Emisija ‘Politika i istina’, emitirana na Vinkovačkoj televiziji, duže je vrijeme u oštroj konkurenciji predstavljala svojevrsnu avangardu u razmjerima verbalnog upražnjavanja fašistoidne mržnje. Uz standardne uzvike gledatelja ‘Za dom spremni’, tamo su se, primjerice, prošle godine mogli čuti pozivi na deportacije i likvidacije predstavnika srpske manjine i drugih nedovoljno ‘domoljubnih’ političara. Umjesto da su agresivne gledatelje prekidali, voditelji su im, kako su već pisale Novosti, često zahvaljivali na ‘glasno i jasno iznesenom mišljenju’. Suočeni s mogućnošću oduzimanja koncesije, voditelji su ljetos umirovili ovu emisiju i pokrenuli novu, nazvanu ‘Demokracija’, u kojoj je, međutim, nastavljeno širenje filoustaškog revizionizma i netrpeljivosti prema pojedinima političarima. Autor i suvoditelj obje emisije, inače kolumnist portala Direktno.hr, zove se Krešimir Kartelo.
Zahvaljujući sporazumu koji je Milan Bandić potpisao s listom Brune Esih, notorni medijski huškač Krešimir Kartelo prije nekoliko dana postao je potpredsjednik Gradske skupštine Zagreba
Zahvaljujući sporazumu koji je Milan Bandić potpisao s listom Brune Esih, taj je notorni medijski huškač prije nekoliko dana postao potpredsjednik Gradske skupštine Zagreba. Samo ta činjenica bila bi dovoljno skandalozan i sramotan epilog političke trgovine u režiji Milana Bandića. Kartelo je, međutim, tek intelektualni i moralni prosjek političke ponude Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića.
Iako od početka odbacuju etiketu desnih ekstremista i naglašavaju zdravu nacionalnu politiku kao opći smjer političkog djelovanja, njihov odabir pojedinaca na listi za minule lokalne izbore otkriva da tamo vladaju ekstremističke i filoustaške ideje, kombinirane s militantnim težnjama dijela veteranske zajednice i fundamentalističkom vizijom društva kakvu promoviraju udruge poput U ime obitelji i Zaklade Vigilare.
Iako je u Skupštinu ušlo pet od 50 imena s ove liste, analiza svih kandidata puno više otkriva idejne smjernice ove političke družbe negoli, primjerice, službeni predizborni program Brune Esih, u kojem dominira briga za komunalne probleme u Zagrebu. Ljudi koje su Hasanbegović i Esih nominirali za Skupštinu dobrim dijelom su, naime, ostrašćeni revizionisti i kleronacionalisti, čija ‘stručnost’ počinje i završava stavovima o micanju Trga maršala Tita.
Pored Kartela, Esih, Hasanbegovića i Ane Lederer, u Skupštinu je ušao i Tomislav Jonjić. Donedavno na političkim i medijskim marginama ekstremne desnice, ovaj odvjetnik i publicist prometnuo se u ključnog medijskog tumača političke platforme Brune Esih, oprezno se pritom ograničavajući na težnju za micanjem Trga maršala Tita, kao represivno-zločinačkog simbola negacije neovisne Hrvatske. No njegov dvadesetogodišnji publicistički rad otkriva da je riječ o apologetu ustaškog pokreta i NDH, koju ponekad ljušti od rasističke i fašističke politike, svodeći tu kvislinšku tvorevinu na ‘hrvatsku državu’, čiji su rukovoditelji u biti prezirali njemačke i talijanske ideološke utjecaje. To se ponajviše iščitava iz njegovih objava u listu Politički zatvorenik, mjesečniku Hrvatskog društva političkih zatvorenika, koji je počeo uređivati 1997. godine. Iako nominalno namijenjena sjećanju na pojedince koji su robijali u Jugoslaviji, ta tiskovina rijedak je primjerak sirovog povijesnog revizionizma, glorifikacije ustaškog pokreta i isturenih ratnih zločinaca, od Ante Pavelića do Jure Francetića. U recenziji filoustaške knjige Mate Marčinka ‘U Odžaku se branila hrvatska država’, posvećene jednoj od posljednjih bitaka između ustaša i partizana, osobno piše da se ‘nakon pada Zagreba’ desio ‘junački otpor kojega je nekoliko tisuća hrvatskih vojnika pružalo žestokoj partizanskoj opsadi’. Ustaše su za Jonjića ‘hrvatski rodoljubi’ suprotstavljeni ‘jugoslavenskom teroru’, dok je sama bitka za Odžak ‘kristalno čist izraz odlučnosti hrvatskog naroda da svoju slobodu i pravo na državu izbori i obrani bez obzira na ikakve kalkulacije i računice svjetskih moćnika’. Ustaške vojnike u više navrata naziva ‘braniteljima’ i ‘junacima’, po uzoru na ranije Hasanbegovićeve izjave o herojima, mučenicima i šehidima.
Tomislav Jonjić ustaške vojnike u više navrata naziva ‘braniteljima’ i ‘junacima’, po uzoru na ranije Hasanbegovićeve izjave o herojima, mučenicima i šehidima
Ovakvo retuširanje historije razlijeva se i po dobrom dijelu sadržaja koji Jonjić uređuje, u kojem bivši zatvorenici komentiraju povijesne i suvremene teme: Hrvatskom, primjerice, vladaju pederski i drugi manjinski lobiji, a guzolisci su oni koji tvrde da je Jure Francetić bio ratni zločinac zato što je, tvrdi se u drugom tekstu, bio zapravo humanitarac. Slične plahte teksta ispisane su za umivanje fašistoidnih dijelova biografije Mile Budaka, Rafaela Bobana i drugih ustaških dužnosnika, a sve pod agendom ‘otpora nametnutom revizionizmu jugoslavenske komunističke vlade’.
Kako Jonjić & ekipa slamaju taj otpor ponajbolje svjedoče sjećanja Hrvoja Andrije Ante Pečuvčića, koji se prisjeća boravka u zagrebačkoj časničkoj školi 1944. godine za I. ustaško-domobransku jurišnu bojnu. Sjedište škole bilo je, sasvim prigodno stremljenjima njegova medijskog publicista, na današnjem Trgu maršala Tita. Po njemu, mladići koji su odbili služiti u ustašama bili su zaneseni ‘lažnom promičbom komunista i srbijanskim lakim ženama’, a kasnije su rušili Hrvatsku, te su zaslužili ‘prezir i sram’. ‘O svemu su nas – buduće časnike hrvatske vojske – pokušali naučiti ponešto – ali nam nisu dovoljno naglasili kako su nam najveći neprijatelji Srbijanci. To im ne mogu zaboraviti’, piše Pečuvčić, a uređuje Jonjić, dodajući da je obožavao slušati jednog ustaškog ideologa koji ih je naučio da sve zlo dolazi s istoka. ‘Zagrebčani nisu napadali Hrvatsku vojsku, nego žalili što odlazi i nadali se skorom povratku’, piše Pečuvčić.
Isti historicistički pristup gaji i kandidat s liste Ante Birin s Hrvatskog instituta za povijest. Svojevremeno politički angažiran unutar vodstva neokonzervativnog Hrasta, Birin je 2009. objavio tekst u publikaciji Hrvatska između slobode i jugoslavenstva koju je uredio Jonjić. U tom tekstu prigovorio je kolegama povjesničarima iz srednje struje da samo pišu o posljedicama NDH, ali ne i o uzrocima. Prema njemu, ‘ustaški pokret je prvenstveno bio oslobodilački’ s ciljem da ‘oslobodi Hrvatsku ispod tuđinskog jarma’, a srpska pobuna u NDH nije bila motivirana samo osvetničkom mržnjom, već je glavni razlog bio da se Srbi nisu ‘mirili s uspostavom hrvatske države i nisu je prihvaćali bez obzira na ustaštvo’, piše Birin, pozivajući se u svakom škakljivom trenutku na povjesničare i same svjedoke-ustaše.
Ističe da je NDH bila prisiljena na sudjelovanje u ‘rješenju židovskog pitanja’, što, dakako, osuđuje, ali u isto vrijeme navodi da se ta odgovornost preuveličava s ciljem održavanja ‘crne legende’. Takvu tezu potkrepljuje citatom Tomislava Jonjića da je ‘hrvatska strana u prvo vrijeme iz primjene rasnog zakonodavstva htjela izuzeti ne samo Židove prešle na kršćanstvo, nego i većinu židovskih starosjeditelja’, što se ‘jednostavno prešućuje’. Dijeli Jonjićevo mišljenje prema kojemu je NDH bila država, odnosno ‘hrvatska država’, baš kao i stav da bi se iz Ustava trebale izbaciti izvorišne zavnohovske osnove koje, po njima, stvaraju ideološke podjele u društvu. Kao historik svojedobno je žestoko branio u međuvremenu kažnjenog Josipa Šimunića i njegovo uzvikivanje ustaškog pozdrava na stadionu.
Ta krilatica, koja više od pola godine stoji nedaleko bivšeg ustaškog logora u Jasenovcu, i inače je predmet apologije dobrog dijela pojedinaca na listi Brune Esih, bez obzira na njihovu struku i društveno porijeklo. Odvjetnik Davorin Karačić, također s ove liste, branio je veterana Damira Markuša koji je oslobođen zbog korištenja ustaškog pozdrava, ističući da ne veliča NDH, nego odaje počast HOS-u, iako je izvorno vodstvo HOS-a preuzelo ovaj pozdrav u počast Paveliću i ustaškom pokretu.
Od predstavnika veterana odabran je, među inim, Marko Radoš, tajnik Udruge stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida 1. skupine i jedan od predvodnika šatorskog prosvjeda ispred Ministarstva branitelja. Radoš je tužbama prijetio novinarima koji su kritički pisali o događajima u spomenutom šatoru, svojevremeno priprijetivši i veteranskim udarom ako se izvršna vlast ne ispriča zbog spominjanja antifašističkih ustavnih temelja Republike Hrvatske, koje po njemu, Jonjiću ili Hasanbegoviću ionako treba maknuti iz Ustava.
Slično rezonira i Rozalija Bartolić, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, inače jedna od suosnivačica notornog Nacionalnog etičkog sudišta. Osobno je sudjelovala u osudi Josipa Broza, dajući zdušnu potporu ‘veleizdajničkim’ huškačkim potjernicama protiv predstavnika srpske manjine i liberalnih političkih svjetonazora.
Dala je doprinos i u Hasanbegovićevoj hajci na HAVC zbog dokumentarca ‘Dvor na Uni’ i podržala izjavu Ruže Tomašić da su osim Hrvata svi ostali stanovnici Hrvatske gosti. Zatražila je i zabranu rada Gorgea Soroša i njegovih organizacija u Hrvatskoj, po uzoru na ‘pravog državnika’ Viktora Orbana u Mađarskoj, proširujući tako namjere nekadašnjeg ministra Hasanbegovića, koji je neprofitnim medijima i civilnom društvu – kolektivno obilježenima kao soroševskim plaćenicima – nastojao uskratiti financije. Na društvenim mrežama Bartolić redovito promovira pozdrav ‘Za dom spremni’, baš kao i svaku inicijativu udruge U ime obitelji.
Svjetonazorska stremljenja potonje organizacije Željke Markić inače su poprilično zastupljena na listi Brune Esih. Pedijatar Tomislav Gojmerac dopredsjednik je Centra za prirodno planiranje obitelji i suradnik U ime obitelji u projektu ‘Roditelji odlučuju o odgoju svoje djece’, u sklopu kojeg se protivio zdravstvenom odgoju i educirao istomišljenike za aktivnije uključivanje u cijeli odgojno-obrazovni sustav. U istom projektu sudjelovao je i ekonomist Dražen Serdar, koji je prije angažmana na listi Brune Esih bio kandidat organizacije Željke Markić. Tu je i Krešimir Miletić, još jedan kandidat U ime obitelji na minulim izborima, inače bivši član Hrasta, iz kojeg je istupio nakon sukoba s Ladislavom Ilčićem. Predsjednik je Udruge za promicanje obiteljskih vrijednosti ‘Blaženi Alojzije Stepinac’, a jedan od njegovih najpoznatijih javnih angažmana bio je 2012. godine u građanskoj inicijativi ‘I ja sam bio embrij’ koju je pokrenula Zaklada Vigilare. Priželjkuje zabranu pobačaja i baštini druge isključive ideje obiteljaške ideološke provenijencije. Liječnik Ivan Bohaček na listi Hrasta neuspješno je pokušao ući u Gradsku skupštinu 2013. godine, dok je znanstvena savjetnica sa Sveučilišta u Zagrebu za područje prirodnih znanosti Beata Halassy bila jedna od kreatorica programa za znanost i obrazovanje uoči parlamentarnih izbora za U ime obitelji – Projekt domovina i njihova kandidatkinja na listi.
Uz historičarsko-braniteljsko-fundamentalističko naličje politike ove grupacije, kulturnjačke snage predvodi Ana Lederer, kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnice s liste Brune Esih, viša znanstvena suradnica HAZU-a, bivša intendantica zagrebačkog HNK-a i bivša zamjenica Hasanbegovića u Ministarstvu kulture. Lederer će ostati upamćena po sukobu s Oliverom Frljićem, u kojem se koristila standardnim diskursom ovdašnjih nacionalista. Lažno ga je optužila i za mutno financijsko vođenje riječkog HNK-a, iako je Državna revizija utvrdila niz prijestupa u zagrebačkom HNK-u za vrijeme njezina mandata. No Kazališno vijeće HNK-a u Zagrebu, u čijem je članstvu bila i sama Lederer, donijelo je potpuno suprotnu odluku za isto razdoblje. U vijeću je sjedio i Saša Ivaci, solist u Operi HNK-a, koji se također našao na listi Brune Esih, baš kao i akademski muzičari Jasen Chelfi i Dubravko Palanović, smijenjeni Hasanbegovićevi članovi Kulturnog vijeća za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti.
Zadnji na toj listi je saborski zastupnik, general Željko Glasnović. Rezimiraju li se u jednoj rečenici stavovi isturenih predstavnika liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, bez dvojbe se nameće kombinacija rigidnog, militantnog nacionalizma spojenog s obiteljaškim fundamentalizmom. Budući da su od Bandića, između ostalog, dobili gradske odbore za preimenovanje ulica i za obrazovanje, ne treba sumnjati da će uslijediti pokušaj proendehazijskog marša na antifašističko naslijeđe Zagreba, paralelno s penetracijom katoličkih ekstremista u obrazovne politike, po uzoru na uspješne akcije na nacionalnoj razini.
Iznad opisanih politika bdiju nabrijani šatorski veterani kao pretorijanska garda tupog hrvatskog nacionalizma koji stremi filoustaškom gaženju povijesti, podrivanju liberalne demokracije i sekularne države, zabrani ‘antihrvatskih’ udruga, prijeziru prema Srbima i seksualnim manjinama, napadu na ženska reproduktivna prava, paranoji od izmišljenih neprijatelja, banalnoj kulturnoj čistoći, operetnom patriotskom kiču i glasnovićevskoj vojničkoj cokuli kao žuđenom sredstvu za egzekuciju tih politika. Riječ je o svjetonazorima koji su u srednju struju nešto agresivnije zašli kao nusprodukt Karamarkove nacionalističke paradigme, čiji su nositelji uzgojeni na šovenskim portalima i medijskim platformama kao što su neofašistička ‘Bujica’ ili emisije spomenutog Kartela.
Metaforičko dizanje desnice u eteru sada će, sasvim doslovno, poslužiti za izglasavanje gradskih politika u Skupštini.
