Petnaestak kilometara od centra Karlovca nalazi se Vukmanić, selo u kojem se 1881. godine rodio dr. Ivan Ribar (umro je u Zagrebu 2. februara 1968), političar, prvoborac i otac narodnih heroja Ive Lole i Jurice Ribara, obojice poginulih u partizanima. Povod za posjet Ribarovom kraju su učestale devastacije nedavno postavljene Loline zagrebačke biste.
Kad je u pitanju cijela porodica Ribar, posebno Lola, sve njih treba da do neba dižu svi iz bivše Jugoslavije jer je on bio za jedinstvo – Antun Colnar
Ivan Ribar postao je političar još u vrijeme Austro-Ugarske. Kao član Hrvatsko-srpske koalicije izabran je prvi put za zastupnika u Hrvatskom saboru 1913. godine iz redova Hrvatske napredne demokratske stranke, dok je od 1920. do 1922. godine bio predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS. Kasnije se udaljio od građanskih stranaka i približio komunistima, koje je kao odvjetnik branio na sudskim procesima. Nakon predsjedavanja AVNOJ-em, izabran je za predsjednika Skupštine FNRJ (1945-1953).
Rodna Ribarova kuća nalazi se u centru sela, specifičnog po tome što se nalazi na vrhu brda od 173 metra nadmorske visine. Velika je to katnica u kojoj je nekad bile smještene ambulanta, pošta i ostale službe neophodne za život oko 550 stanovnika koliko ih je tu živjelo do devedesetih godina prošlog vijeka, te osnovna škola u kojoj je otac Ivana Ribara bio učitelj. Kuća je zaključana i u nju se ne može ući, a tu je sada jedino prostorija Mjesnog odbora. Na katu je bio Muzej obitelji Ribar s brojnim eksponatima, uključujući Lolinu uniformu u kojoj je poginuo.
Danas u Vukmaniću živi oko 180 stanovnika, kaže Antun Colnar (85), čija se kuća nalazi preko puta i daljnji je rođak Ribarovih. On je već 20 godina u mirovini, a radio je kao čuvar, domar i turistički vodič odnosno bio je ‘Katica za sve’ u vezi s Ribarovom rodnom kućom. Ispred kuće se nalazi natkriveni bunar koji nije u funkciji, do ulaznih vrata je spomen ploča koja govori da je u Vukmaniću rođen Ivan Derkos, domoljub i književnik, te ploča na kojoj i dalje piše da je u toj kući rođen dr. Ivan Ribar.
Bunar ispred kuće dubok je 42 metra i do polovice je zatrpan otpadom. Prema jednoj od priča, vojnici rsk Krajine su bacili bistu Ivana Ribara u bunar
Pored ulaznih stepenica se nalazi bista Franje Tuđmana, a centar sela se zove Trg Franje Tuđmana, iako on s Vukmanićem nema nikakve veze. Colnar je pravi izvor podataka o familiji Ribar.
- Kuća je u relativno dobrom stanju, ali je prazna. Ima nešto stvari koje smo pronašli nakon povratka u Vukmanić jer je ovaj kraj bio pod Krajinom. No ništa nije uređeno i zbirka više ne postoji. Stanovnici Vukmanića bi morali s ponosom gledati na porodicu Ribar jer dok je Ivan bio živ i dolazio redovno ovamo, puno nam je dobra učinio. Za sinove, Lolu i Juricu, Vukmanci gotovo ne znaju osim onog što su čuli ili pročitali o njima jer ih nisu ni upoznali, za razliku od njihova oca - kaže Colnar.
- Dr. Ribar je dolazio u Vukmanić jednom mjesečno, još ni dok kuća nije bila obnovljena. Tada bi spavao kod mog djeda. Kad sam narastao, održavali smo ispod kuće voćnjak. Kada bi mu došli neki gosti ja sam ih služio. Kad bi netko iz sela želio nešto zamoliti dr. Ribara ja sam ih vodio k njemu. Ovo s krađom Loline biste je jako ružna slika. Kad je u pitanju cijela porodica Ribar, a posebno Lola, sve njih treba da do neba dižu Hrvati, Srbi i svi iz bivše Jugoslavije jer je on bio za jedinstvo. Bio je velik čovjek za ono vrijeme, a meni se čini da ima onih koji ga mrze s jedne i druge strane. Žalosno - kaže Colnar.
Centar mjesta je dobio naziv Trg Franje Tuđmana nakon Oluje i povratka Vukmanaca. Naš sagovornik smatra da su se trg i ulica trebali nazvati upravo po dr. Ivanu Ribaru, ali kaže da njega za mišljenje nitko nije pitao. ‘Ako je ispred ulaza u Ribarovu kuću postavljena bista Franje Tuđmana, zato bi trebalo barem pokraj ulaza u kuću postaviti bistu dr. Ribara’, smatra Colnar.
No, problem je što se ne zna gdje je. Bunar ispred kuće dubok je 42 metra i do polovice je zatrpan otpadom. Prema jednoj od priča, vojnici RSK Krajine su bacili bistu u bunar. Ne zna se da li postoji odljev ili bi se na temelju fotografija morala raditi nova. Tako je Ribarova kuća postala meta dvostruke nacionalističke devastacije zaraćenih strana.
Do devedesetih godina u posjetu su prosječno dnevno dolazila 2-3 autobusa učenika ili radnika. Rekord je bio 15 autobusa u jednom danu, prisjeća se Colnar, i sve ih je proveo kroz zbirku eksponata. Najava nije bilo jer su vodiči znali da stanuje u kući preko puta. Osim dr. Ribara tu su rođeni njegova dva brata i sestra. Nakon osnovne škole Ivan je upisao gimnaziju u Karlovcu i svaki dan pješice išao u školu: 15 kilometara tamo i natrag. Do dolaska ‘demokracije’ rakovačka škola se zvala Gimnazija Dr. Ivan Ribar.
Ivan, stariji sin dr. Ribara, poznatiji kao Ivo Lola, rodio se 23. aprila 1916. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju je pohađao u Karlovcu i Beogradu gdje je upisao Pravni fakultet. Poginuo je na Glamočkom polju 27. novembra 1943. godine prilikom njemačkog bombardiranja, uoči puta avionom za Kairo gdje je trebao biti delegat Vrhovnog štaba. Bilo je to dva dana prije Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu kada se nakon dužeg vremena trebao sresti sa ocem. Narodnim herojem Ivo Lola proglašen je 18. novembra 1944. godine.
Tito je obavijestio dr. Ribara da je poginuo Lola na što je Ribar zatražio od Tita da mu u Jajce pozove mlađeg sina Juricu da barem njega vidi. Tito mu je tada morao reći i da je Jurica poginuo mjesec dana ranije kod Kolašina u Crnoj Gori. Lolin mlađi brat Jurica, slikar, rođen je 26. marta 1918. godine u Đakovu. Teško je ranjen u borbi s četnicima i Talijanima te je preminuo 3. oktobra 1943. godine. Kada je Ribarova supruga krenula na oslobođeni teritorij uhvatili su ju neprijatelji te shvativši tko je, strijeljali su je. Tako je dr. Ribar odjednom saznao da je izgubio cijelu porodicu.
- Sjećam se kada je Ribar dolazio kod mog djeda Antuna Derkosa nakon rata. Tada sam imao 13-14 godina i znao je govoriti: Tone, ja sam ostao kao staro stablo kada mu se sve grane polome, a ostane samo deblo koje će isto jednog dana uvenuti; bez žene, bez djece. Sve mu je to jako teško padalo, ali je svejedno redovito dolazio u Vukmanić. Zanimao ga je rad u vrtu, sadili smo voće. Kao da je neku utjehu nakon gubitka nalazio ovdje - sjeća sa Colnar.
Nekoliko godina prije smrti, 1964. godine, dr. Ribar je eksponate poklonio karlovačkom Gradskom muzeju. Ribarova želja je bila da o kući i zbirci predmeta brigu vodi upravo njegov prvi susjed Antun Colnar pa je tako naš sagovornik postao stalni zaposlenik muzeja.
Najduža ulica u Karlovcu do devedesetih se zvala Ulica Lole Ribara, a danas se zove Ulica Banija. Osnovna škola u centru Karlovca se zvala Ivo Lola Ribar, a danas je to škola Braće Seljan. Ni gimnazija više ne nosi ime Dr. Ivana Ribara. Jedino je ime Lola Ribar zadržala tvornica sanitetskog materijala koja više od 90 posto proizvodnje izvozi pa se njeno ime već udomaćilo na stranim tržištima.
