Povodom Dana sjećanja na Jadovno 1941. Srpsko narodno vijeće je u koprodukciji s RadioTeatrom provelo memorijalni javni poziv "Radiofonton 1941." za dramski tekst na temu Zagreb u proljeće 1941. godine. Žiri u sastavu Snježana Banović, Pavlica Bajsić Brazzoduro, Dražen Krešić i Aneta Vladimirov je na šifriranom natječaju odabrao tri teksta. Novosti u ovom broju donose prvoplasirani tekst autora Antonija Buljana.
***
Budim se teške glave. Čujem zvukove iz kuhinje. Mama kuha. Tražim pogledom vuru. "Jebem ti! Trifrtalj dvanaest. Gdje sam bio?", pitanje me pogodilo nespremnog. Misli su mi teške i bolne. Počinju mi se vraćati slike dok se poplunom branim od prozorskog svjetla. "Bili smo kod Branka prek pruge", prisjećam se. Poznato zveckanje čaša u kredencu. Prepoznajem zvukove struganja u hodniku. "Opet stari vuče sanduk s drvima. Nije me mogel pričekat da se dignem, nego on to mora sam. Pa me bu špotal z guštom. 'Ko ga fućka!", i dalje se ne dam iz kreveta. Miris ajngemahteca me razbuđuje i vraća mi volju za životom. "Kak' sam se jučer napil. Nije plešivičko belo krivo, nije ni Branko kaj ga toči, već ja konj kaj ne znam kad je dost", pomišljam da se moram ustati, a dalje mi se nižu misli: "Samo da stari odvuče sanduk do dnevnog, pa se dižem." Trenutna koordinacija mozga i tijela mi nisu u stanju ispratiti njegove zapovjedi i naše zajedničke pokrete.
Pridižem se konačno. Gledam niz hodnik. Vrata od šekreta su malo odškrinuta. "Nema svjetla. Slobodno je", zaključujem. Hodajući bos prema zahodu pokušavam ne privući pažnju starog i mame. Pred samim vratima izdaje me škripnja drvenog poda. Šmugnem unutra i zatvorim se. Čujem mamu kako pita: "Tomek, si to ti?", provirujući iz kuhinje. Odazivam se: "A 'ko bi drugi mogel biti?" Pišam bar dvije minute. Pratim mutni mlaz gibanjem kukova i istovremenim zijevanjem. Zalijevam hamperom školjku. Pljuskam se vodom. Zurim u špigl: "Majko božja, na kaj ličim!?".
Mama je skuhala bijelu kavu i stavlja toplu šalicu pred mene. Srčem kavu i nevoljko čekam da me stari pita za izobrazbu. Tata zadihano mrmlja i upire pogled u mene s očiglednim i očekivanim pitanjem. Odgovaram kao po krojckomandi: "Da, da, pripremam ispite. Jesam, sve na vrijeme. Ne brini", branim se na sve moguće načine, dok mi se mozak postavlja u obrambenu formaciju. "Evo ga. Kreće dalje. Nema pametnijeg posla nego da me gnjavi ovako nespremnog", razmišljam sve brže. "Budeš Rimsko i Teoriju prava dal' do ljeta!?", stari navaljuje bez milosti. "Daj mi dihat. Bil' bum doktor", ne dam se. "Doktor čega?!", viče stari. Velim ja: "Riječi! Ak' bi trebal bit doktor riječi, onda mogu postat i novinar!", opirem se sve hrabrije dok držim šalicu objema rukama i nastavljam: "U redakciji nam svaki dan huje svakakve nove vijesti. U kakvim uzbudljiv vremenima živimo! Hitler i Njemačka, s Rusijom, sve gaze. Prije tjedan dana vojni puč i demonstracije u Beogradu. I kaj smo sad? Bude-ne bude Jugoslavije", ekstatično izgovaram u dahu.
Stari me gleda na rubu očaja. Mama za šparhetom svako toliko proviruje preko ramena. Svi na trenutak šutimo. Prvi progovara tata: "Ak' sam te dobro razmel, ti bi bil novinar i napustil bi Pravo!?" Pokušavam odgovoriti, ali me on prekida: "Tebi su tam', ti levičari, zmutili mozak. Sinek moj, od tih ideja se ne živi. To ti je čista utopija. Pa kaj ne vidiš da samo učeni ljudi nekaj mogu zaslužit!? Ti komunisti – niškoristi, samo bi demonstracije, nedalbog, revoluciju! Sinek moj, daj se zberi i uči. Ti vaši nogometni zborovi, kak' vi velite – navijanje, pa ta opijanja, neee! To ne vodi nikam!" Pa nastavlja u pojačanom ritmu: "Dal' vi uopće u sportskoj redakciji imate kojeg mačekovca ili barem pravaša? Ikog s pameti? Meni se vidi da ste tamo sve sami avangardisti i lenjinisti. To ti kruha ne bude dalo. Dečec dragi, po zadnji put ti velim – daj se studija i knjige primi, a pusti zafrkancije! Veliki si bik kaj te nema sad ikakove koristi tući. Daj si mira i pameti", zaključuje, pa se okreće mami i rezignirano kaže: "Ženo, daj nam jesti već!"
Poslije jednog sata od proglašenja NDH u Zagreb ulaze trupe Trećeg Reicha. Mnoštvo je na ulicama. Mnogi su donijeli cvijeće i grančice s mladim lišćem. Viče se i s odobravanjem kliče
Otac je bio umjereni mačekovac. Gorljivo se zalagao za sporazum o Banovini. Koliko se sjećam, djed je bio radićevac, a i tata je vrlo afirmativno govorio o tom svehrvatskom preporodu i slogi. U mojoj familiji nisam čuo riječi protiv Jugoslavije ili monarhije, ali sam osjećao stanovito neslaganje u pogledu državne politike. U Zagrebu nije bilo skoro nikog tko se protivio sporazumu Mačeka i Srba oko Banovine. Jedini radikalniji glasovi u Zagrebu su bili oni frankovaca i komunista. Nisam spoznavao razlike između orjunaša, JAK-ovaca, rojalista, supilovaca, trumbićevaca, mačekovaca, starčevićevaca… Jedina dva čvrsta antipoda u mojem političkom znanju su bili frankovci i komunisti. U gimnaziji su počele prve političke distinkcije, ali vrlo površne. Martinu je tata bio frankovac. Za mene je to bilo jedino izrazito političko odstupanje od drugih bezbrojnih nijansi medijalnosti. Na čitavoj gimnaziji nismo imali nekoga kome je netko bio komunist. Barem ne javno. To je bilo pogrdno uopće izgovoriti. Komunisti su otpad društva.
Onda sam se zaposlio kao student u Jutarnjem listu. Kolporterstvo sam odmah preskočio jer nisam bio dekintiran. Dobivao sam 500 dinara tjedno. Počeo sam na tiskarskom slogu. Vrlo prljav posao, mada ne i doista težak. Trebao sam biti samo dovoljno pismen da rukom pisani ili kucani tekst pretočim olovnim slovima u drveni okvir novinskog sloga koji mi je odredio majstor. Vrlo brzo sam pronašao brži način da dospijem do redakcije dnevnih vijesti. U redakciji su me uzeli zbog dobrog poznavanja njemačkog. Moja draga baka Wilma, po maminoj strani, koja je živjela blizu nas u Vrhovčevoj, čitala mi je Andersenove bajke na njemačkom, a ja sam polako zavolio taj jezik. Uostalom, polovicu purgerskog govora čine upravo germanizmi. To mi je bilo logično. U Križanićevoj klasičnoj njemački mi nije predstavljao nikakav problem. Pače, baki Wilmi sam u nižim razredima dolazio u Vrhovčevu na vrt da mi ispravi radove. Baka Wilhelmina mi je izbrusila sintaksu njemačkog jezika, a riječi sam i tako znao kao svaki prosječni agramer. U redakciji Jutarnjeg su me zadužili za austrijsku i njemačku štampu. Nisam birao što će se prenijeti u našim novinama, već da upozorim ako nešto promakne. Moj "talent" su uočili jer sam prošlotjedna izdanja Kronen Zeitunga odnosio doma. Nisam toliko puno čitao, ali jesam nešto. Kao i tata, mama i baka Wilma. Kad su u redakciji shvatili da mi otac nije mesar i da se starim novinama ne služimo za zamatanje kobasica i špeka, ponudili su mi da pratim svježa izdanja, dan ili najviše dva te da upozorim urednika stranih dopisništava o kojoj zanimljivoj vjestici. To razdoblje je bilo dosadno. Uredništvo je zanimalo sve ono što meni nije bilo zanimljivo. Ipak, otvarala su mi se vrata tada novog svijeta.
Jednom sam se zatekao na Gvozdu kod gospona Krleže. Sjećam se tog trenutka kad sam prvi put ušao u svijet lijevog političkog diskursa. Imao sam devetnaest godina i lijeva politička orijentacija me privlačila kao zabranjeno voće. Ocu nisam prijavio ovu zgodu na Gvozdu jer bi ga to potpuno sablaznilo. Otvorila nam je gospođa Leposava, Bela je svi zovu. Vrlo ugodna i vrlo elokventna dama. Potpuna suprotnost njenog muža gospona Krleže. Čaj i kifleki, uz osmijeh gospođe Bele, bili su najbolje što pamtim s tog događanja. Gospon Krleža je bio vrlo otresit prema mom šefu iz redakcije i uglavnom je on govorio, dok je moj šef gledao samo u svoje cipele. Pamtim i to da je šef grintal koliko nas je koštao taksi do Gvozda i dolje u grad, a za nikakav materijal. Međutim, kad sam spomenuo u različitim krugovima da sam bio kod Krleže na Gvozdu doma, rastao sam u nekim očima. Ljevičarstvo mi je postalo privlačno i manje odbojno.
Niti o nacionalizmu nisam imao neki poseban stav. Nakon duge KuK povijesti moji su bili tipični austro-ugarski malograđani. Svakog vladara, i cara, i kralja, i biskupa, i bana, i namjesnika, ma tko oni bili, moji su doživljavali kao autoritet koji se mora poštovati i kojem se treba pokoravati. Moji prijatelji, školske kolege, nogometni poznanici, obični sugrađani su bili ljudi različitih predaka. Mađari, Česi, Austrijanci, Slovenci, Štajerci, Švabe, Talijani, Bosanci, pravoslavci, Židovi… I tako sam dočekao moju prvu veliku ljubav. Živio sam u sveobuhvatnom srednjoevropskome poimanju naše nenacionalne prožetosti sve dok nisam upoznao Mariju. Marija je prekrasna, neopisivo lijepa. Malo je reći da sam zaljubljen u nju. Sve prijašnje gimnazijalske veze su bile više prijateljske naravi i potrebe da budem u korak s ostalima u društvu. Marija je moja. Marija je nešto vanzemaljski ogromno. Marija je pravoslavka. To nisam tada smatrao bitnim.
Poslije ručka žurim van. Dogovorio sam se s Ivekom da idemo navečer na feštu, u Društvo Istrijana. Kod njih je furt veselo. Talijani, fašisti ih maltretiraju već dvadeset godina, ali se oni ne daju. S obzirom na to da mene i moje nitko nije nikad ugrozio, nekmoli zlostavljao, nisam se mogao u prvo vrijeme uživiti u njihove nacionalne patnje. O nacionalnim borbama sam samo čitao u literaturi ili slušao u onim pijanim budnicama o banu Jelačiću i Hedervaryu, Turcima pod Sigetom i o Uskocima. Istrijani su u prvo vrijeme išli u Rijeku u školu, a zadnjih godina masovno dolaze u Zagreb. Hektični su, prskavi i zabavni, mada ih ponekad ne razumijem. Društvo im je na Trešnjevki, u radničkoj potleušici od nekog Matota. Litra i voda su po 150 dinara. Bagatela. Ivek i ja smo se našli pod repom u pol osam. Prvo smo skoknuli u krčmu kod Bednjanca na križanju Frankopanske i Varšavske. Tamo smo se našli s Jakim i Silom. Oni su već bili malo pod gasom. Brzo smo ušli i mi pod njihovu waserwagu na šanku. Sve je postajalo bučnije, veselije i opuštenije. Teme su bile šarolike. Od krize industrijalističkog društva, temeljenog na nesmiljenom kapitalu modnih i bogatih do obespravljenog proletarijata. Ja sam tu kao neki marginalni promatrač, jer se ne mogu naći niti blizu jednom od tih polova. Ali ipak, senzibilniji za siromašno radništvo koje nema izbora. Izbor je bitan, čak i ako je ograničen. Izbor ostavlja nadu da postoje i druge opcije. Atmosfera sve više naginje revoluciji. Žar je golem, ložen maliganima. Svi su pametni i rado bi na vlast, kudi se Mussolinija, hračka po Hitleru. Vrije mnoštvo u grotlu pri Bednjancu. Srećom, odreže glasno Sila: "Trgnemo ovo kaj imamo i pemo na Trešnjevku. Dečki, nema putne!"
Židovi su morali napustiti sjeverne dijelove grada te predati automobile i radio-aparate. Jaki i Karlo su morali napustiti fakultet. Ubrzo se slično postupanje započelo primjenjivati i na Srbe
Ispali smo na Savsku u trenu. Još smo larmali o Španjolskoj Republici, neslavno propaloj, prizivajući neku nedostižnu avanturu. Polako smo utihnuli, hodajući bez glasa. Umorila nas je ona gungula i vika, a nadali smo se novim uzbuđenjima gdje smo se uputili. Na Novoj cesti imamo pajdaša koji je upisao Bogoštovlje na Šalati. Budemo ga usput pozvali da krene s nama. Prošli smo križanje Magazinske i pruge državne željeznice bez daha. Sad već grabimo spoznavši da smo potrošili podosta vremena kod Bednjanca. Došli smo do stana našeg šulkolege. Milanovi su živjeli u prizemlju. Mi smo ga veselom dernjavom pozivali nadimkom. "Miiikiii, Miiikiii...", dok se nije otvorilo jedno krilo prozora njegovog stana. Naš prijatelj iz gimnazije bio je onaj samozatajni, ali privrženi drug. Ako bi se netko od nas napio, Miki je bio taj koji bi ga otpratio doma. Nisam siguran jesmo li ga vodili s nama, fakinima, zbog prve ili više zbog druge odlike. Pouzdan, šutljiv i učinkovit, to je ono na što smo računali na prvu, ali toplina kojom je zračio nadvisila bi ove prizemne kalkulacije. Miki je bio čovjek od povjerenja i nije nikad ustuknuo. Pojavio se na prozoru tiho i graciozno, širokog osmjeha. Jedno kratko vrijeme, u polumraku sobe, nećkao se na naš poziv u Društvo Istrijana. Časkom iza tog oklijevanja, odgurnuvši ga s prozora, Milanov otac stane vikat: "Čuj ti mali Bogović, Milan je pristojan dečec i ne bu išel nikam s tim tvojim Židima." Prvi sam reagirao, pomalo ishitreno, nepromišljeno: "Gospon Zlatarić, nismo mi provokatori, pa zovemo Milana na feštu kod naših Hrvata u Društvo Istrijana na Trešnjevku." Pokušavam smiriti ovu neprijatnu zgodu. Ali stari Zlatarić se ne da: "Ne sam kaj mi sina vučeš sa Židima u pajdašiju već idete i kod komunistof na crvenu Trešnjevku. Pa kaj ti ne znaš kakof se ološ tam skuplja?! Bum rekel i tvom japi Bogović i tvojem Pavlek da ste zapali u loše društvo, cionista i komunista", nastavio je u dahu. Začuđeno smo se pogledali međusobno, dok je Milanov otac bijesno zatvarao oba prozorska krila.
Neko vrijeme smo šutke hodali Novom cestom do Kučerine. Tu negdje moramo presjeći Samoborčeka i uz prugu prema Trakošćanskoj. Prvi je progovorio Karlo: "Kaj je ovo bilo?!" Koračamo dalje, a Jaki prozbori: "Kaj, kaj?!", "Jesi ti glup ili se praviš? Mikijev stari je bil' frankovac, a sad je ustaša-redarstvenik i ne da Mikiju da se druži s nama." Hodamo dalje, nijemo i tupo po Trakošćanskoj. Nakon nekog vremena velim ja: "Dečki, daj bumo si smotali po jednu." Zapalili smo kad smo došli do placa. Ovdje je, u Taborskoj ulici, moj tatek imao odličnog bravara-šlosera. Vodil je mene i brata jednom pred Božić da nam zašvasa stalak za kristbaum, a drugom prilikom nam je popravio i rodle. Nekako sam osjetio olakšanje spoznajom da imam nekog poznatog u blizini, mada ne bih na prvu mogao pronaći točno dvorište gdje je živoj taj majstor. Nastavili smo Ozaljskom prema zapadu. Malo-pomalo smo se približili Sokolgradskoj ulici u kojoj je bilo Društvo Istrijana. Karlo i Jaki nisu prozborili ni riječ od Mikija. Shvaćam da ih se to tiče, da su malo i povrijeđeni, ali Mikijev otac je lajavac. Bio je na skupovima frankovaca još za vrijeme kralja Apsolutista, danas pokojnog. Više me zaokupljaju dvojbe na kojima moj profesor Bertold Eisner inzistira i traži jezičnu potku, nego kaj je ovaj fašist Zlatarić učinio dvojici mojih prijatelja. Jesam li normalan, zapitah se. Ma briga me. Idemo Istrijanima koje su talijanski fašisti istjerali, možda je istjerali pregruba formulacija, ali zasigurno im učinili ugodniji studentski boravak u maglovitom Zagrebu nego u burovitom Trstu. Ja bih rimsko pravo radije učio uz Jadran nego uz Savu.
Napokon smo doglavinjali do kuće Društva Istrijana. Skoro smo i zaboravili na razlog dolaska do ovog nama dalekog dijela grada. Karlo je bio zaljubljen u Neviu Mattiassich, djevojku iz Motovuna u Istri. Došla je u Zagreb upisati Veterinarski fakultet jer joj je otac imao veliko gospodarstvo u Livadama pod Motovunom. Brojna grla je gojio na svojem imanju, konje, krave, svinje, tovare. Karlo je Neviu upoznao na jednoj večeri u cabaretu u Petrinjskoj. Privukla ga je njena iskričavost i neposrednost, predivni mladenački šarm djevojke melodičnog govora. Mi ostali nismo dvojili niti trena da Karlu trebamo pružiti pratnju u neki tamo opskurni zavičajni klub u kojem se govori mješavina hrvatskog i talijanskog i dobro zabavlja. Sve je pozivalo na dobru zabavu. Kad smo pronašli adresu koju je koketna Istrijanka dala našem Karlu, splasnulo je naše oduševljenje. Zabavi nije bilo niti traga. U prizemnoj kući, duboko u vrtu iza gazdinske kuće, u polumraku, skupilo se šaroliko društvo SKOJ-evaca. Nije da se nismo do sada susreli s komunističkom omladinom, ali ovo je bilo nešto vrlo opipljivo. Upali smo u kružok organizacije komunističke omladine Jugoslavije. Umjesto zabave i nehajnosti, dočekao nas je ozbiljno strukturiran sastanak s pripremljenim govornicima. Mi, onako polupijani, poluiscrpljeni, samo smo se utisnuli u zadnje redove. Ne pamtim puno s tog sastanka, ali osjetio sam nelagodu uz govore raznih "drugarica" i "drugova". Prvi put sam opipao jezu nadolazećih ratnih zbivanja. Karlo je ipak došao na svoje, jer su on i Nevia šmugnuli u mračni dio dvorišta.
U rano nedjeljno jutro bude nas sirene na uzbunu od zračnog napada. Kad smo se strčali niz stubište, pročulo se da su njemački avioni nad Zagrebom. U podrumu smo razgovarali o mogućim ishodima i našim izgledima u ovom, očiglednom ratu. Nakon prestanka zračne opasnosti izlazimo iz podruma. Mama se primila kuhanja ručka. Susjede prepričavaju kako je bombardiran Beograd i da ima dosta žrtava. Njemačka je objavila rat Jugoslaviji. U ponedjeljak na fakultetu se naveliko priča o raspadu Jugoslavije, ali nehajem za to. Odlučio sam položiti Trgovačko pravo. I ljubiti Mariju. Malo učim, malo ljubim. Ravnoteža je savršena.
U srijedu se pronijela informacija da će njemačka vojska uskoro doći u Zagreb. To je događaj koji se ne propušta. Ipak, zapitao sam se u kojoj državi trenutno živim. Ubrzo sam dobio odgovor. U četvrtak poslijepodne na Radio Zagrebu govori onaj smiješni austrougarski oficir sa sjekiricom, Kvaternik. Proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. "Pa 'ko je točno on i 'ko ga je ovlastio da proglasi novu državu?", sam sebi postavljam pitanja dok sjedimo u dnevnoj sobi uz radio. Poslije jednog sata od proglašenja NDH u Zagreb ulaze trupe Trećeg Reicha. Mnoštvo je na ulicama. Pozicionirao sam se na uglu Draškovićeve i Jurišićeve. Tu će nesumnjivo prodefilirati njemačka vojska. Mnogi su donijeli cvijeće i grančice s mladim lišćem. Viče se i s odobravanjem kliče. Kad su se pojavile Wehrmacht motorizirane vojne jedinice, moram priznati da su me ta silna vojna tehnika, do sad neviđen čelik i iznimno lijepo te uredno uniformirani njemački vojnici, zadivili. Zagreb ih je dočekao s radošću. Nisam namjeravao pratiti tu paradu, ali me opčinio prizor. Utaborili su se negdje na polovici Vlaške, a jedan dio se smjestio na Jelačić placu gdje su Zagrepčani razgledavali vojnu tehniku.
Sutra poslijepodne, nakon faksa, bio je dogovor da Marija i ja ponavljamo latinski. Odmah sam znao da ne bumo ponavljali latinski nego bumo se ljubili. Moj konačni cilj je bio da ju vabim na neko ozbiljnije pipanje. Prvo ju pustim da vodi recitiranje latinskih poslovica, onda konjugacije, pa nepravilni i evo mene rukom oko njenog struka. I još malo više. Imao sam nepristojne zamisli već više puta s gospođom Hotty iz grčkog. Ali ovo je bilo stvarno, dohvatno i opipljivo. A mali mi uzdignuto govori: "Isuse, kak' je zgodna, i lepa, i plodna", odmah se uzrujam za ovo plodna. "Pa daj odi vrit, još se ne buš ženil", promislim hitro.
Prizor s prvog javnog izvođenja teksta "Nema putne" (Foto: Produkcija VIDA)
Nakon latinskog, otišli smo na Zrinjevac. Prije susreta s Marijom sam skočio doma. Ostavljam jaknu, već je vrlo toplo, Pomalo sam i gladan. Od jučer su ostali štrukli, maznem dva i krenem dalje na susret s Marijom i društvom na Zrinjevac. Neočekivano, tata je bio doma. "Kaj buš ti pravoslavku ženil?", zagrmi osorno. "Otkud stari u ovo vrijeme doma?", zapitam se. Progutam slinu i odvratim nabusito: "A zakaj ne!? Imam do Katedrala isto toliko daleko kao i crkve na Cvjetnom. A ni cura nije Židovka!" Ne znam kako sam ove riječi izustio. I mada nemam ništa protiv Židova, a još manje protiv Židovki, u općem metežu svi smo već pomalo imali otklon prema cijeloj židovskoj općini. Neka nelagoda se pojavila u zraku kad se govorilo o Židovima. Ogromna i silovita njemačka propaganda se prelila i u naše krajeve. A ustaše, od dolaska na vlast, samo su dodatno pojačali tu nelagodu. Pa moji prijatelji Jakub – Jaki i Karlo Finci su Židovi. S njima sam odrastao, tu između Draškovićeve, Vlaške, moje Solovljeve i Trga kralja Petra. Ovom zadnjom izjavom sam sam sebe iznenadio. Branim svoju vezu s Marijom, koja je mojem ocu nepoćudna, jer je pravoslavka, time što izjavljujem da nije Židovka. "Kako sam ovo loše napravio. Moram sa starim poslije ozbiljno i smireno porazgovarati", pomišljam i ne čekam što će tata odgovoriti, već mu nehajno odmahujem i ostavljam ga u kuhinji s njegovim brigama. Jurim van na prekrasan sunčan dan. Na Zrinjevcu zatičem društvo i moju Mariju. Svira pleh muzika domobranskog konjičkog puka. Sve je opet savršeno bezbrižno.
U nedjelju smo se zaputili na Vrbik do krčme "Građanskom igralištu". Željno iščekujemo gradski derbi Građanskog i HAŠK-a. Skupili smo se kao uvijek na vrhu Petrinjske kod kina. Svi smo na okupu, Sila, Jaki, Karlo, Marko i ja. Hodali smo Gajevom prema kolodvoru, potom Mihanovićevom do Botaničkog vrta pogledavajući sa zebnjom prema Ustaškoj vojnici u Runjaninovoj. To nam je bio mračni dio Zagreba. Čudni ljudi od svugdje su se tamo okupljali. Ustaše su novačili. Prugu smo prešli netom prije Botaničkog vrta i nastavili Miramarskom do Koturaške. "Ovaj dio grada preko pruge sam počeo otkrivati tek od petog razreda gimnazije. Moji tamo nikad nisu zalazili niti smo imali koga poznatog", govorim ekipi. Svi kimaju potvrdno, kao da se slažu s mojom izjavom i potvrđuju da je tako i u njihovom slučaju.
Nogomet je bio najpopularniji sport koji je bio ispred svih sportova koje je propagiralo Sokolsko društvo. Niti gimnastika, atletika, boks, mačevanje ili biciklizam nisu mogli okupiti toliki broj poklonika. Živjeli smo za utakmice, bilo banske ili državne lige. Nacionalizam, sad već ozbiljna društvena pojava, nije određivao određenu vrstu pripadnosti navijača. Mi purgeri smo drukali za Građanski, uglavnom mladež. Za HAŠK su bili mačekovci i obrazovana gospoda, a za Concordiu su navijali svi iz Trnja, Vrbika, Tratine i Trešnjevke – uglavnom radnici. I JAK-ovci, i tekstilci, poneki novinar, pa čak i komunisti s Trešnjevke, kao avangarda. Najmasovnija okupljanja su bila na sokolskim sletištima. Prvenstveno na Sveticama (Građanski) i uz Tratinsku ulicu (Concordia). Navijanja su bila plamenita. Naši plavi purgeri su bili na vrhuncu, osvojili smo 1940. prvenstvo Banovine i još četiri prvenstva Jugoslavije, Concordija dva, a HAŠK samo jedno. Živjeli smo za derbije s gradskim rivalom HAŠK-om, bilo da se igralo kod nas na Koturaškoj ili na Maksimiru. Kad smo igrali doma, najčešće smo cugali u birtiji u Koranskoj. Tu smo bili samo plavi drukeri. Birtiju je držao Branko, Kordunaš iz okolice Slunja. Birtija "Građanskom igralištu" se nalazi na uglu Bednjanske i Kupske u prizemnici uz samo igralište Građanskog. Tamo je uvijek veselo. Branko je stasit, šaljiv i ponekad grub u komunikaciji. Zna dobaciti: "Purgerski jebivjetri, vama još jedna litra i voda?" Nismo se obazirali na njegovo porijeklo. Nama to nije bilo nimalo bitno.
Nakon promjene vlasti promijenio se i Branko. Uglavnom je za šankom, više nije razgovorljiv ni šaljiv. Utonuo je u sebe. Primijetio sam da sad više ne puši tako puno. Ranije, nakon pobjede naših nije vadio čik iz zuba dok je točio gemište te dobacivao gostima i zajedljivo i šaljivo, u isto vrijeme. Branko je pravoslavac. Priženio se tu na Trnje. Njegova Ana je fina i pobožna žena, teško spojiva s poslom koji je Branko radio. Ona je bila "naša" i išla redovito u crkvu sv. Josipa u Trakošćanskoj. Nisu imali djece. U kasnim četrdesetima, vjerujem da su se pomirili da djece neće imati. Možda su zato nas dečke, i iz grada, i s periferije, prigrlili kao svoje. Njihov odnos je vrlo uglađen. Ona radi u nekoj tekstilki na Radničkoj, a Branko pristojno zarađuje od krčme. Branko drži puno robe ispod pulta. Nije to jako vrijedna roba, ali je protok stalan. Osim toga, kod Branka smo se kladili za sitni dinar. Kad je neko od nas dobio na okladi to je bilo uglavnom za litru plešivičkog belog i sodu, a rijetko za špek i kobase. Nije tu nitko mogao zaradit, a nismo se niti trudili. Branko nije sitni žicer i nikog od nas nije nikad zakinuo.
Svi smo euforični nakon pobjede Plavih nad Concordiom. Svak sa svakim je prijatelj. Svak sa svakim besjedi. Svak je svakom i kum i brat. Uto ulazi u krčmu poznati žbir Nikolić i glasno kaže: "Branko, daj svima piti!". Branko, pogureno i oprezno upita: "Dečki, kao i do sad?" Većina u krčmi prihvaća rundu od Nikolića, ne razmišljajući o posljedicama. Jaki i ja držimo se svog društva, da ne velim cuge, neobazirući se na novonastalu situaciju. Branko stavlja četiri vrča vina na pult, za ekipu, na Nikolićev poziv. Vraga on to daje iz vlastitog džepa. To su novci gradskog UNS-a, znamo to. Nakon nekog vremena, u tom grotlu Nikolić poviče: "Ima li ovdje komunista!?" Obzirom na opijenost mase te viku, nitko na prvu nit ne haje. Vidi Nikolić da ga nitko ne primjećuje, pa uzrujan, vadi revolver ispod kaputa, repetira i dvaput zapuca u strop. Trenutno je žamor zamuknuo. Većina u krčmi je bila u šoku te smo zanijemili u času. Ubrzo smo se svi uozbiljili. Očekujemo što će se dogoditi. Ponavlja Nikolić pitanje od maloprije: "Ima li ovdje, među vama, komunista?" Ma i da jesam ikad primirisao Marxovom Kapitalu ili nekim drugim socijalistima, ruskim piscima ili ikojem prethodniku sve jedine ljudske jednakosti, ne bih priznao. Zašto bi to ikad itko priznao ili se prijavio svojom voljom?! Prodere se potom Nikolić još jače: "Dobrooo, neće nitko priznat! Sad demo to riješit drugačije!". Istog trenutka ulaze redarstvenici raznih uniformi. I HSS zaštita, i domobrani, i policija i ustaše. Mačekovci drže ulaz, domobrani šank i Branka, ustaše mlate svakog onog tko se opire, a policajci zapisuju. Teško je bilo poloviti tko je tko u ovoj strci. Vjerujem da su jedini službenici bili policajci propale kraljevine, jer ovi drugi nisu imali nikakav legitimitet. Nikakve isprave, samo neke kvazi uniforme. Ali i pendreke. Svi smo bili zapisani u toj raciji. I Hrvati, i Židovi, i pravoslavci i SKOJ-evci bez obzira na porijeklo. Komuniste su utrpali u policijsko vozilo. Ne mogu dokučiti kako su mlade SKOJ-evce uspjeli razabrati među svima nama, ali pretpostavljam da su već imali dojavu i znali imena. Branko je zbrajao štetu u krčmi. Mi ostali, bez obzira na porijeklo, ostavljeni smo pred krčmom. Židovi su dobili predstavku kad i gdje se moraju javiti. Ponovno sam pomislio da je bolje što moja Marija nije Židovka.
Na pravoslavni Uskrs bio sam kod Marije na ručku. Njeni su me pozvali. Bilo je obilje ukusne hrane. Otac me je ponudio rakijom koju su mu poslali rođaci iz Bosne. Nakon objeda trudili smo se razgovarati o svakodnevnim temama te izbjegavali spominjati novonastalo stanja u Zagrebu. Nakon što je Marijin mlađi brat izašao iz prostorije, njen otac je zaustio: "Ivane, kako su tvoji? Je li im se što promijenilo na poslu, ocu u službi?" Odgovaram mu: "Više-manje sve je kao i ranije. Jedino tata ima više posla zbog izdavanja novih dokumenata i promjena naziva." Nastavlja Marijin tata: "Drago mi je. Ja neću moći više zadržati svoj posao. Došle su promjene u fabrici gdje radim. Bojim se da ću teško naći novi posao u Zagrebu", govori i pogledava u Marijinu majku koja lomi ruke i gleda u stol. Shvaćam težinu njegovih riječi i osjećam njihove brige za budućnost obitelji. Ponovno progovara otac: "Ti si drag momak, znam da te naša Marija voli. I ti nju. Mi ćemo možda morati otići iz Zagreba tamo gdje pronađem posao." Pa dodaje: "Marija sine, ako ćemo se preseliti, morat ćeš prekinuti studij, pa nastaviti kad se ponovno stvore prilike. Eto djeco, da znate što možete očekivati", završava govor i toči nam po još jednu rakiju: "Uzdravlje!"
Židovi su morali napustiti sjeverne dijelove grada te predati automobile i radio-aparate. Jaki i Karlo su morali napustiti fakultet. Karlovom ocu su nove vlasti zaplijenile trgovinu tekstilom u Ilici, a Jakubovoj obitelji su oduzeti zgrada u kojoj su živjeli i očeva ordinacija u Martićevoj. Ubrzo se slično postupanje započelo primjenjivati i na Srbe. I dalje sam bio zaslijepljen ljubavlju prema mojoj Mariji. Razmišljam i sam sebe uvjeravam: "Ona je izvan tih propisa. Njeni žive van elitnih dijelova Zagreba. Njeni su običan puk. Nisu Židovi. Mirni i radišni ljudi, neki tihi pravoslavci. Moju Mariju i njene će ovo zlo zaobići." Dogovorio sam se s Marijom da se nađemo na Svačićevom trgu u pol jedanaest. Marija mi je na rastanku rekla: "Odlazimo na neko vrijeme dok se prilike u Zagrebu ne smire. Javit ću ti se telefonom kad stignemo i pisat ću ti svaki tjedan. Znaš da te volim", govori mi dok suspreže suze. Rastali smo se negdje oko 11 sati u četvrtak. Marija i njena obitelj napustili su Zagreb sljedeće jutro. Otišli su svojoj rodbini negdje u istočnu Bosnu.
Trebalo mi je vremena da shvatim da su prilike postale ozbiljne te da je mojem veselom poimanju svijeta došao kraj. U glavi mi zvone očeve riječi: "Sine, advokat je doktor. Nije pisar, činovnik, notar ko ja. Završi Pravo na ponos svih nas." A meni se grudi razdiru dok mislim na Mariju. Ne mogu ni pomisliti da je više neću vidjeti. Nalazim se u nekom paralelnom svijetu. Osjećam da sam ovo već doživio. Kao da sam u romanu gospona Krleže "Na rubu pameti". Trebao bih nastaviti studij Prava dok oko mene sve prelazi rub pameti. Na rubu sam. Nema bijega u bezbrižni lumperaj preostalih drugova, jer to je kovitlac obmane. Ove jeseni ne budem prijavio niti jedan ispit. Odazvao sam se pozivu za službu u domobranstvo. Idem do Rudolfovih vojarni.
Autor nagrađene drame – Antoni Buljan (Foto: Nenad Jovanović)
Umjetnici, svjedoci, inženjeri
U punoj dvorani Kluba studenata elektrotehnika (KSET) u Zagrebu 23. juna održana je radiofonijska izvedba teksta "Nema putne" Antonija Buljana koji je pobijedio na natječaju "Radiofonton 1941." Izvedba je nastala u suradnji Srpskog narodnog vijeća i RadioTeatra, režirao ju je Dražen Krešić uz glumu Nikole Nedića i Nike Barišić te muzičku pratnju Stanislava Kovačića na violončelu. Namjera natječaja, koji je pokrenuo Odjel za kulturu SNV-a, bila je pružanje prilike stvaralaštvu s ciljem umjetničkog i medijalnog unapređivanja učenja i zamišljanja povijesti, osobito one koja je zapostavljena ili čak vrlo svjesno revidirana.
- Na natječaj je stiglo desetak prijava, od kojih je žiri kao najbolje odabrao tekstove "Valovi iz kupaonice braće Engl" Dorotee Šušak, "Ljudi, naselja, tjelesa" Nataše Antulov i Antonija Buljana "Nema putne" - rekla nam je producentica projekta Aneta Vladimirov.
Razgovarali smo i s autorom pobjedničkog ostvarenja.
- Čitam Novosti, pa sam tako i saznao za natječaj. Jedan od motiva za prijavu je što imam kuću na velebitskom primorju i što Velebit poznajem kroz priče koje nemaju veze s onime što se dešavalo u tamošnjim logorima i jamama. Za Jadovno sam saznao jer u širem krugu obitelji sa ženine strane imam pripadnike koji su stradali. Mada sam pripadnik većinskog naroda, neugrožen u nekom svom komforu, osjetio sam na razne načine 1991. kao refleksiju 1941. Igrom slučaja nisam završio na služenju vojnog roka, ali sam proživljavao vrijeme zabave, cuge, muzike, cura. Sve se to naglo promijenilo 1991. pa u tekstu ima i nekih autobiografskih detalja - rekao nam je Antoni Buljan, koji dosad nije pisao radio drame.
- U to sam upao kao padobranac i ovo mi je prva drama, ali sam pisao blog i pišem tehničke tekstove jer sam po struci inženjer koji se bavi telekomunikacijama - govori Buljan, kojem bi bilo drago da drama bude dostupna i široj javnosti. (Piše: N. Jovanović)
