Upravo završavate doktorat o ustaškom konclogoru za djecu u Sisku 1942. i 1943. godine. O kakvom se mjestu radilo, za koju djecu? Otkud i zašto najednom tisuće mališana obrijanih glava, a znamo da su iz iste države, ne kao današnji izbjeglice za koje se još i možemo praviti da ne znamo zašto su tu dospjeli?
Naslov mog doktorata je ‘Diana Budisavljević i akcija spašavanja djece žrtava ustaškog terora’. Pokušala sam ispričati priču o njoj i njenoj akciji bez ostatka, očišćenu od svih ideoloških naslaga i time ispraviti nepravdu koja joj je učinjena. Dugo je godina istina o tome bila namjerno zaboravljena i izostavljana. Nakon objavljivanja njenog ‘Dnevnika’ i ‘otkrivanja’ istine Dianino će ime i akcija postati predmetom nekritičke valorizacije i ‘lijevih’ i ‘desnih’ povjesničara, novinara, stručnjaka i nestručnjaka. Njen ‘Dnevnik’ jest prvorazredni povijesni izvor, ali nikako dovoljan da bi se razumjeli složeni procesi njenog djelovanja, uloga i karakter pojedinih osoba koje spominje te rezultati koje je postigla.
Diana nije imala dozvolu
U Sisku, malenom posavskom gradiću na obali rijeke Save i negdje na pola puta između Jasenovca i Zagreba, tijekom Drugoga svjetskoga rata nalazio se jedan od najneobičnijih logora u čitavoj okupiranoj Europi. Logor u kojem su zatočenici bila srpska djeca. Logor u Sisku osnovan je 8. srpnja 1942., a raspušten 15. siječnja 1945. Uspostavljen je kao sabirni logor u prostorijama bivše tvornice stakla ‘Teslić’ (tzv. Staklana). Temeljem dogovora s Nijemcima i ustašama, tamo su internirane obitelji dignute iz ratom zahvaćenih područja na Baniji, Kordunu, u Moslavini, Slavoniji, a nakon ustaških akcija ‘čišćenja terena’. Istodobno u njega stižu i transporti sa ženama i muškarcima iz koncentracijskih logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Nakon kraćeg zadržavanja svi za rad sposobni muškarci i žene odvedeni su, nakon selekcije, na prisilni rad u Njemačku i Austriju. Djeca, nasilno odvojena od majki i roditelja, ostala su u logoru. ‘Prihvatilište za djecu izbjeglica’, kako je bio službeni naziv za dječji logor u Sisku, započelo je s radom 3. kolovoza 1942. Njegovi prvi zatočenici dopremljeni su iz sabirnog ustaškog logora u Mlaci. Dana 2. kolovoza 1942. Diana je na putu za Mlaku, gdje su nakon Kozaračke bitke bile smještene izbjeglice s Kozare i iz podkozarskih srpskih sela, uglavnom žene i djeca jer su muškarci otpremljeni preko Sabirnog logora u Zemunu na prisilni rad u Njemačku i Norvešku. Nakon preuzimanja 906 djece Diana će s dvije sestre Crvenog križa preuzeti brigu o vagonu u kojem je bila smještena dojenčad i otpratiti ih do Siska. U Sisak dolaze rano ujutro 3. kolovoza 1942. U Sisku je preuzeto 800 djece, a ona najmlađa i najbolesnija, njih 106, nastavljaju put za Zagreb. Iz Siska se isti dan vraća u Jasenovac i 4. kolovoza 1942. u 6 sati ujutro ponovno kreće iz Jasenovca za Mlaku. Nakon preuzimanja djece na njeno inzistiranje, a uz podršku sestre Dragice Habazin, vraća se po djecu u sabirni logor u selu Košutarici.
Nakon što je vidio ‘Prihvatilište’, von Horstenau je izjavio da mu se povraća. A povraćao je, sudeći prema izvornim dokumentima, nakon Siska i Pavelićeva desna ruka Erih Lisak
Zadnji transport s 1.200 djece iz sabirnih logora u Mlaki i Košutarici krenuo je iz Okučana kasno navečer 5. kolovoza 1942. U pet sati ujutro 6. kolovoza stigli su u Sisak. Početkom kolovoza u logoru je već bilo oko 2.700 djece, a potkraj rujna 4.720, od dojenčadi do četrnaestogodišnjaka. Bili su smješteni na nekoliko lokacija u gradu, sasvim neprikladnih za život djece. Sredinom listopada 1942. na zahtjev Kamila Breslera i dobrovoljnih sestara Crvenog križa, među kojima je bila i Jana Koch, sagrađena je ‘Karantena’, koja se sastojala od jedne veće barake za smještaj djece i šest baraka sa ženama iz ustaškog sabirnog logora u Sisku. Odvojene od svoje djece, žene su čekale da budu otpremljene na prisilni rad u Njemačku. Zbog vrlo loših zdravstvenih, higijenskih i smještajnih uvjeta koji su doveli do velike smrtnosti, djeca iz ‘Prihvatilišta’ tijekom rujna, listopada i studenoga 1942. prebačena su u Zagreb, njih 2.358. Djeca su spavala na slami koja se mijenjala jednom tjedno, ona manja, bez pelene, vršila su svoje fiziološke potrebe na slami na kojoj su ležala. Iako je hrane bilo dovoljno jer je stizala preko Hrvatskoga Crvenog križa i uz novčanu potporu Ministarstva udružbe, djeca su uglavnom bila gladna jer su hranu krali zaposlenici i ustaški dužnosnici. Većina djece je bolovala od dizenterije koja predviđa dijetnu i lako probavljivu hranu, ali ni ona zdravija nisu dobivala količinu hrane dostatnu za preživljavanje. Na tako velik broj djece bila je angažirana tek nekolicina liječnika: Ivan Spitzer, Leopold Auf, Lazar Margulies i šef ‘Prihvatilišta’ Anton Najžar, sestara Crvenog križa i žena iz Siska. O djeci se navodno brinula i ‘Ženska loza ustaškog pokreta’. Prema sačuvanim svjedočanstvima, liječenje djece uglavnom se sastojalo od davanja fizioloških otopina, jer drugih lijekova uglavnom nije ni bilo. Liječnik Margulies, Židov iz Osijeka, poslije rata dao je potresno svjedočanstvo o svojim osobnim naporima u pokušaju spašavanja života djece.
Kako je tekla kolonizacija djece preko Karitasa?
Ni kolonizacija djece preko Karitasa nadbiskupije zagrebačke ovdje nije polučila gotovo nikakve rezultate. Djeca iz Zagreba bila su kolonizirana u okolna sela i Podravinu (veća), smještena u ‘posebničke’ domove i udomljena u mnogobrojne zagrebačke obitelji (manja) u organizaciji Karitasa ili direktno iz ustanova u kojima su se nalazila. Na sastanku kod Diane 23. kolovoza 1942. bile su dogovorene smjernice oko kolonizacije djece te je bilo zaključeno da će msgr. Pavao Jesih, duhovnik Nadbiskupske katoličke akcije, otputovati u Sisak i kolonizirati djecu koja su tamo u sisačke općine. No Jesih je došao u Sisak samo jednom, tražeći pritom tek stotinjak mlađe i zdrave djece koja neće biti opasna po okolinu. Time je kolonizacija djece u Sisku od Karitasa i započela i završila.
Poslovi oko kolonizacije djece iz ustaškog logora u Sisku bili su, na Breslerov prijedlog, povjereni njegovom školskom kolegi i prijatelju, učitelju Anti Dumboviću. Zahvaljujući građanima Siska i okolnih sela, udomljeno je u obitelji oko 1.700 djece. Podaci o broju djece koja su bila u logoru, umrla, kolonizirana ili udomljena u obitelji razlikuju se od izvora do izvora. Po mojem sudu, najvjerodostojniji su oni Ante Dumbovića koji je osobno radio na kolonizaciji i popisima djece. Prema njemu, kroz logor je prošlo 5.607 djece, od kojih je umrlo njih 1.152. No sabirni logor je i dalje nastavio s radom, sve do 15. siječnja 1945.
Izgleda da sve te inače jako dobro poznate činjenice treba ponavljati ispočetka, kao i neke vezane uz njih koje se odnose na djecu zadržanu u Jastrebarskom, gdje se već organiziraju i proustaški mitinzi radi prebacivanja krivnje na – partizane?
Manihejska shematizacija na dobre i loše, tako prisutna u socijalističkoj historiografiji koja se bavila razdobljem Drugoga svjetskoga rata, sasvim je neopravdano izjednačila logor u Sisku sa ‘Dječjim domom u Jastrebarskom’. Ta se dva mjesta mogu izjednačiti samo u jednoj stvari, a to je da su u njih bila dopremljena djeca iz ustaškog logora Stara Gradiška, odnosno sabirnih logora u Mlaci, Jablancu i Košutarici. Tretman prema djeci, ljudi koji su se o njima brinuli, smrtnost djece i njihova kolonizacija nisu isti i ne zaslužuju zbog svih onih koji su se u Jastrebarskom brinuli o djeci egalitet. Pravi su logori, u doslovnom smislu te riječi, bili logor u Sisku i tzv. prihvatilište u Gornjoj Rijeci, koje je bilo pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe nadležne za sve logore u NDH.
Anatemiziranje partizanskog antifašističkog pokreta započeto 1991., rušenje antifašističkih spomenika, preimenovanje ulica i trgova, ne pokazuje samo političku slabovidnost već i nedostatak osnovnog znanja o karakteru, ciljevima i rezultatima antifašističkog pokreta. Slava blijedi, a traume dugo čuvane i zatomljene u obiteljskim nasljeđima rastu. Da li će pobjednici u ratu postati gubitnici, sumnjam. Europa je po svome opredjeljenju ipak antifašistička.
Povod da vas to pitamo bila je emisija HTV-a ‘Riječ i život’ 16. studenoga, inače navodno religijskog karaktera, a u kojoj je povjesničarka Vlatka Vukelić ustanovila da u Sisku koncentracijskog logora nije bilo, nego samo prihvatilište. Ovo nije prvi put da se taj zločin u cijelosti negira?
Vlatka Vukelić doktorirala je na temi iz područja arheologije i bolje bi joj bilo da se nastavila baviti onim temama za koje vjerojatno ima određeno znanje. Izreći tvrdnju da je to bilo prihvatilište, a ne logor upućuje na totalno nepoznavanje činjenica o okolnostima osnivanja logora, njegovog djelovanja, smrtnosti djece, broju djece koja su prošla kroz logor, ljudima koji su tamo radili i brinuli se, odnosno nisu se brinuli o tamo zatočenoj djeci. O tome da je to doista bio logor svjedoče mnogobrojni dokumenti koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu razasuti u nekoliko različitih fondova, od kojih izdvajam svjedočenja učitelja Ante Dumbovića i Velimira Deželića, sina. Ne znam otkuda ona crpi svoja saznanja, ali to zasigurno nije izvorno arhivsko gradivo. Njene slične izjave možete vidjeti i na opskurnoj TV postaji Velebit kao i u ‘Glasu Koncila’.
Da se malo dotaknemo i historiografske forenzike: iz kojih izvora vi crpite saznanja, a iz kakvih vaša kolegica? Je li za revizionizam dovoljno zanemariti dio činjenica ili je u ovom slučaju bilo nužno i nešto više?
I za povijesni revizionizam su potrebni dokazi. Ono što danas imamo u Hrvatskoj je reinterpretacija poznatih činjenica u skladu s unaprijed određenim zaključcima i ciljevima, bez znanstvenih dokaza. Jedan od izvora koji govori, između ostalog, o Sisku je i knjiga Glaisea von Horstenaua koji je nakon što je vidio stanje u ‘Prihvatilištu’ izjavio da mu se nakon svega povraća. A povraćao je, sudeći prema izvornim dokumentima, nakon što je vidio stanje djece u Sisku i visoki ustaški dužnosnik i Pavelićeva desna ruka Erih Lisak. I ti su dokumenti, kao i spomenuta knjiga, svima dostupni.
Kad je u pitanju Diana Budisavljević, vi nalazite uporište u pisanim tragovima njena rada, dok je Vukelić dojmljena time što je slavnu humanitarku komunistički režim šikanirao, na određeni način. To pak znači da ustaški u slučaju te djece možda i nije bio tako mračan?
Po završetku rata Diani su oduzeti njena kartoteka i albumi s fotografijama djece koja je poslije rata trebala poslužiti roditeljima da pronađu svoju djecu, a zasluge za spašavanje djece doista preuzima Komunistička partija za sebe i svoje aktiviste i simpatizere. I za to, nažalost, nema opravdanja. No Diana u dnevniku nema niti jedne lijepe riječi za ustaški režim i njihovu brigu oko djece. Naglasit će da su sve dozvole nevoljko dane, da ih ustvari nije bilo briga što će biti s djecom jer ‘neka si sami pomognemo kako znamo’. Notorna je izmišljotina i Vlatke Vukelić i Igora Vukića da je Diana za ono što je radila imala dozvolu ustaških vlasti. Jedinu dozvolu koju je dobila bila je ona Vilka Kühnela, nadstojnika Ravnateljstva ustaškog redarstva – Židovski odsjek, da može u suradnji sa Židovskom općinom u Zagrebu prikupljati hranu i odjeću za zatočene pravoslavne žene s djecom u logorima. Na toj je dozvoli, za koju joj je Kühnel rekao da neće puno vrijediti kod svih ustaša, gradila svu svoju djelatnost. Uostalom, da njena akcija nije imala službenu dozvolu potvrđuju i brojni navodi iz njenog dnevnika. Naime, kako nije imala službenu dozvolu za rad, nije mogla od banaka otkupljivati devize potrebne za kupnju mlijeka i drugih potrepština za djecu. Stoga su banke isplaćivale novac Karitasu nadbiskupije zagrebačke, koji joj je po tom pitanju uvijek izlazio u susret.
Crkva i revizionizam
Prema najavama, trebali ste gostovati na znanstvenom skupu o tom ‘Prihvatilištu’ za djecu koji krajem mjeseca organiziraju Crkva i zagrebački Hrvatski studiji. Ali prije ovog razgovora spomenuli ste usput da vam se organizatori više ne javljaju?
Izgleda da su od mene odustali. Skup je najavljen za 30. studenoga. Osim razmijenjenog maila s Vukelić u kojem sam najavila temu svoga izlaganja – ‘Fotografska građa o ‘Dječjem prihvatilištu u Sisku’ iz Hrvatskoga povijesnog muzeja kao povijesni dokumenti i izvori za proučavanje prošlosti’ – više me nije kontaktirala. Očigledno ne žele dijalog, ne žele rješavanje konflikta i kontroverzi. Oni su pro, a ja kontra. U shematiziranoj društvenoj podjeli pripadam njima nepoželjnoj ljevici.
Revizionizam nije ekskluzivno hrvatska odlika, svjedoci smo mu puno šire. Povijesno, u kakvim vremenima raste svojevrsna društvena deluzija koja ga omogućuje?
Sjetimo se Njemačke tridesetih godina i antisemitizma koji je to razdoblje iznjedrilo. Nezaposlenost, neimaština i oskudica, bogatstvo pojedinaca u odnosu na siromaštvo većine, dogmatičnost i netolerantnost prema onima koji su drugačiji i misle drugačije. Sve to podsjeća na stanje u mnogim istočnoeuropskim državama gdje je danas povijesni revizionizam najsnažniji. U Hrvatskoj revizionizam potiču i pojedini crkveni krugovi okupljeni oko ‘Glasa Koncila’, koji će uvijek zaboraviti spomenuti koliko je svećenika sudjelovalo i stradalo u NOB-u, boreći se protiv fašizma, nacizma i ustaškog režima. Ali kako kaže jedna partizanska pjesmica: ‘Nosim kapu sa tri roga, pa se borim protiv Boga, protiv Boga i fašista, ali ne i Krista. On je bio prvi komunista.’
