Dramom "Gdje se kupuju nježnosti" pobijedili ste na natječaju za suvremeni dramski tekst zagrebačkog HNK-a. S kojim motivima ste se, nakon uspješnog bavljenja poezijom, uputili u izazov pisanja drame?

Razlozi su nimalo romantični. Otkako je nastupio lockdown u ožujku, otkazane su mi sve stvari vezane uz pisanje i dugo vremena je zadnji honorar koji sam vidjela bio u veljači, izuzev sitnog honorara za pisanje "Dnevnika iz karantene". Tolika nesigurnost uključi u čovjeku razmatranje mnogih, bilo kakvih opcija zapravo. Kao studentica nisam se mogla prijaviti ni za potpore ministarstva umjetnicima ili honorarcima tijekom pandemije. Drugo, kako smo tada bili na selu, morala sam neke stvari koje sam gurala pod tepih rješavati da ne skliznem opet iz anksioznosti u depresiju. U to vrijeme bilo je otvoreno svega nekoliko natječaja i ja sam napravila jedino što sam mogla – pisala. Nešto je, eto, i upalilo.

O čemu progovarate u ovoj drami?

O tome kako se trauma prenosi transgeneracijski. O našim pokušajima da se borimo za nježnosti na koje nismo naučeni. Ona govori i o poziciji žena, nasilju, bilo da je riječ o obiteljskom nasilju ili nasilju prema ženama i propituje odnose unutar takvih nasilnih začaranih krugova.

Prema ravnatelju Drame HNK-a i članu povjerenstva nagrade Ivici Buljanu, riječ je o tekstu koji se nastavlja na nasljeđe poetske drame, ali i "poemi koja se pretače natrag u dramu i onda prelijeva natrag u poeziju". Istaknuto je da je vaš jezik – sela i provincije – nov i svjež te da se razlikuje trenutno od svega u hrvatskom dramskom pismu. Čini se da ste specifičnu atmosferu iz svoje poezije samo prebacili u dramski izraz. No je li to baš toliko jednostavno?

Čini se da postoje teme koje nas uvijek nanovo opsjedaju i one se vraćaju, svako malo, barem u mom slučaju. Naprosto, prestala sam se opirati i, vrlo predvidljivo, pisala o onome što mi je blisko, na način koji mi je blizak. Ipak, ovdje sam mogla dati vlastitoj ludosti mnoge druge dimenzije koje se u poeziji još ne usuđujem. Na vlastito iznenađenje, mogla sam biti daleko hrabrija i odrješitija.

Svugdje u objavama se navodi kako ste napisali prvu dramu i pobijedili. Je li to doista vaš prvi dramski tekst?

Na moju sreću ili na moju žalost, jest. Možda je, doduše, poštenije reći da je to prva drama koju sam završila. Ovih dana završila sam i drugu.

Dio monologa iz vaše pobjedničke drame čitale su prvakinje HNK-a i poznate glumice poput Ksenije Marinković, Nine Violić, Jadranke Đokić. Kakav je bio osjećaj slušati ih?

Bila mi je velika trema što će se dogoditi ako tekst ne profunkcionira nakon čitanja, on se uvijek može i "ne upaliti" izvan papira. No ono što se dogodilo bilo je suprotno, one su divno čitale, bilo mi je jako emotivno slušati ih i ja sam osjetila da je ono što sam napisala otišlo od mene. Postalo je slobodno.