U šovinističkoj farsi koju je odigrao pred Klemmovim šatorašima Zoran Milanović je najavio da će, ne ukine li Srbija regionalnu jurisdikciju svojih sudova za ratne zločine, ‘donijeti u Saboru zakon i formirati specijalni sud na kojem ćemo, iz čiste obijesti, proganjati počinitelje zločina na, recimo, Kosovu…’ Hrvatska već godinama ima specijalne odjele za ratne zločine na županijskim sudovima u Osijeku, Zagrebu, Rijeci i Splitu, policija i DORH imaju specijalne timove za istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, a i zakoni omogućuju domaćem pravosuđu da istražuje i kažnjava strane državljane koji su počinili ratne zločine bilo gdje na svijetu, pa se i do sada moglo suditi srpskim ratnim zločincima koji su svoj krvavi trag ostavili, recimo, na Kosovu.

No suđenja srpskim ratnim zločincima zbog zločina na Kosovu nije bilo u mandatu bivše Milanovićeve vlade; bivši i potencijalni premijer i ne pomišlja objasniti zašto ih nije bilo, ali, eto, najavljuje da će zbog njegove obijesti državni odvjetnici i suci uskoro morati suditi srpskim državljanima zbog spomenutih zločina. Mogu li državni odvjetnici i suci u današnjoj Hrvatskoj, članici Europske unije, zbog obijesti Zorana Milanovića i drugih političara, bez dokaza i suradnje s pravosudnim tijelima drugih država, suditi strancima zbog zločina koje su počinili izvan teritorija Hrvatske? Što će se događati s državnim odvjetnicima i sucima ako odbiju procesuirati srpske ratne zločince zbog obijesti političara? Hoće li ih Zoran Milanović, poput svoga političkog uzora Franje Tuđmana, natjerati da umjesto zakona provode državnu politiku jer će ih u protivnom prognati iz državnoodvjetničkih i sudačkih redova?

Milanovićeva najava i obećanje Klemmovim šatorašima u suštini se više tiču državnih odvjetnika i sudaca te hrvatskog pravosuđa u cjelini nego Srbije i prekodunavskih srpskih ratnih zločinaca. Bez suradnje i suglasnosti EULEX-a, koji u svojim rukama drži sve konce kosovskog pravosuđa, hrvatsko pravosuđe može im staviti soli na rep, pa i u slučaju da doista počne izdavati međunarodne tjeralice kako bi im zagorčalo život, jer bi se zbog političkog progona suočavalo s njihovim odbijanjem, kao što se u pravilu događalo sa srpskim optužnicama (ponajprije protiv bosanskohercegovačkih i albanskih političara i vojnih zapovjednika) koje nisu bile utemeljene na zakonima i međunarodnim pravnim normama, nego politički motivirane. Milanović je, čini se, uvjeren da državne odvjetnike i suce može natjerati da pravosuđe vrate u devedesete godine, u Tuđmanovu eru, kad su se kao na tekućoj traci podizale optužnice za ratne zločine i održavali sudski procesi, uglavnom protiv hrvatskih državljana srpske nacionalnosti.

Hrvatsko se pravosuđe još nije oporavilo od provođenja Tuđmanovog ‘jedinstva državne politike’, iako je u procesu pristupnih pregovora s Europskom unijom, kako bi se uskladilo s njezinim standardima, moralo revidirati stotine i tisuće istraga, optužnica i sudskih procesa za ratne zločine iz devedesetih. U postupku revizije, koju je DORH počeo provoditi 2004., broj optužnica za ratne zločine u dvije se godine sveo na približno 1100, a još se četiristotinjak hrvatskih državljana, uglavnom srpske nacionalnosti i pripadnika bivše JNA, progonilo po svijetu jer su bili osuđeni u odsutnosti. U knjizi ‘Procesuiranje ratnih zločina’, koju je preklani izdala Documenta, navodi se da je od 1991. do 2004. protiv 3232 osobe pokrenuta istraga, optuženo ih je oko 1400, a osuđene su 602, uglavnom u odsutnosti i gotovo isključivo srpske nacionalnosti.

Nakon zakonskih promjena 2008., koje su omogućile obnovu kaznenih postupaka u odsutnosti, prema podacima DORH-a ukupno je podnijeto 129 zahtjeva (prema broju osoba). Najviše su zahtjeva podnijela državna odvjetništva (95), zatim sami osuđenici (31, od toga njih 18 nakon izručenja Hrvatskoj, a ostali u odsutnosti), a sudovi su samostalno obnovili postupke protiv triju osoba. Od 129 osoba osuđenih u odsutnosti, za koje su podnijeti zahtjevi za obnovu sudskih postupaka, na novim su suđenjima protiv 89 postupci obustavljeni, a prijašnje osuđujuće presude stavljene su izvan snage, sedam ih je ponovno osuđeno, sudovi su odbili zahtjeve za obnovu postupaka protiv njih pet, a o zahtjevima preostalih 28 osoba sudovi u vrijeme objavljivanja podataka još nisu odlučili ili su ih prihvatili a obnovljena suđenja još nisu bila završena. Na osnovi tog uzorka očito je da je najmanje tri četvrtine osuđenih u odsutnosti u obnovljenim postupcima oslobođeno od optužbi i presuda da su ratni zločinci. Golem je to broj nevino optuženih i osuđenih, čak i u odnosu na ukupno 602 osobe osuđene u odsutnosti, jer bi i u tom slučaju zamalo svaki šesti osuđeni ratni zločinac bio nevina žrtva hrvatskog pravosuđa.

Zoran Milanović stao je na čelo kolone brojnih političara koji gnjevno prozivaju Srbiju da regionalnom jurisdikcijom svojih sudova i ispolitiziranim lažnim optužnicama progoni dio hrvatskih državljana, uskraćujući im njihova ljudska prava i slobode, a već su se nabrusili da svoj pravednički gnjev počnu izlijevati i po pravosuđu Bosne i Hercegovine, jer i ono istražuje i priprema podizanje optužnica protiv još većeg broja hrvatskih državljana nego što je to Srbija dosad učinila. Europska unija je u pristupnim pregovorima omogućila hrvatskom pravosuđu da gotovo čitavo desetljeće preispituje, revidira i poboljšava politiku i praksu procesuiranja ratnih zločina. Nitko iz EU-a, ali i susjedstva, nije od Hrvatske tražio da preko noći ukida pojedine svoje sudove, mijenja zakone, prekida istrage i odustaje od podizanja optužnica i sudskih procesa protiv ratnih zločinaca, iako su na koncu hrvatski sudovi i suci u obnovljenim procesima presudili da su njihovi kolege devedesetih masovno kršili ljudska prava i slobode hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, progoneći ih zbog ratnih zločina koje nisu počinili.

Umjesto da su regionalnom pravosudnom i međudržavnom suradnjom srpskom i bosanskohercegovačkom pravosuđu dali šansu da preispitaju, revidiraju i poboljšaju svoje politike i praksu procesuiranja ratnih zločina (barem u mjeri u kojoj je Europska unija to omogućila hrvatskom pravosuđu), elitni hrvatski političari predvođeni Milanovićem isforsirali su problem regionalne jurisdikcije srpskih sudova, ultimativno tražeći od Srbije da od nje odustane i pristane na to da samo hrvatski sudovi mogu procesuirati ratne zločine počinjene na teritoriju Hrvatske. Premda je već sada jasno da tu vrstu ekskluziviteta neće priznati pravosuđu BiH kad i službeno počne zahtijevati da sudi hrvatskim državljanima, pa i onima s dvojnim državljanstvom, koje će optužiti da su počinili ratne zločine na bosanskohercegovačkom teritoriju.