"Nijedno dijete nije savršeno, njihov presjek ocjena u školi nije slika savršenstva. To je nametnuta teza koja ništa ne govori o vrijednosti nekog djeteta. I roditeljima to treba reći jer mnogi preuzimaju taj diskurs. Prosjek ocjena ništa ne znači za životni uspjeh pojedinca, a još manje za osjećaj samoaktualizacije, sreće, ispunjenosti, za solidarnost i prijateljstvo. Kroz ovih 30 godina nismo promišljali obrazovanje, o njemu ne mislimo i dalje", rekao je Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja na posljednjoj Privrednikovoj tribini.
U razgovoru o poteškoćama učenika i učenica pri upisivanju u srednje škole sudjelovala je i Dora Kršul, novinarka Telegrama specijalizirana za teme iz domene obrazovanja, uz moderaciju Saše Kosanovića.
Domaći obrazovni sustav podređen je izvrsnosti. Svake godine nanovo se problematizira suspektan sustav ocjenjivanja i vrednovanja učenika. Kada je riječ o Zagrebu i nekim drugim većim gradovima, učenici koji žele upisati jednu od eminentnih gradskih gimnazija, ne smiju sebi dopustiti niti jednu zaključenu četvorku od petog do osmog razreda. Moraju imati izuzetan prosjek i na upis u željenu gimnaziju doći s maksimalnih 80 bodova. I dok se elitne gimnazije i dalje drže kao bastioni prosvjetiteljstva, najnoviji trendovi ukazuju da učenici sve više hrle u strukovne škole od kojih je najpoželjnija medicinska.
Boris Jokić je napomenuo da se u glavnom gradu inzistira na najboljem mogućem prosjeku zaključenih ocjena. Izvan Zagreba, u manjim gradovima, situacija je nešto relaksiranija.
- U nekim drugim gradovima djeca se mogu upisati u gimnazije i s prosjekom ocjena 4,0. U većini dijelova zemlje gimnazija nije najprestižniji izbor. U značajnom dijelu Hrvatske prvi izbor postaje medicinska škola, naročito za djevojke. U većim gradovima poput Osijeka, medicinska škola je prestižnija od gimnazije. U nekim gradovima računalni tehničar preuzima primat Prirodoslovno-matematičke gimnazije. Slika školstva u Hrvatskoj je puno složenija nego što je nečija perspektiva iz Zagreba - naveo je Jokić.
Dora Kršul je kazala da se sustav ocjenjivanja i vrednovanja nije mijenjao desetljećima. I ona se, kako je rekla, 2005. upisivala u srednju školu po tom modelu.
- Meni su se u proteklih tjedan dana javili neki roditelji s tim problemom. Zabrinuti su oni čija djeca imaju zaključenu jednu četvorku, ali također ima problema i kod onih koji su 5,0. Naime, neki učenici imaju čak i više od 80 bodova, pogotovo ako su državni prvaci ili ako dobivaju bodove na socio-ekonomski status. Prvi koji prolaze u najjačim zagrebačkim gimnazijama su oni s 85 ili 86 bodova. Ako je puno takve djece, onda je opravdana briga onih koji imaju 80 bodova i koji su u školi postigli sve što su mogli postići - objasnila je Kršul.
Jokić je skupa sa znanstvenicom s Instituta za društvena istraživanja Zrinkom Ristić Dedić još 2018. proučavao fenomen superodlikaša u školama u Hrvatskoj. Jedan od najbitnijih zaključaka tog istraživanja je taj da prosjek zaključnih ocjena "ne ukazuje na jake i slabije strane učenika, njihove interese i potencijale i nije valjan pokazatelj onoga što pojedini učenik jest". Jokić je na tribini ponovio da je potrebno pronaći sustavna rješenja koja kombiniraju školsko i vanjsko vrednovanje.
- Problem superodlikaša je najviše lociran u Zagrebu. Tu ih je nadproporcionalno visoko, oko 8,4 posto. Na razini države ih je 4,9 posto, u Šibensko-kninskoj županiji 2,2. Zagreb ima 23 posto učenika sve skupa u srednjim školama, ali nisu svi iz Zagreba. Značajan dio učenika dolazi iz Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije, što mijenja prirodu tih sredina. Djevojke su te koje ostvaruju najveći uspjeh na svim razinama obrazovanja, od prvog osnovne do doktorskih studija. Mi znamo da je velik broj učenika koji završaju osnovnu s odličnim. Na kraju prvog razreda srednje strukovne ili gimnazije, zaključnu ocjenu 2 iz matematike ima oko 40 posto učenika. To pokazuje da su očekivanja u osnovnoj i srednjoj na apsolutno različitim razinama. Iz tog začarnog kruga nepovjerenja, odnosno neujednačenih kriterija, može se doći drugačijim oblikom ocjenjivanja i vrednovanja. Postoji rješenje za to, mi ga predlažemo već deset godina. Hrvatska škola, baš kao i srpska ili bosanska, u ocjenjivanju i vrednovanju su u 1950-im godinama - kazao je Jokić. Dodao je da je pitanje ocjenjivanja visoko političko pitanje.
- U ocjenjivanju i selekciji se kriju principi koje društvo vrednuje. Trenutno Hrvatska ne vrednuje nikakvi princip. Ni meritokratski, ni solidarni, a ni individualistički princip. Nema adekvatnog rada s djecom s poteškoćama u razvoju, a ni s darovitom djecom. Okvir za rad s djecom s poteškoćama, okvir za rad s darovitom djecom i okvir za vrednovanje i ocjenjivanje nikada nisu usvojeni i stavljeni u funkciju - objasnio je Jokić.
Dora Kršul govorila je i o eksperimentalnom programu cjelodnevne škole koji će se od jeseni provoditi u 64 osnovne škole u Hrvatskoj. Ukratko, prema tom modelu, svi učenici nižih razreda u školi bi bili obvezno do 14 sati, a učenici viših razreda do najkasnije 14:40. Osim redovite nastave, u tom bi vremenu pisali zadaće i dodatno učili. Nakon toga bi uslijedio izborni dio: učenje, sport ili muzika. Izborni dio upisuju samo učenici čiji roditelji to žele. Kršul je za Telegram ovaj program problematizirala kroz stavove učiteljica i nastavnica. Za Novosti je izjavila da joj je bilo iznenađujuće koliko su one bile unisone u svom stavu.
- Prvo u zajedničkom nazivniku je njihova potpuna rezignacija još jednom reformom koja se pokušava prevaliti preko njihovih leđa u škole, a da pritom nisu upoznati što će to točno biti i koja će biti njihova zaduženja. Osim toga, nezadovoljni su što nemaju dovoljno informacija, što se njih nije ništa pitalo, a ne znaju ni tko su ljudi koji su sastavljali program cjelodnevne škole. Jedna od učiteljica mi je rekla da je to pisao netko tko sekundu nije proveo u nastavi, tko ne zna kako život škole uopće izgleda. Ravnatelji su bili na skupovima gdje su im iz ministarstva objašnjavali što će to biti. No i oni su s tih sastanaka izlazili s gomilom pitanja. Jedna je stvar što ja kao novinarka imam puno pitanja i nepoznanica oko toga, ali alarmantno je da ljudi iz škola imaju toliko upitnika. Oni mi tvrde da je to neprovedivo u školi - pojašnjava Kršul. Smatra da je problem što svaka garnitura u Ministarstvu znanosti i obrazovanja donosi svoju reformu.
- Bivša ministrica Blaženka Divjak je imala "Školu za život", što mi danas znamo o tome? Kakve to ima reperkusije na školu kao takvu? Ne miriše na dobro ako prosvjetni radnici negativno reagiraju na nešto što će oni morati provoditi - zaključuje Dora Kršul.
