Pojedine odredbe Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu, na koje su primjedbe imale i udruge desnog i one lijevog spektra, s tim da je među najisključivijima ona po kojoj ostvarivanje tog prava ovisi o vojnoj pripadnosti i državljanstvu žrtve, za Ustavni sud nisu sporne.

Po zakonu, koji je pod pritiskom šatoraške desnice iz Savske 2015. donijela vlada Zorana Milanovića, pravo ne mogu ostvariti žrtve koje u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja nisu bile državljanke Republike Hrvatske. To ne mogu ostvariti ni ‘pripadnici, pomagači, suradnici neprijateljskih vojnih postrojbi’, iako su slučajevi silovanja ratnih zarobljenica i zarobljenika u hrvatskim logorima već poznati sudstvu u predmetima Lora i Kuline.

Ocjenu ustavnosti zatražio je Centar za žene žrtve rata – ROSA, uz tvrdnju da zakon nedovoljno dobro definira žrtvu seksualnog nasilja kao i uvjete za priznavanje prava. Posebno im je problematična sudbina tužbi žena kojima su povrijeđena ljudska prava jer su preživjele ratno silovanje, ali im status žrtve nije priznat.

‘Razočarane smo što je Ustavni sud odbio naš prijedlog za ocjenu ustavnosti pojedinih odredbi’, kažu iz Centra za žene žrtve rata. Dodaju da sve dok upravna tijela odbijaju žene koje su nesumnjivo silovane u ratu s obrazloženjem da se zločin nije dogodio tijekom izravnih djelovanja oružanih snaga, one će ustrajati u tvrdnjama da je konkretna odredba zakona protivna međunarodnom pravu.

Vesna Teršelič, voditeljica Documente, također upozorava da ostaju neke nepravedne odredbe, poput odluke zakonodavca da su odštete dostupne samo osobama koje ispunjavaju uvjete hrvatskog državljanstva i prebivališta ili boravišta na području RH.

- Smatram da je riječ o diskriminaciji osoba koje su bile žrtve seksualnog nasilja za vrijeme rata, a ne ispunjavaju te kriterije. Ustavni sud zamjećuje da od stranih državljana, uz ostale uvjete koje moraju ispuniti i hrvatski državljani, jedino državljani država članica Europske unije imaju pravo na status žrtve seksualnog nasilja u smislu članka 14. zakona. S druge strane, pravo na taj status nemaju državljani država nečlanica Europske unije. Iako takvo zakonsko uređenje otvara određene dvojbe, prije svega moralne, Ustavni sud ipak ocjenjuje da ono ne doseže razinu ustavnopravne neprihvatljivosti - navodi Teršelič.

Dodaje da nije etično isključiti neke žrtve, a posebno je problematično isključiti one koje ta prava neće moći ostvariti drugdje.

- Primjerice, status žrtve neće dobiti osobe koje danas žive u Republici Srbiji ili Republici Srpskoj u BiH, gdje prava žrtava nisu regulirana od tamošnjih vlasti. Smatram da je trebalo napraviti još jedan korak u osiguravanju odšteta i rehabilitacije za žene i muškarce žrtve seksualnog nasilja koji su doživjeli takva kršenja ljudskih prava - zaključuje Teršelič.

Ustavni sud odbio je i prigovor Udruge udovica hrvatskih branitelja Grada Zagreba i Zagrebačke županije da zakon nije ustavan pošto im je smetalo priznavanje statusa ratnih žrtava civilima srpske nacionalnosti, koji su podvedeni pod odredbu svih civila pa im time pripada ovaj status. Vesna Teršelič, voditeljica Documente, ipak ističe jednu stvar.

- Stav Ustavnog suda da prava žrtava ne smiju ovisiti o identitetu počinitelja važan je posebno u zemlji poput naše, u kojoj uzastopne vlade nisu uspjele primjereno regulirati prava civilnih žrtava ni iz Drugog svjetskog ni iz Domovinskog rata. Hoće li ovaj pristup biti dodatni poticaj za idući saziv Sabora i iduću Vladu za pripremu zakona o pravima civilnih žrtava rata? - pita Teršelič.