Netom li je Hrvatska po uzoru na ostatak Europe zahvaćen pandemijom koronavirusa zavapila kako radi samoodrživosti ubuduće mora više razvijati oslonac u domaćoj poljoprivredi, krenule su pošasti. U Međimurju je zabilježen masovni pomor pčela, do danas neobjašnjenog uzroka. Pustoline između Like i Dalmacije istaknule su se rekordnom navalom vukova na rijetka stada ovaca i koza. Slavonija je pak suočena s vjerojatnim iščeznućem još jedne uzgojne vrste sa svojih njiva, uljane repice. Politika se nije stigla ni osvrnuti pravo na najnovija ekonomska iskušenja u ovdašnjem agraru, a s mukom preživjela stara uporišta pucaju jedno za drugim.
Nijedno od njih nije u međuvremenu odjeknulo bolno kao najava povlačenja njemačkog mljekarskog prerađivača Meggle iz Osijeka. Čak ni slična vijest o odlasku globalnog igrača British American Tobacco iz proizvodnje u Istri. Proizvodnja cigareta ondje neposredno zapošljava čak i više radnika, njih oko 500, nego prerada mlijeka u Osijeku s približno 160 radnih mjesta i preko 300 kooperanata, no mljekarstvo je ukupno strateški znatno važnije.
Naravno, to i dalje uopće ne znači da će se reakcija u odnosu na taj podsektor odlikovati s više razumijevanja i žara. Javnim prostorom krenule su ponajprije kritike hrvatske fiskalne politike, zbog navodno previsokih davanja na plaće, uspoređenih s onima u Srbiji ili Bosni i Hercegovini, a koje predstavljaju sljedeću crtu povlačenja Meggleove proizvodnje. Pokazat će se da to nije bio razlog od prvorazrednog značaja, štoviše, moralo se ponavljati da su sama davanja na plaće ovdje među najnižima u EU-u. Na monetarnu politiku se nije osvrtalo, dok mi u ovom broju Novosti imamo taj aspekt – u odnosu na slučaj Megglea – razrađen u tekstu našeg ekonomskog komentatora Milana Gavrovića. Ostaje pitanje industrijske politike, dakako u kombinaciji s regionalnima, i ostaje svakako u zraku onaj rečeni krizni, egzistencijalni vapaj.
Što činiti s mlijekom sad kad je proliveno, dakle, i s mljekarima te njihovim stadima, a napose preradom? Mljekarstvo se u Hrvatskoj tradicionalno poimalo kao fundamentalni podsektor, uz ratarstvo, i podjednako se isticalo obimnošću i relativno visokom dodanom vrijednošću. U posljednjoj deceniji ovdje je grubo narušen njegov opstanak, pa nedaće ne započinju tek povlačenjem Megglea, kao ni opasnošću od Covida-19.
Bojim se da će prije ili kasnije u probleme dospjeti i preostala dva velika prerađivača, Vindija i Dukat. S druge strane, taj njihov duopol će sad biti izvor problema za male privatne mljekare kao što su Veronika ili Runolist – kaže Miroslav Kovač iz udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Život
Prije negoli se dohvatimo tih detalja i neke perspektive, završimo s Meggleom. Pokazalo se naime da je pravi razlog zaključku kako tome proizvođaču nema mjesta u Hrvatskoj, iako je ovdje došao još potkraj prošlog stoljeća, ustvari povišeni ekološki standard nakon ulaska Hrvatske u EU. To brojni naši mediji nisu željeli potencirati, jer je njihovim gazdama slađa priča o previsokim davanjima na plaće. Meggle je dosad bio obavezan potrošiti razmjerno velik novac na otvaranje pogona za obradu otpadnih voda. Umjesto investicije, odlučio se na uzmak samo malo dalje, ali s onu stranu EU-granica, tamo gdje zapadnjački industrijalci ne moraju toliko razbijati glavu banalnostima poput zaštite okoliša.
No da je lako i unosno proizvoditi već u Europskoj uniji, ne bi Meggle ni izašao iz Njemačke. Odatle bi vladao kontinentom onako kao što to čine njemačke banke, dok bi mliječne namaze i voćne jogurte teleportirao na vanjska tržišta. Ovako ćemo ga i mi žalobno ispratiti, a naša će politika ostati na ledini nalik zalutalom govečetu ili bravu, ne znajući šta i kako dalje. I, znači, već je rečeno da nam umjesto izloženosti slobodnom-otvorenom-globalnom tržištu ipak treba visoka mjera samodostatnosti u proizvodnji. A dojam je da ovdje nitko više nema ni blagog pojma što to konkretno znači.
Hrvatski stočarsko-mljekarski podsektor u 21. stoljeću karakterizira izrazito nadiranje velikih tržišnih igrača kojima je s vremenom podređeno sve. Oni raspolažu enormno velikim količinama uskladištenog mlijeka u prahu koje među pojedinim zemljama distribuiraju po potrebi, pa diktiraju otkupnu cijenu mlijeka bez obzira na interno stanje. Na snazi je tako tzv. oligopson – kao oligopol, ali iz kuta potražnje sirovine – koji zastupaju Dukatov vlasnik Lactalis, Vindija i Meggle. Prva dva prerađivača, inače, ne vladaju tržištem samo kroz posao s mlijekom, nego i s junadi, te neizravnim kreditiranjem seljaka ovisnih o njihovoj milosti. Razdoblje je obilježeno, naročito u proteklom desetljeću, velikim padom broja proizvođača mlijeka i enormnim rastom njegova uvoza.
Umjesto izmišljanja tople vode za ispiranje toga ojađenog vimena, dovoljno bi bilo baciti pogled na bolje prakse u razvijenijim zemljama EU-a. Odmah treba dodati i da se to odnosi na cjelokupnu poljoprivredu koja nipošto nije samo jedan od ekonomskih sektora, nego uz energetiku predstavlja glavnu stratešku proizvodnju svake razumno vođene ekonomije. Kriza prouzročena koronom je mnoge podsjetila na takve bazične fakte, iako se oni kod nas spominju još uvijek nedovoljno, što je najbolji znak da smo i dalje samo nečije lovište na profit, a ne aktivni, iole samosvojni politički subjekt.
Prešućuje nam se da poljoprivreda nigdje u EU-u nije prepuštena uglavnom tržištu. Svaka prisebnija zemlja izdvojila je taj sektor, uz još poneke, kao područje s diskrecijskim pravom na zaobilaženje protržišnih imperativa i subvencioniranje te političko protežiranje. Motiv je mnogostruk: od tradicijskog i sigurnosnog do socijalnog i razvojnog. Nitko zbog toga ne optužuje Austriju i Francusku za socijalistička zastranjenja.
Iznenadno krizno upravljanje za kojim se moralo posegnuti trebalo bi otvoriti i mogućnosti za preorijentiranje ovdašnje agrarne politike – ako ona uopće postoji – u smjeru takvih rješenja. Hrvatska već dugo uvozi približno 60 posto hrane koju potrebuje, i nema boljeg upozorenja da je izložena riziku od gladi u slučaju zamašnijeg ekonomskog stresa, a o stalnoj visokoj nezaposlenosti da ne pričamo. Stavi li se slučaj Megglea u taj okvir, i usporedi s navedenim boljim iskustvima na Zapadu, nije teško uvidjeti da bi država morala podmetnuti leđa i osigurati nastavak prerade mlijeka u Osijeku. Kooperativa obiteljskih štala koje proizvode mlijeko, s već zaposlenima u preradi, najbolje bi odgovarala zadružnom modelu koji odlično funkcionira u Danskoj, Italiji, Švedskoj. Osim što takvi akteri nigdje ne mogu uspjeti sami, ne bez politike koja omogućuje kontinuitet poslovanja.
- I sve to zvuči doista sjajno, ali meni i mojim kolegama je upravo takva jedna ideja i realizacija propala baš prošle godine, kao prva zadruga s proizvodnjom i preradom mlijeka - uzvratio nam je na prethodne teorijske smjernice Miroslav Kovač, nesretni junak iz prakse.
Taj voditelj proizvođačke organizacije Simentalac i udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Život, još sredinom prošlog desetljeća je s još 12 sličnih uzgajivača muznih krava iz Požeštine preuzeo jednu manju mljekaru, i upustio se u avanturu.
Ubrzo su shvatili da im poslovne banke ne žele dati povoljne kredite, a država i HBOR na njih pogotovo nisu mnogo obraćali pažnju. Istina, Svjetska je banka isticala njihovu mljekaru BIZ kao izuzetan primjer vertikalnog povezivanja proizvodnje, uvrstivši ih u svoje izvještaje, no to je bila samo preporuka. Ne znamo jesu li naglasili da je to učinjeno politici usprkos, jer njima nitko nije unaprijed osigurao povlastice za npr. infrastrukturu, kao što je slučaj drugdje. Aktualna ministrica poljoprivrede, pa i njezin prethodnik, nisu u ovom zadružnom pothvatu uočili ništa jako vrijedno podrške. BIZ je u tim okolnostima izdržao nekoliko godina, potom ugasio preradu, da bi se zadrugari do daljnjeg razišli.
- Pa vi meni onda recite gdje je taj zaglavni kamen domaće proizvodnje hrane i što to mi imamo od naše poljoprivrede? - nastavlja Kovač.
- A pitanje bi se moglo protegnuti i na šire područje ekonomije. Da, korona jest prilika, i lako bi bilo saslušati autentične proizvođače na terenu koji se ističu samoinicijativom, no to ne može administracija. Za to treba politička vizija. Sve ostalo su puke pripovijetke o nekoj budućoj renesansi domaće poljoprivrede, koja sama od sebe neće nikad doći. Površne mjere nisu dovoljne. Bojim se da će prije ili kasnije u probleme, baš kao i Meggle, dospjeti i preostala dva velika prerađivača, Vindija i Dukat. S druge strane, taj njihov duopol će sad biti izvor problema za male privatne mljekare kao što su Veronika ili Runolist - kaže naš sugovornik.
- Premijer Andrej Plenković kaže da će sad novca biti dosta, ali je pitanje što će se napraviti s njim. Možemo ga potrošiti uludo, ili ga uložiti u razvoj. I kao što smo tumačili da bi Hrvatska poštanska banka, onomad u problemima, trebala postati agrobanka radi kvalitetnog kreditiranja poljoprivrednika, tako se ova nevolja s Meggleom može iskoristiti za unapređenje čitave organizacije našeg mljekarstva. Može, ali ako netko bude spreman da i nas sasluša. Zna se što smo o tome govorili već dugi niz godina, zna se da smo najavljivali upravo ovakve teške nevolje - kaže Miroslav Kovač.
Tragična povijest Megglea u Hrvatskoj, međutim, trebala bi poslužiti za izokretanje paradigme čitavog našeg agrara. Umjesto podložnosti tržištu i njegovim šampionima, domaća proizvodnja i prerada nasušno su potrebne i hrvatskom povrtlarstvu i voćarstvu. Dobar primjer je nadalje ratarstvo, koje dosta proizvodi za sirovinski izvoz – pokrivenost uvoza je tu veoma dobra – no izuzetno nam je visok uvoz smrznutih pekarskih proizvoda, a tako i otkup dodane vrijednosti.
Pored razvojne i socijalne komponente, zadrugarski model organizacije rada i poslovanja koji se u zapadnoj Europskoj uniji već dugo pokazuje uspješnim, razlikuje se od primarno komercijalnog i profitnog po bitno većoj otpornosti na tržišne potrese i zdravstvene ili klimatske ili ekološke krize. To podrazumijeva zaleđe u infrastrukturi – hladnjače, sušare, strojevi, vozila, gorivo – i kreditnom potencijalu, ugovorenu bolju poziciju u trgovačkim lancima, povezanost sa školama i institutima. To bi podrazumijevalo i drukčiju funkciju domaće industrije umjetnih gnojiva, ali nju je hrvatska država dovela u pitanje dugogodišnjim iscrpljivanjem Petrokemije kroz saboterski povećane cijene plina, zatim privatizacijom.
Neovisni poljoprivredni analitičar Darko Znaor sve to vidi – a svakako i Meggle – kao tipičan primjer načina na koji je hrvatska privreda uhvaćena u mrežu globalnog kapitala.
- I sve je po zakonu, pa nitko ne može ništa učiniti protiv odluke vlasnika, a rijetki govore o ugroženosti tolikih obitelji proizvođača mlijeka, pa i onih koji su naslonjeni na tu djelatnost, npr. u transportu. Ključni problem, ne samo Hrvatske, jest to što su poljoprivrednici svedeni na proizvođače jeftinih sirovina za industriju. Dokle god ne počnemo valorizirati i kao društvo potpomagati poljoprivrednike zbog njihovog doprinosa razvoju ruralnih područja, zaštiti okoliša i očuvanju prirode te javnom zdravlju, dotle se to neće promijeniti - navodi Znaor.
- I nisu samo svi prehrambeno-prerađivački, skladišni i trgovinski resursi u rukama nekoliko velikih tvrtki koje ucjenjuju poljoprivrednike vrijednošću otkupa i drugim uvjetima poslovanja - napominje ovaj naš sugovornik. To je slučaj i s državnim poljoprivrednim zemljištem koje se dijeli pretežno takvim akterima u sektoru, na štetu stočara koji zatim moraju od njih uzimati parcele za ispašu u najam.
- Mnoge od takvih tvrtki posluju doslovno u svojevrsnom feudalnom sustavu. Svi bi oni bili jako sretni s onom formulom iz udžbenika: desetina feudalcu, desetina crkvi. No sada je stanje gotovo takvo da, za neke prehrambene proizvode, od cijene na polici samo desetina ide proizvođaču - rekao nam je Znaor.
Ni on nije jako optimističan po pitanju hrvatskog političkog kapaciteta da ovu krizu iskoristi kao šansu za obnovu poljoprivrednog sektora na zdravijim osnovama. Ipak, bit će prilike da se odlučimo, kriza se još nije svojski ni zahuktala, reklo bi se da tek pokazuje mliječne zube.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
