Dvanaest proteklih godina u Mostaru nije bilo lokalnih izbora, a u tih dvanaest godina, prema rezultatima prošlonedjeljnog glasanja, nije se bogznašto promijenilo na političkoj sceni toga grada i u glavama glasača: HDZ BiH ostao je pojedinačno najjača partija, Stranka demokratske akcije – ovaj put u "probosanskoj" koaliciji s Demokratskom frontom i Savezom za bolju budućnost – zadržala je čvrstu drugu poziciju. HDZ-u je nešto glasova uzela desnija Hrvatska republikanska stranka, dok je dio bošnjačkih glasova otišao lijevoj koaliciji SDP-a i Naše stranke. Samo na krajnjim marginama javile su se opcije koje su bile fokusirane na komunalne probleme kojima obiluje grad na Neretvi. Ni jedna stranka neće moći samostalno formirati gradsku vlast, pa sad slijede pregovori o koalicijama i ne bi bilo naročito iznenađenje da se ponovno dogovore šef HDZ-a Dragan Čović i šef SDA Bakir Izetbegović, premda je Izetbegoviću u tom pogledu opterećenje koalicija s Demokratskom frontom Željka Komšića. Opterećenje je tim veće što skladni odnosi SDA i DF-a nisu ograničeni samo na Mostar, već se dvije stranke sve više podudaraju i u osnovnoj strateškoj orijentaciji – "građanskoj državi" lišenoj konstitutivnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata. Što o toj orijentaciji kazuje činjenica da su u Mostaru opet "svi glasali za svoje", to jest Hrvati u najvećem broju za Hrvate i više-manje samo zbog toga što su Hrvati, Bošnjaci za Bošnjake iz istog temeljnog razloga, a ono malo preostalih Srba uglavnom za Srbe?

Sve Komšićevo političko djelovanje svodi se na tezu da je konstitutivnost Srba, Hrvata i Bošnjaka prijetnja državnosti BiH, mada više od 90 posto stanovnika – uključujući i samog Komšića – čine ljudi koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi, Hrvati

Prekid dvanaestogodišnje mostarske izborne apstinencije, kad je riječ o biranju komunalne vlasti, poklopio se, naime, s činjenicom da se politička situacija u Bosni i Hercegovini, pa onda i na čitavom zapadnom Balkanu, opet pojavila na globalnom političkom radaru. Novoizabrana vlast u Sjedinjenim Američkim Državama, na čelu s predsjednikom Bidenom, pustila je više-manje jasne glasove da će se aktivnije nego u proteklih desetak godina angažirati u Bosni i Hercegovini, a naročito aktivnije nego u posljednje četiri godine pod predsjednikom Trumpom, pri čemu se sugerira da Daytonski mirovni sporazum – koji je okosnica ustavno-pravnog uređenja BiH – nije nešto što se ne bi moglo izmijeniti ili revidirati u cilju funkcionalnije i iznutra integriranije države. Veći i važniji dio bošnjačke politike, ponajprije SDA i DF, to je shvatio kao najavu skorog ukidanja konstitutivnosti tri naroda i proglašenja "građanske države" u kojoj će o vlasti odlučivati isključivo "matematička" većina. Srpska politika u Banjoj Luci i Beogradu shvatila je kao prijetnju nagovještaje novih vjetrova iz Washingtona, s obzirom na to da je poznato kakvi su stavovi Joea Bidena o postjugoslavenskim ratovima devedesetih godina, a ono što je u Beogradu i Banjoj Luci shvaćeno kao prijetnja u Moskvi je dešifrirano kao – prilika za akciju. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u dva dana obišao je glavne političke adrese u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, s tim da su se Šefik Džaferović i Željko Komšić, dvojica od trojice članova Predsjedništva BiH, odbila susresti s Lavrovom. Sastao se, i to dva puta, samo s Miloradom Dodikom, srpskim članom Predsjedništva. Rusi, ukratko, nedvosmisleno poručuju da neće dozvoliti da se dira u sporazum iz Daytona i da Bosna i Hercegovina može biti samo država sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Rusi, još pojednostavljenije, signaliziraju da ne bježe od toga da u BiH i u zapadnobalkanskoj regiji testiraju vanjskopolitičku ozbiljnost i uvjerljivost Bidenove vlade.

Što se tiče Hrvatske, vlast u Zagrebu zasad je odlučila previdjeti naznake novog i drukčijeg američkog pristupa te ponajprije inzistirati na poštivanju duha i slova Daytona u pogledu političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Pritom se misli na neophodnost izmjena izbornog zakonodavstva kojima bi se onemogućilo Bošnjake da i po četvrti put, na izborima 2022. godine, izaberu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali i da počnu birati hrvatske predstavnike na drugim razinama vlasti: tom opcijom već neko vrijeme otvoreno prijeti Bakir Izetbegović u slučaju da HDZ nastavi blokirati formiranje Vlade Federacije BiH i kadrovsko ekipiranje Ustavnog suda BiH, to jest u slučaju da HDZ nastavi uvjetovati prekid te blokade promjenom Izbornog zakona. Službeni Zagreb pokušava naći srednju liniju između etničkog i građanskog: premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović misle da se etničko i građansko ne isključuju, ali da u Bosni i Hercegovini, čija EU-stremljenja Hrvatska iskreno podržava, u ovoj povijesnoj etapi nacionalno političko predstavljanje mora imati primat te da je ustrajavanje na bilo kojem drugom konceptu – politički avanturizam s potencijalno teškim posljedicama.

Sve za politički opstanak – Željko Komšić (Foto: Armin Durgut/PIXSELL) 

Ono što je dobro u svemu ovome jest to da se konačno razbistrilo da veći dio bošnjačkog političkog spektra stoji iza ideje da je vrijeme da se prione na pravljenje "građanske države" – ili barem "građanske" Federacije BiH – u kojoj se politička prava ne ostvaruju po principu etničke pripadnosti. Samom tom činjenicom Bošnjaci su postali centralni politički akter, što i priliči najbrojnijoj bosanskohercegovačkoj naciji. No koliko je taj bošnjački politički izlazak na čistac odraz razumnog i realnog razumijevanja okolnosti te promišljenog povlačenja poteza, a koliko posljedica nastojanja Stranke demokratske akcije da sve svoje unutrašnje sukobe, korupcijske afere i klijentelističko-nepotističke skandale kompenzira zaoštravanjem nacionalističke retorike i emitiranjem lažnih nada? U kojoj mjeri se, kad je riječ o Željku Komšiću i DF-u, radi o naivnom zagovaranju plemenite zamisli, a u kojoj mjeri imamo posla s namjernim obmanjivanjem da bi se preživjelo u visokoj politici? Sve Komšićevo političko djelovanje svodi se na tezu da je konstitutivnost Srba, Hrvata i Bošnjaka prijetnja državnosti Bosne i Hercegovine, mada više od 90 posto stanovnika – uključujući i samog Komšića – čine ljudi koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

Ni u jednom času u proteklih 25 godina nije se dogodilo istovremeno suočenje sva tri naroda s realnošću, a tzv. međunarodna zajednica zapravo ih je poticala da njeguju svoje zablude

Mostarski izborni rezultati zorno pokazuju da se radi o obmanjivanju: kako bi se, pobogu, postiglo to da oni koji i danas i prošlih trideset godina dominantno glasaju u skladu s vlastitom nacionalnom pripadnošću odjednom počnu glasati kao građani koji se ne osvrću na činjenicu svog etničkog identiteta? To se ne bi postiglo nikako, niti se to kani postići, niti je jasno kakvu bi to pozitivnu promjenu proizvelo u stvarnom životu u Bosni i Hercegovini: smisao je, naravno, u tome da najveći komad vlasti dobiju predstavnici najbrojnijeg naroda. U tome nema ničeg problematičnog, ako se s time slažu druge dvije strane, Srbi i Hrvati. Srbi i Hrvati, međutim, nisu skloni da se u miru odreknu političkih prava za koja su se izborili u ratu, jer Daytonski sporazum nije ništa drugo nego proizvod ratnih postignuća triju bosanskohercegovačkih strana. Isto kao što, primjerice, Srbi u hrvatskom Podunavlju nisu skloni da se odreknu političkih prava stečenih u procesu mirne reintegracije: ta prava odraz su ratnog odnosa snaga i ugovora proisteklih iz ratne stvarnosti. Kad bi hrvatska vlast jednostrano oduzela ta prava Srbima u Podunavlju, bio bi to čin golog političkog nasilja koji bi zaslužio osudu svakog razumnog i u domaćoj i u međunarodnoj politici. O političkom nasilju radilo bi se i u slučaju Bosne i Hercegovine, a nasilje nije pametan način za rješavanje političkih konflikata u kompliciranoj državi prožetoj međuetničkim tenzijama.

Kako bi, osim toga, tehnički izgledalo proglašenje novog unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine? Gdje bi bio izdan dekret o uspostavi "građanske države": u Washingtonu, Bruxellesu, Berlinu? Na koji način bi se proveo takav ukaz? Kojim bi se mehanizmima natjeralo Srbe i Hrvate da prihvate rješenje koje forsiraju Bošnjaci, rješenje koje bi objektivno išlo u prilog usko shvaćenim bošnjačkim interesima? Komšić i Izetbegović ne daju odgovore na ova logična pitanja, jer odgovora naprosto nema. Mirovni sporazum, dakle dokument kojim je više-manje verificirano ratno stanje stvari, ne može se promijeniti ni dobrom voljom jedne strane, ni naredbom izvana, ni presudom bilo kojeg krivičnog ili civilnog suda, ni pozivanjem na moralno pravo: to se može ili suglasnošću svih strana ili novim ratom. To je jasno čak i Željku Komšiću, ali on misli da su demagogija i radikalizam mala cijena za njegov prevažni politički opstanak. Nevolja je u tome što se pogubljeni Bakir Izetbegović ponaša kao da mu je neodgovorni Komšić postao duhovni vođa i politički strateg.

Jedini racionalni put za Bosnu i Hercegovinu jest da se i Bošnjaci, i Hrvati, i Srbi, dvadeset i pet godina nakon rata, konačno pomire s time da neće ostvariti u miru ono što im nije uspjelo u ratu. Republika Srpska neće se odvojiti od BiH i pripojiti se Srbiji, Hrvati neće stvoriti svoju teritorijalno definiranu autonomiju ili treći entitet, Bošnjaci neće napraviti "građansku državu", premda je upitno jesu li Bošnjaci tokom rata uopće imali na umu takvo državno uređenje. Ni u jednom času u proteklih dvadeset i pet godina nije se dogodilo istovremeno suočenje Srba, Hrvata i Bošnjaka s realnošću, a tzv. međunarodna zajednica zapravo je inertnošću i ad hoc akcijama poticala sva tri naroda da njeguju svoje zablude, da se zanose nerealnim očekivanjima, da samo čekaju pravi čas. To je centralni problem Bosne i Hercegovine, a ne manjak "građanskog" i višak etničkog, koliko god bilo lakše i popularnije sve vidjeti kroz rečenu crno-bijelu optiku.