba uživanja’ i ‘Briga o sebi’ – izišla su 1984., nekoliko tjedana uoči Foucaultove smrti, a proučavala su tretman seksualnosti u antičkim društvima. Ovaj posljednji, ‘Ispovijesti puti’, putuje u kršćanski period od 11. do 14. vijeka, istražujući kroz tri poglavlja, redom, preobrazbu antičkog koncepta užitka u kršćansku put, potom djevičanstvo i konačno brak: tu negdje su, čini se, korijeni našeg današnjeg shvaćanja seksualnosti. Kompletna ‘Istorija seksualnosti’ – mada čitana, izučavana i citirana – nikada, doduše, nije dosegla utjecaj važnijih Foucaultovih djela, pa je teško vjerovati da će najnoviji tom to promijeniti. Ipak, publika se već uskomešala, čekaju se prve recenzije, komentari, prijevodi: ona iznevjerena filozofova oporuka ubrzo će postati samo zgodna usputna fusnota, mala parateorijska pikanterija, sitni detalj, evo, za kraj teksta.
