Ivo Lola nije sav
Mnogo je toga posljednjih tjedana rečeno o Ivi Loli Ribaru. Kada je, početkom oktobra, Milan Bandić vratio njegovu bistu u maleni zagrebački park na križanju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice, predstavio nam ga je biranim riječima: Ivo Lola bio je ‘francuski đak’, pohvalio je gradonačelnik narodnog heroja, ‘antifašist’ i ‘intelektualac’. Kada se, prije nekoliko dana, sedmero HDZ-ovih gradskih vijećnika suzdržalo od glasanja o prijedlogu da se bista ukloni, svoj su nam potez objasnili zdravorazumski: ‘Ne želimo se uvlačiti u ideološke rasprave’, tumačio je Andrija Mikulić, ‘od toga se bolje i kvalitetnije u gradu Zagrebu ne živi.’ A kada je njihov manevar, napokon, pokopao inicijativu Zlatka Hasanbegovića, on je svoj poraz prozvao ‘moralnom pobjedom’: ‘Svi koji će se nakon ovoga pozivati na kršenje zakonitosti procedura’, podviknuo je, ‘bit će politički licemjeri.’ Mnogo se toga, dakle, govorilo o maloj zagrebačkoj bisti za odstrel – bilo je tu riječi o antifašizmu i jalovosti ideoloških rasprava, o poštivanju zakona i procedurama, o hipokriziji i francuskim školama – ali nešto su ipak složno odšutjeli svi. Jedna neizgovorena činjenica svima je ista: da u onom zagrebačkom parku, na križanju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice, stoji bista komunista.
Prevrtljivom Bandiću – baš kao i, uostalom, dobrom dijelu ovdašnje umivenije antifašističke scene – Ivo Lola valjda je prihvatljiviji kao ‘intelektualac’ i ‘francuski đak’ nego kao ordinarna komunjara. Aktualnim HDZ-ovim zastupnicima – baš kao i brojnim drugim političkim opcijama – trenutno je naprosto oportunije eskivirati svjetonazorske sukobe i fingirati da ih zanimaju isključivo ‘neideološke’ rasprave. A Hasanbegovićevi Neovisni za Hrvatsku – baš kao i njihova kamarila s radikalno desnog krila – bistu bi razmontirali u proceduralnim rukavicama, jer riječ je o kukavicama: uspomenu na čovjeka koji je poginuo herojski, usred rata, od fašističkih granata, nešto je teže zapakirati u popularnu priču o ‘dva totalitarizma’ pa ga po strogom ideološkom postupku likvidirati kao komunističkog izroda.
Nama u ‘Neprijateljskoj propagandi’, međutim, upravo zato se neobično važnima čini onih nekoliko prešućenih biografskih podataka. Da Ivo Lola nije bio samo ‘antifašist’, nego je bio još i uvjereni marksist. Da nije bio samo ‘intelektualac’, nego i istaknuti skojevac. Da nije bio samo član ugledne francuske akademije, nego i jugoslavenske Komunističke partije. Pritom, naravno, znamo kako je građanima Zagreba od rasprave o uklanjanju jedne biste kudikamo važnija rasprava o uklanjanju otpada, ali to što smo se baš svi od nametnutog kulturnog rata odavno umorili ne znači da se taj rat i dalje ne vodi. A tamo, na križanju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice, simbolički je povučena posljednja crta odbrane. Do ondje seže teritorij sjećanja koji su povijesni revizionisti okupirali, pokušavajući pod krinkom pripovijesti o ‘dva totalitarizma’ diskreditirati svaki spomen komunizma. Zato je dobro što posljednju crtu sada čuva Ivo Lola: čovjek koji je bio mnogo toga, ali je ostao neoskvrnuti simbol grandiozne narodne pobjede pod vodstvom Komunističke partije. Ako mu se to oduzme, malo što ostaje. Tek povijest koju pišu oni što vlastite političke poraze proglašavaju moralnom pobjedom, nesretni jer najveću pobjedu Ive Lole Ribara baš nikako ne mogu nazvati porazom.
Autocenzura
A dok hrvatska desnica na lokalnoj sceni briše kompletno komunističko nasljeđe, ljevica mu na globalnoj pozornici pristupa nešto odgovornije. Darko Suvin, teoretičar svjetskog glasa koji je još krajem šezdesetih iz Zagreba otišao u Kanadu, nedavno je objavio englesku verziju svoje knjige ‘Samo jednom se ljubi: radiografija SFRJ’, prethodno izdane u Beogradu. ‘Rođen sam i odrastao u Jugoslaviji, provevši djetinjstvo pod fašističkim režimom a mladost kao titoistički aktivist’, pripovijeda Suvin u razgovoru s drugim intelektualnim bjeguncem s ovih prostora, Borisom Budenom: ‘I nisam mogao shvatiti kako je nešto što je započelo tako dobro, kao izvorna, narodna, oslobađajuća revolucija, završilo na najgori mogući način, u bijedi, mržnji, bratoubilačkom ratu, vodeći do potpune kontrarevolucije. Pa sam o tome napisao knjigu, pošto bih volio da sam neku sličnu i sam mogao pročitati. Ali nijedna nije postojala. A onda sam shvatio da nitko tko danas živi u bivšoj Jugoslaviji takvu knjigu niti nije mogao napisati; ondje se takvi projekti onemogućuju. Sasvim licemjerno, oni nisu eksplicitno zabranjeni, ali nitko ih ne želi financirati, niti možete ostvariti ozbiljniju akademsku karijeru ako insistirate na istraživanju takvih tema…’ Buden i Suvin razgovarali su na stranicama posljednjeg, novembarskog broja ‘e-flux journala’, ugledne onlajn publikacije koju, među ostalima, uređuje Hito Steyerl, upravo proglašena najmoćnijom figurom svjetske umjetničke scene u razvikanom godišnjem izboru ‘Art Reviewa’: pripovijest o sustavnom postjugoslavenskom prešućivanju vlastite prošlosti, o spomenicima porušenima devedesetih, akademskoj autocenzuri i aktualnom napadu Katoličke crkve na visoko školstvo u Hrvatskoj doprla je, dakle, do probrane globalne publike. Ništa od svega toga u nas, naravno, nije imalo odjeka: ‘e-flux’ je, na sreću, dostupan besplatno, pa intervju rado preporučujemo.
Digitalne migracije
Besplatno je dostupan i internetski projekt ‘Migration Trail’ (migrationtrail.com), financiran nizozemskim i britanskim javnim medijskim fondovima: kreativna direktorica Alison Killing i njezina ekipa dvije su godine putovali sredozemnim migrantskim rutama, intervjuirali izbjeglice, volontere, graničare i političare, da bi iz prikupljenih materijala skrojili multimedijsku priču koja prati dva izmišljena lika – 30-godišnjeg Nigerijca Davida i 19-godišnju Sirijku Sarah – na njihovom putovanju u Evropu. Priča je ispričana digitalnim alatkama – pretraživim mapama, vizualiziranim podacima, audio-zapisima, porukama koje David i Sarah šalju obitelji i prijateljima – a traje deset dana: u tom periodu možemo na različitim platformama pratiti kamo se dvoje izbjeglica kreću, koga sreću, kako dolaze do hrane, vode, pristupa internetu… Trag dva putovanja interaktivno je upleten u širi kontekst krupnih geopolitičkih odluka i prepreka: ‘Migration Tail’ je nešto poput digitalnog itinerarija svakodnevnog migrantskog užasa, uz to i sjajan primjer kako se u eri površnih ‘kreativnih industrija’ i komercijalnog miksanja medijskih sadržaja ipak može reći nešto podjednako važno i umjetnički snažno. Potrebni su, izgleda, tek originalna ideja, aktivistički impuls i dobro usmjerena podrška javnih fondova. ‘Mislim da smo uspjeli ispričati dublju, začudniju priču od onih koje su ljudi navikli slušati’, govori Killing u intervjuima, a usput najavljuje i skore nastavke multimedijske pripovijesti, s novim likovima, drukčijim rutama i istom izbjegličkom nesrećom.
Kad kompjuteri pišu
Ako je Alison Killing svoju priču o migrantima ispričala suvremenim digitalnim alatima, Stephen Marche – relativno poznat kanadski pisac srednje generacije i kolumnist popularnog ‘Esquirea’ – otišao je korak dalje: u magazinu ‘Wired’ objavio je naučnofantastičnu priču koju je napisao skupa s kompjuterskim programom. SciFiQ je softver razvijen da dubinski analizira književne tekstove, od izbora tema sve do mikrostilskih nijansi: jedan od brojnih algoritama kakvima se posljednjih godina služe tehnološki osvješteniji teoretičari književnosti pa, provlačeći kroz njih čitave arhive književnih djela, otkrivaju uzorke, paralele, ‘ključne riječi’ i podudarnosti koje bi ‘običnom’ čitaocu, nesposobnom da ikada sam svlada toliku količinu teksta, ostale zauvijek nepoznate. U opreci spram etablirane metode tzv. close readinga, ‘detaljnog čitanja’, talijanski teoretičar Franco Moretti (n)ovu je tehniku duhovito nazvao distant reading: strojevi lako ‘čitaju’ na hiljade tekstova s distance koja je ljudskom oku nedohvatljiva.
Marche je, međutim, napravio zaokret, prešavši s distanciranog čitanja na distancirano pisanje: umjesto da se zadrži na analizi, SciFiQ je ‘nahranio’ svojim omiljenim SF-pričama kanonskih autor(ic)a poput Ursule K. Le Guin, Philipa K. Dicka i Raya Bradburyja, pa mu naložio da ga pomoću otkrivenih uzoraka usmjerava u pisanju vlastite pripovijesti. Program je, ukratko, postao nešto poput koautora ili, barem, vrlo skrupuloznog urednika: vodeći se onim što je ‘pročitao’, postavio je idealno mjesto radnje (golemi grad na planetu koji nije Zemlja, ali uz barem jednu scenu koja se odvija na tradicionalnoj zemaljskoj farmi) i nekoliko osnovnih situacija (‘ključna scena u kojoj grupa ljudi noću bježi iz velike zgrade u superbrzom vozilu konstruiranom od metala i stakla’), odredio je broj likova i omjer njihovih dijaloga, intervenirao pri izboru riječi… U teoriji, Marcheova je priča trebala biti filigranski slična njegovim najdražim književnim djelima: trebala je skupiti sukus njegovog ukusa. U praksi, stvari su završile nešto drukčije: ispostavilo se, recimo, da prema pažljivo probranim SF-tekstovima ženski likovi imaju pravo na točno 16,1 posto dijaloga, dok raskošniji ostatak, jasno, pripada muškarcima. A ni u globalu priča nije prošla baš najbolje: urednici ‘Wireda’ dali su je na stručnu procjenu priznatim književnim urednicima – prešutjevši pritom, naravno, da je nastala po algoritamskim pravilima – ali njih se baš i nije pretjerano dojmila. ‘Likovi nisu razvijeni, a ni radnja se ne odvija dovoljno dinamično da bi zadržala čitalački interes’, javila je Deborah Treisman iz ‘New Yorkera’. Andy Ward, glavni urednik u izdavačkoj kući Random House, bio je koncizniji: ‘Ovaj tekst koristi jezik da opiše stvari, umjesto da nam ih otkrije… Nekako mi ne zvuči ljudski.’
