"Moj prijatelj Macron sad u Kini ljubi dupe Xiju". Tim je riječima bivši američki predsjednik Donald Trump na kanalu Fox opisao nedavni posjet francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Kini. Trumpov karakteristično grub komentar bio je usmjeren primarno protiv njegovog nasljednika Joea Bidena. Njime je želio sugerirati kako Sjedinjene Države ubrzano gube utjecaj i saveznike koji se približavaju njihovom glavnom globalnom rivalu Kini. Iako poanta nije bila uvrijediti Macrona, Trumpova reakcija uklopila se u niz sličnih, iako manje eksplicitnih komentara na Macronov navodni diplomatski gaf. Naime, prilikom povratka iz Kine 9. aprila Macron je u intervjuu francuskim medijima izrazio zabrinutost da bi Evropa mogla biti "uvučena u krize koje nisu njezine" i kako bi to ugrozilo njezin put prema "strateškoj autonomiji" i neovisnosti o "obje strane". Ti komentari bili su vrlo općeniti, ali je svima bilo jasno da između redaka govori o mogućem budućem sukobu SAD-a i Kine, osobito oko Tajvana. Tajvan je formalno dio Kine, ali je de facto nezavisna država usko povezana sa SAD-om. Pokušaj kineske vojne reintegracije tog otoka prepoznaje se kao najizgledniji scenarij za mogući globalni rat između dvije najveće svjetske sile. Francuska se, kao članica NATO-a, naravno smatra saveznicom SAD-a i Tajvana, ali Macronov komentar mnogima je zazvučao kao zauzimanje pozicije neutralnosti ili čak kao bijeg od obaveze pomoći SAD-u u ovom sukobu. Ideja da Europska unija treba imati samostalniju ulogu u svjetskim stvarima (samostalniju prije svega od SAD-a) nije nova. Nju su često iznosili različite francuski predsjednici. Macron je naziva "strateškom autonomijom".
Iako je kao načelna ideja privlačna mnogima, pokušaji njezine realizacije puno su riskantniji. I drugi evropski dužnosnici imaju određene rezerve prema najavama ratobornijeg dijela američkog establišmenta da se s izazovom Kine suoče ako treba i vojnim sredstvima, ali su puno oprezniji u javnoj komunikaciji kako ne bi ostavili dojam ograđivanja od ključnog strateškog partnera, pogotovo u kontekstu rata u Ukrajini. Poljski premijer Mateusz Morawiecki dva je dana nakon Macronovog intervjua posjetio Washington i tamo implicitno kritizirao Macrona naglašavajući važnosti "strateškog partnerstva" umjesto "strateške autonomije". Poljska je uvjerljivo najznačajnija u grupi istočnoevropskih zemalja koje su u vojnim i vanjskopolitičkim pitanjima uglavnom bliže SAD-u nego drugim članicama EU-a sa zapada kontinenta. Formalni lider evropskih konzervativaca, Nijemac Manfred Weber eksplicitno je prozvao Macrona da svojim izjavama, koje je nazvao "katastrofalnim", tjera istočnu Evropu čvršće prema SAD-u. Još važnija implicitna kritika Macronu došla je od njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock. Bivša liderica njemačkih zelenih odlučila je odabrati presicu nakon susreta sa svojim kineskim kolegom Qinom Gangom, svega tjedan dana nakon Macronovog posjeta toj zemlji, za neočekivano oštru kritiku kineske politike. Dio njezinih izjava, koje su vidno iritirale kinesku stranu, mogu se protumačiti i kao uvijena prijetnja ratom oko Tajvana. Još važnije, naglasila je kako je promjena statusa quo oko Tajvana "neprihvatljiva za Evropljane". Time je naglasila da ona, a ne Macron, zapravo govori uime EU-a. Njemački zeleni, svojevremeno nastali kao mirovna stranka, sada igraju ulogu evroatlantskih jastrebova. Njihova vanjska politika, koja se predstavlja kao oštra prema kršiteljima ljudskih prava, vidno je blaža prema onim režimima koji su saveznici zapada nego onima koji su mu protivnici. Stav Annalene Baerbock ubrzo je potvrdio i Josep Borell, formalni šef zajedničke evropske sigurnosne i vanjske politike.
Negativne reakcije Macrona nisu pokolebale, štoviše, nakon njih je svoja stajališta i zaoštrio, rekavši da biti američki saveznik "ne znači biti vazal". Međutim, njegov "gaf" oko Tajvana više je simptom nego uzrok slabosti njegovih velikih vanjskopolitičkih planova za postavljanje Evrope na poziciju autonomne globalne sile. Odlaskom Angele Merkel Macronova pozicija je ojačana na evropskoj razini, ali mu još treba čvrsta suradnja Njemačke za planove unutrašnjeg jačanja EU-a, pa onda i snažnijeg pozicioniranja Unije prema van. A tu mu odmaže slabost trenutne njemačke koalicijske vlade socijaldemokrata Olafa Scholza, koja osim ratobornih Zelenih uključuje i povremeno evroskeptične liberale, koji imaju principijelnih problema s planovima čvršćeg povezivanja unutar EU-a. Osim toga, za većinu malih članica EU-a, ideja Evrope kao sile u savezu s SAD-om, ali i autonomne od njega – nešto slično poziciji koju trenutno po pitanju rata u Ukrajini zauzimaju zemlje poput Izraela, Turske ili Indije – previše je riskantna.
