Dosadašnja Vladina strategija cijepljenja stanovništva, koja je predviđala taj scenarij za najmanje polovicu građana do kraja lipnja, po mnogočemu bi se mogla okarakterizirati kao neuspjeh. Plan je poprilično podbacio, pa je na redu drugi dio. Sudeći prema najavama koje su emitirane iz Vlade u proteklih nekoliko dana, uslijedit će razni oblici izravnih i neizravnih pritisaka, pa i prisila. Prema tim najavama, covid-potvrde bit će obaveza za javna okupljanja, boravak u šoping-centrima, javnim institucijama, na koncertima i na sličnim otvorenim događanjima s masovnijom posjetom. Za one koji se nisu cijepili, a koji žele ući u takve objekte, prema zadnjim informacijama bit će predviđeno obavezno testiranje.
Vlada je, k tome, najavila razgovor s poslodavcima i predstavnicima sindikata kako bi povezala državne potpore za radnike s obavezom cijepljenja. Javni bi pak sektor prema nekim najavama mogao doživjeti selektivnu prisilu: zdravstvo, školstvo i socijala zasad su jedine djelatnosti koje se spominju u kontekstu uvođenja obaveznog cijepljenja. No najave o prisili kroz sustav potpora u privatnom sektoru i u selektiranim obrazovno-zdravstvenim djelatnostima doživljavaju otpor. Poslodavci, na koje je Vlada prebacila odgovornost isplaćivanja potpora, umjesto da su one direktno išle na račune radnika, zasad kategorički odbacuju prijedlog. U spomenutim djelatnostima unutar javnog sektora slično je raspoloženje. Iz Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi vele da je svaka prisila neprimjerena i nekorektna te da je cijepljenje stvar izbora. Glavni sindikat prosvjetara slično rezonira i dodaje da je riječ o diskriminaciji koja će sigurno pasti na Ustavnom sudu. Dođe li, međutim, do provedbe ovih najava, zasad nije poznato koje bi bile sankcije za one koji odbiju diktat. Hoće li Vlada takvima uskratiti isplatu radničkih potpora? Kako će penalizirati neposlušne djelatnike u zdravstvu, socijali i prosvjeti?
Što je veće povjerenje u informacije koje dolaze iz Vlade, to su veće šanse da će građani prihvatiti cijepljenje. Od početka pandemije Hrvatska je na tom polju ponudila blistav primjer antikampanje
U isto vrijeme Hrvatskoj, kao i ostatku svijeta, prijeti četvrti val epidemije i znatno gori delta soj, uz posljedično smanjenje financijskog efekta ljetne sezone i još tmurniju gospodarsku perspektivu. U travnju ove godine procjena kojom su baratali u Vladi bila je da se želi cijepiti 2,3 milijuna građana. Do zadnjeg dana lipnja nešto više od milijun ljudi primilo je obje doze, a 400 tisuća više primilo je jednu dozu. Iako je Vladina želja bila da se do toga datuma cijepi polovica do 55 posto stanovništva, do zaključenja ovog teksta jedno cjepivo primilo je 46,3 posto odraslih građana, a dva njih 38,8 posto. Evropski prosjek procijepljenosti je 55 posto. Prema svježoj računici portala Euronews, zahvaljujući niskom broju građana koji su primili oba cjepiva, Hrvatska je u skupini država koje se nalaze na dnu te ljestvice. Potencijalno najveći problem nalazi se u statistici najstarijeg i najugroženijeg stanovništva. Dosad je cijepljeno 62 posto građana koji su stari između 60 do 69 godina, dok je u dobi od 70 do 79 godina cijepljeno njih 70 posto. U zemljama poput Portugala i Italije procijepljenost u tim starosnim skupinama je između 90 i 100 posto. Dodatan problem odnosi se na usporavanje trendova. Na vrhuncu kampanje tjedno se cijepilo 30 tisuća ljudi. Proteklog tjedna cijepilo se pet tisuća.
Upitan za odgovornost, premijer Andrej Plenković je sugerirao da ona obitava u glavama onih koji odbijaju ubod igle. Vlada je omogućila dovoljne doze cjepiva i on ne vidi zašto bi netko odbijao cijepiti se zbog njega ili bilo koga u izvršnoj vlasti. Njegov ministar zdravstva Vili Beroš, najodgovorniji za političko-stručni dio priče, bio je nešto skromniji. Poručio je da prihvaća dio odgovornosti, ali također usmjerava prst prema necijepljenima. Dosadašnja istraživanja o ovoj problematici, međutim, daju ponešto kompleksnije odgovore o uzročno-posljedičnoj vezi između vlasti i takvih tendencija građana. U jednom tekstu koji je objavio časopis Nature krajem prošle godine naglasak je bio upravo na odnosu između skeptika i donositelja odluka. Što je veće povjerenje u informacije koje dolaze iz Vlade, to su veće šanse da će građani prihvatiti cijepljenje, glasio je glavni naglasak toga teksta. Od početka pandemije Hrvatska je na tom polju ponudila blistav primjer antikampanje.
Zastupnik Domovinskog pokreta Stjepo Bartulica dilao je na platformama paniku, utemeljenu na neistinama prema kojima će Vlada masovno cijepiti djecu bez pristanka roditelja
Start je obilježen postavljanjem političkih, HDZ-ovih kadrova u krizni stožer, u proceduri koja je osporavana od početka. Produbljivanje sumnje u metode i namjere izvršne vlasti nastavljeno je u narednim mjesecima. S jedne je strane, na primjer, na djelu bilo selektivno popuštanje mjera za Katoličku crkvu i određene događaje koji su bili bitni za HDZ, a s druge rigidno penaliziranje svih ostalih. Nimalo po uzoru na više evropskih zemalja, koje su izmjene, postroženja ili ublažavanja mjera minuciozno obrazlagale u komunikaciji s građanima, hrvatske su vlasti to činile mimo ikakve transparentnosti i statističkih referenci. Kako će ozbiljnost opasne virusne pošasti biti kategorički prihvaćena uz takvo rukovođenje krizom? Po nabavi cjepiva, potom je uslijedila dodatna petljanija s centralnim sustavom naručivanja pacijenata. Internetska platforma koja je proizašla iz milijunskog posla što je dodijeljen čovjeku koji je povezan s ministrom zdravstva Berošem doživjela je krah. Tisuće ljudi greškom su izbrisane u skupocjenoj platformi CijepiSe, pa je teret naručivanja prebačen na preopterećene obiteljske liječnike. Komunikacijska strategija također je bila kontaminirana percipiranim klijentelizmom; poslove za provedbu kampanje cijepljenja dobila je bez natječaja firma Beroševa savjetnika. Sama komunikacija, koja je imala zadatak poticanja što većeg broja građana na cijepljenje, obilježena je jednim pamtljivim sloganom i nizom poruka koje su odisale emocionalnom ucjenom, podcjenjivanjem građana i setom prijetnji kojima se skeptični dio stanovništva usput okrivljavao za buduću ekonomsku i demografsku katastrofu. Kako je vođena akcija uvjeravanja u cijepljenje možda ponajbolje govori podatak da je u Beroševom Ministarstvu zdravstva, koje proizvodi strategije za animaciju cjelokupnog stanovništva, cijepljeno manje od 35 posto zaposlenika. U širem zdravstvenom sustavu, ukupno 43 posto sestara i tehničara nije se cijepilo nijednom dozom, kao ni tri tisuće liječnika koji rade u Hrvatskoj. Suočen s ovakvim brojkama, Beroš je tek sada najavio edukaciju u sustavu kojim rukovodi.
Širi dezinformacije – Marin Miletić (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Nakon što su se cijepili oni koji su to ionako planirali napraviti, suvisli komunikacijski nastavak nije uslijedio. Dapače, kampanjski je fokus ostao na mejnstrim medijima, koji po brojnim istraživanjima nisu glavni izvor informiranja kod ljudi koji se odbijaju cijepiti. Oni se hrane na društvenim mrežama, gdje kampanja nije bila naročito vidljiva. Za razliku od Hrvatske, pojedine zapadne zemlje provodile su istraživanja s fokus grupama koje su bile sastavljene od onih koji se odbijaju cijepiti. U Njemačkoj je primjerice u veljači ove godine objavljena studija s 2500 ljudi koji se nisu planirali cijepiti. Rezultati su pokazali da se njih 84 posto nije protivilo cijepljenju prije pandemije, dok je 70 posto ustvrdilo da bi mogli biti uvjereni u uzimanje cjepiva temeljem iznošenja činjenica i jasnih dokaza da cjepivo funkcionira i da priče o trajnoj promjeni gena i informacije o fatalnim nuspojavama nisu točne. I neke druge studije pokazale su da je udio tvrdih antivaksera, koji se neće cijepiti ni po koju cijenu, poprilično malen u ukupnom broju svih skeptika. Situacija na zapadu daleko je od idealne, ali je reakcija vlastodržaca nakon ovakvih studija poboljšana.
Shvatili su da je preduvjet za promjenu mišljenja kod dijela stanovništva – ne svih, dakako – kvalitetna, iskrena, jednostavna i transparentna komunikacija. Tamo gdje je nema, ustupljen je prostor toksičnim lažima ili manipulacijama. U Hrvatskoj, po uzoru na globalne trendove, takve je strategije monopolizirala desnica. Bilo da je riječ o Mostu, bilo o Domovinskom pokretu, valja primijetiti kako se njihov skepticizam dominantno odašilje kroz nerijetko i opravdane kritike na račun Vlade koje su opisane i u ovom tekstu. No oni se tu ne zaustavljaju.
Dila paniku – Stjepo Bartulica (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Saborski zastupnik Mosta Marin Miletić sustavno širi dezinformacije po društvenim mrežama, gdje ga prati skoro 90 tisuća ljudi. Zastupnik Domovinskog pokreta Stjepo Bartulica dilao je na istim platformama paniku, utemeljenu na neistinama prema kojima će Vlada masovno cijepiti djecu bez pristanka roditelja. Tvrdnja je na koncu završila i na službenoj Facebook stranici Domovinskog pokreta koju prati 43 tisuće ljudi. Takve se teze dalje razmnožavaju po društvenim mrežama i krajnje desnim portalima, koji su specijalizirali monetizaciju huškačkih besmislica.
Neistine o cjepivima su unosan biznis, koji je na globalnoj razini težak stotine milijuna dolara, ako ne i milijarde. Od početka pandemije, na području Balkana, šest medija specijaliziranih za provjeru istinitosti objavljenih tvrdnji na portalima i društvenim mrežama pronašlo je čak 4654 članaka koji su širili dezinformacije o pandemiji i štetnostima cijepljenja. Doseg takvih napisa je multipliciran u stotine tisuća pregledanih video-priloga u kojima dominiraju tvrdnje o nepostojećoj delta varijanti virusa, o 1,6 milijuna građana koje je cjepivo oštetilo, o više smrti od cjepiva nego od virusa, o beskorisnosti maski i pripremi genocida za stanovnike treće životne dobi. Svaki dan u tjednu takve se poruke šire već mjesecima u stotinama tekstova, video-priloga ili postova na posjećenim Facebook stranicama i pripadajućim grupama.
Prema spomenutom njemačkom istraživanju, dominantni broj anketiranih njemačkih skeptika zadnjih godina glasa za AFD, njihovu inačicu Domovinskog pokreta. Radi se o građanima niže platežne moći koji žive u ekonomski zaostalijim područjima te zemlje. No to ne znači da je riječ o isključivo klasnom pitanju. Istraživanja koja su provođena prije pandemije govore da je najveći skepticizam oko cjepiva bio u najbogatijim zemljama zapada. Dobar dio antivaksera nalazio se u srednjoj klasi, a razlozi za nepovjerenje u cjepiva bili su različiti i mnogobrojni. No zahvaljujući i kvalitetnim komunikacijskim strategijama izvršnih vlasti, lišenih banalnog podcjenjivačkog tona prema ljudima koji odbijaju cjepiva, taj se trend preokrenuo. Sada su u jeku pandemije na začelju brojne zemlje jugoistoka Evrope, čije su vlade – inače obilježene neposustalom korupcijom i patronizirajućim odnosom prema građanstvu – neadekvatno vodile kriznu komunikaciju. Hrvatska tu nije iznimka. Na djelu je, k tome, kompleksni koktel višedesetljetnog nepovjerenja u vlasti i tradicionalne medijske platforme, u kombinaciji s hrvatskim obrazovnim sustavom u kojem zadnjih 15 godina neokonzervativni dionici uz sekundiranje Crkve i HDZ-a sprečavaju implementaciju suvislog zdravstvenog i građanskog odgoja koji potiče kritičko promišljanje i medijsku pismenost. Da je obrazovanje iole pristojnije, generacije koje su sada u srednjim 20-im godinama – koje po istraživanjima u značajnom broju izbjegavaju cijepljenje iz raznih razloga – možda bi rezonirale na drugačiji način.
"Vjerujemo u mudrost hrvatskog naroda i njihovu informiranost. Ja iskreno smatram da nema nikoga tko ne zna da je bolest tu. Mi smo učinili s naše strane maksimalno moguće", poručio je Plenković prije nekoliko dana, nazivajući onih 46 posto građana koji su se cijepili "racionalno razumnim ljudima". Ostatak stanovništva je onda valjda iracionalno nerazuman. Takve će poruke sasvim sigurno uzrokovati rekordni odaziv u narednim tjednima i mjesecima, s prisilom ili bez nje.
