Europska unija zapada u sve izraženiju paniku otkako je pokrenut opsežni američki plan preotimanja ekološki napredne industrije sa Starog kontinenta. Upakovan je u naoko bezazlenu kriznu ambalažu, naslovljen kao Inflation Reduction Act. Mi ovdje to još uvijek ne primjećujemo, impresionirani ponajviše dizajnom eura, a i nije nam ostalo baš mnogo industrijskih pogona, pa ni zastarjelih. No aktivniji dio kontinentalne nam asocijacije sa strepnjom očekuje nastupajući recesijski udar. Ako bi sad išta moglo spasiti ovu dragocjenu multidržavnu tvorevinu, to je jedinstvo EU-a. Ono koje je, dabome, njegovano pravednim mjerama spram njezinih sastavnica bez obzira na pojedinačnu ekonomsku i političku moć.
Odmah da kažemo, jednakosti pritom nije bilo dovoljno za spas, naprotiv, ispala je karikaturalnom. Posljednjih se tjedana od Portugala do Bugarske, od Finske do Malte, širi indignacija i šok uslijed otkrića o raspodjeli dopuštenja Bruxellesa državama članicama za isplatu javnih subvencija komercijalnim protagonistima u krizi i nakon nje. Njemačka i Francuska, naime, ukupno su dograbile gotovo 80 posto dozvola, izraženo udjelom u totalu isplaćene pomoći od 672 milijarde eura.
Točnije, oko 50 posto tih prava zavrijedila je Njemačka, a približno 30 posto Francuska. Italija je sljedeća, otprilike sedam posto, dok se ostale 24 članice i dalje naporno traže na popratnim grafikonima. Hrvatska se ne vidi, ali složeni laboratorijski nalazi potvrdili su da je ulovila svojih oko 0,2 posto. I netko će reći da se ne može takav EU-sitnež mjeriti po kapacitetima javnofinancijskim te subvencijskim s Njemačkom ili Francuskom, što je živa istina. Svejedno, pokazatelj udjela izdvojene javne pomoći u državnim BDP-ima otkriva da ti postoci slijede onu prvu krivulju, bar generalno: Njemačka devet, Francuska šest, Italija tri itd.
Htjeli to ili ne, isteklo je vrijeme pretežne fokusiranosti na zločestu Ameriku kao glavnog vinovnika našeg ekonomskog udesa. Ako nas i ne dotuku konkurentski sve više i bolnije superiorne Sjedinjene Države, EU će se razdrijeti unutarnjom napetošću. A da bi se bolje shvatila važnost raspodjele zasebnih državnih prava na dodjelu javnih subvencija privatnim firmama, nužno je osvrnuti se na ekonomsko-političke temelje ove konfederacije. Prisjetimo se samo dugih godina približavanja Hrvatske ulasku u članstvo EU-a. Valjalo je privatizirati banke, o škverovima da ne govorimo, a i poljoprivredni je sektor pretrpio rezove. Simultano je centralni dio EU-a bio otpočeo s tranzicijom u obratnom smjeru. Hrvatske rasprodane subjekte preuzimali su nerijetko oni korporativni akteri u čijem su suvlasništvu bile neke druge, mnogo snažnije i utjecajnije države.
Jedinstveno tržište unutar EU-a bilo je ustvari ključni rezon ovog saveza, njegov sveti princip. S podjednakim bi startnim pozicijama diljem kontinenta, industrijskim i socijalnim, vjerojatno i funkcionirao već nekako, na diku slobodnotržišnoj ideologiji. No tako nisu odnosi ni bili zamišljeni, što je logično i po enormnim razlikama između država EU-a u njihovim fiskalnim potencijalima. Hrvatska je svoju zacrtanu sudbinu iskusila kroz drastičnu promjenu općeprivredne joj strukture.
Dalje je više-manje znano: postali smo tržište za skupi uvoz roba i novca, te odmaralište koje barem milijunu turista dnevno omogućuje defekaciju u plavi Jadran. Monetarnom se politikom nismo služili ni dok smo imali svoju valutu, također slijedeći diktat. Euro je zaživio primarno kao vrijednost njemačke proizvodne te izvozničke ekonomije. Nejednakosti se nisu očitovale samo uvodnim postavkama i potonjim razvojem prilika, ili tek sa zaoštravanjem krize u prošloj godini. One već navedene banke sistematično su određivale prilike između privrednih konkurenata pomoću skupljih poslovnih kredita za poduzeća iz država periferije EU-a, u poredbi s povoljnijim zajmovima koje su dijelile u svojim matičnim zemljama. Nadalje, subvencije su zaobilazno distribuirane u sretnijim državama i prije, npr. agrarne. Stvoreni su čitavi paralelni sustavi za javnofinancijsku ispomoć poljoprivrednika u Austriji, Nizozemskoj, Danskoj itd. Ni fiskalna disciplina nije svima jednako nametana, ima li se u vidu različite tretmane država poput Grčke, Italije, Portugala. Osobito su loše u krajnjoj podjeli uloga prošle postsocijalističke zemlje EU-a, predodređene za ekonomsko-politički dril.
Hrvatska upravo proživljava grubi efekt još jednog disbalansa u istom kontekstu. Cijene od Nove godine ovdje nisu više samo zbog notornog trgovačkog šibicarenja u okolnostima idealne konverzijske pometnje. One su takve zbog marže koja premašuje onu što je veliki trgovci ubiru po sjeverozapadu EU-a, tamo gdje su zasnovali svoje koncerne i kamo odnose profit. A sam profit veći je zbog kudikamo jeftinijeg rada nižeg, domicilnog trgovačkog kadra u perifernim lovištima kapitala. Konačno, tu je i fiskalno-politička slika Hrvatske, ekstremno regresivna u poredbi s onima jačim, skrojena po mjeri imućnijih grupacija, nesmiljena prema slabijima, radništvu, penzionerima.
Sve bi to bilo jednostavno makar sagledati, međutim, da nije jednog posve novog momenta u slobodnotržišnoj jednadžbi koja se donedavno, rekosmo, u Europskoj uniji poimala bespogovorno. Dočim je praksa rastućeg subvencioniranja poduzeća uzela maha, niz je država-članica EU-a podiglo svoj glas, uočavajući da nositeljima njihovih privreda to razmjerno umanjuje tržišne izglede na međunarodnom planu. Povrh svega, intervencionizam i protekcionizam nisu bezuvjetno korisno rješenje. Najbolje se to ogleda na usporednom primjeru Amerike i EU-a, s dijametralno suprotnim ishodom. Sjedinjene Države odlikuje viši stupanj unutarnje fiskalne i proizvodne i socijalne ravnoteže, ako ih se komparira s opisanim izgledom Europske unije. Vanjskotrgovinska i javnofinancijska polazišta su im postala faktično neusporediva, opet u korist Amerike. EU sad pak forsira državnu ispomoć koja ne rezultira novim radnim mjestima i dodanom vrijednošću, nego se ogromnim dijelom prelijeva gotovo direktno u profit vlasnika korporacija. Radnici bi se trebali zadovoljiti činjenicom da im poduzeće uopće još postoji, pa čak i plaće dobivaju, a sutra kako bude.
Na to da neće biti dobro kročiti dalje tim putem ukazuju: Češka, Danska, Finska, Austrija, Irska, Slovačka. Protive se i daljnjem te obimnijem fundiranju zajedničke krizne pomoći EU-a, dok Njemačka i Nizozemska i Belgija pristaju uz taj dio stava, premda optiraju za nesmetano javno subvencioniranje unutar pojedinačnih zemalja i njihovih fiskalnih sustava. Tek što smo ušli u eurozonu i Schengen, dakle, EU pokazuje znakove disolucije, okretanja sastavnica prema vlastitim snagama na globalnome tržišnom igralištu. Uostalom, svjedoci smo grubog lutanja i kolebljivosti u recentnoj ekonomskoj politici Europske komisije i Europske središnje banke.
Sve je to u međuvremenu postalo i dijelom onog bauka što ga se naziva strukturnom inflacijom. Tu pojavu karakterizira generiranje inflacije po samoj naopakoj strukturi ekonomije. Odnose pritom nije lako sagledati isključivo prema osnovnoj ekonomsko-političkoj opreci između liberalnog i prosocijalnog. Centralizacija i regulacija u ovom času znatno bolje prolaze u kompaktnijim sustavima, Americi ili Kini, i one ih u okviru kapitalističke ekonomije koriste za podizanje konkurentnosti svoje privrede na planetarnom nivou. EU nastoji preskočiti zadane uvjere, sputana svojim unutarnjim kontradikcijama, pa bi joj se prije moglo dogoditi da si tako slomi vrat.
Što se Hrvatske tiče, ispast će da je pribježište tražila pod ne baš pouzdanim skutima, jer će i Njemačkoj ovako s vremenom ponestati sredstava za ispomoć. No zadugo ćemo biti uvjeravani da je sve pod kontrolom, i da nedaće treba samo još malo izdurati, pa će postati bolje. Oni koji određuju ekonomsko-politički trend kontinenta i RH, briselska i zagrebačka najviša birokracija, u dosluhu su s privatnim kontinentalnim šampionima ove igre. Svi ostali se pokrijmo ušima, barem njih će nam dostajati, ionako su dosad već svojski istegnute.
