U novom broju Tragova objavljen je vaš članak o medijskoj percepciji Srpske pravoslavne opće gimnazije "Kantakuzina Katarina Branković" u Zagrebu, čiji ste bivši đak. Proveli ste empirijsko digitalno istraživanje pretraživanjem imena škole na tražilici Google. Kakve ste sve reakcije pronašli?
Rezultati su za mene bili dijelom iznenađujući jer su gotovo svi medijski sadržaji o školi pozitivni. Mediji školi pristupaju kao kuriozitetu i projektu koji može dovesti u pitanje društvene predrasude. Pokazuju razumijevanje za izazove s kojima se učenici susreću. Ipak, to jednoglasje ne postoji ako se pogledaju i komentari čitatelja. Postoji jasna razlika između stava autora i medijskih elita na jednoj, i čitateljstva na drugoj strani.
Navodite da o školi pozitivno pišu, primjerice, i tabloidni medij Kurir i liberalna Slobodna Evropa. Kako je došlo do iste percepcije škole ovih načelno suprotstavljenih medija?
Taj dio je posebno interesantan i primjer koji navodite svakako nije jedini. To bi moglo značiti da, uz sav prtljag koji možemo zamisliti, nekakva srpska gimnazija ili pravoslavna gimnazija u Zagrebu može funkcionisati kao prazni označitelj koji se lako uklapa u svjetonazor, ambicije i ideje najrazličitijih grupa i pojedinaca. Mogli bismo u šali reći da je Pravoslavna gimnazija nešto poput evropskih vrijednosti za koje ne postoji saglasnost šta ih sačinjava. Tako se na evropske vrijednosti mogu pozivati zagovornici "ideje o dva totalitarizma", oponenti nacionalističkog parohijalizma, pa čak i kritičari korupcije lokalnih političkih elita. Na isti način Pravoslavna gimnazija sa svojim bezopasnim manjinskim položajem u Zagrebu može simbolizirati Hrvatsku kao otvoreno društvo ili primjer stranim institucijama u izgradnji suživota. Kome šta već može da zatreba. Neobično je da ovaj položaj uživa, ili u njemu pati, institucija SPC-a. Učinilo mi se korisnim govoriti o namjernoj apolitičnosti škole kojom se pazi da se ne izazovu krive reakcije.
Kroz uspostavljanje škole nastojalo se, kako kažete, mijenjati dominantne obrasce doživljaja srpske zajednice i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Da li se u tome uspjelo?
To dobrim dijelom ovisi na kojem nivou posmatramo rezultate tih nastojanja. Dio osoba koje su sa školom surađivale, u njoj radile ili se školovale, svakako su imale priliku da preispitaju određene predrasude. To je danas značajan broj naših sugrađana od kojih su mnogi u svakodnevnom radu sa mladima. Taj doprinos osnivača, odnosno Zagrebačke mitropolije, nipošto ne bih zanemario. Naravno, teško da je škola sama svojim nastojanjima mogla promijeniti dominantne ili čak hegemone obrasce. Mi danas možemo da vidimo nastojanja dijela političkih elita ili lokalnih pokreta koji promiču regionalno razumijevanje i suživot, no sve to lako pada u vodu u svega nekoliko dana političkih i medijskih zloupotreba ksenofobije i trauma. Postignuća u pomirenju se nisu pokazala trajnima i do nekih ćemo morati ponovo dolaziti. Položaj Pravoslavne gimnazije u tom je kontekstu vrlo osjetljiv i svaki se uspjeh već sljedeći dan može dovesti u pitanje, ali to nipošto ne znači da uspjeha nema.
Otvaranje ka liberalnoj javnosti i apolitičnost institucije se čini kao legitiman pokušaj pozicioniranja stigmatizirane manjine. No postoje li negativne strane?
Taj pristup je 2005. kada je škola osnovana, a evo i danas u 2022. vrlo razumljiv i mogli bismo reći – mudar izbor. To je pružilo učenicima mogućnost da rade sa izvrsnim nastavnim kadrom. Rizik je u tome što nekakav idealan model apolitičnosti ne može da postoji u praksi. Kako biste okupili sve segmente društva na jednome mjestu, morate odabrati set najnižih zajedničkih vrijednosti koji će omogućiti zajednički rad. Ideja inkluzije na određenim vrijednostima bliska je pravoslavnoj ideji sabornosti gdje ima mjesta za sve koji prihvaćaju određene autoritete i okvir. Ipak, to očigledno može dovesti do utišavanja legitimnih zahtjeva društveno neravnopravnih ili nevidljivih pojedinaca i grupa koje zahtijevaju promjenu dominantne kulture.
Primjećujete da se obrazovanje po A modelu u Podunavlju olako opisuje kao primjer segregacije, dok isti model obrazovanja u Zagrebu nije predmet kritike. Iste sudionike lijevo-liberalne javnosti, koji imaju dobre odnose s osnivačima Pravoslavne gimnazije u Zagrebu, često možemo čuti kako u medijima govore protiv podijeljenosti vukovarske djece u školi. Kako to objašnjavate?
U formalnom i pravnom smislu u Podunavlju se ne može govoriti o segregaciji. Slučajeve segregacije treba osuditi kada većinska zajednica u Međimurju odbija da njihova djeca pohađaju školu zajedno sa mališanima iz romske zajednice. Pravni nivo tu nije dovoljan. Može da se preispita i ta lijevo-liberalna kritika koju spominjete i koja bi u toj formi meni djelovala čak i kao internalizacija nacionalističkih isključivih ideja. Tada bi manjine mogle samostalno organizirati svoje dodatne škole i kulturne institucije, dok bi javne institucije bile ne samo naše, već i hrvatske institucije. A model je vrlo inkluzivan i u njemu se ravnopravno uče sadržaji vezani za većinsku kulturu. Taj model bi u nekoj mjeri bio dobar za sve, a ne samo za manjinske učenike u multietničkim sredinama kao što je Vukovar.
Za razumijevanje položaja učenika i prosvjetnih radnika u gimnaziji koristite koncepte ontološke sigurnosti i manjinskog stresa?
Ontološka sigurnost povezuje se sa duhovnim stanjem osjećaja kontinuiteta, stabilnosti, reda i smisla kao i mogućnošću prevazilaženja anksioznosti, haosa i osjećaja ugroženosti. Razumijevanje konteksta doživljaja ontološke nesigurnosti može nam pomoći da razumijemo interpretacije i postupke koji bi se inače mogli učiniti iracionalnim. Kada govorimo o manjinskom stresu, tu se radi o statistički bitno višim razinama stresa sa kojima se svakodnevno suočavaju pripadnici stigmatiziranih manjinskih skupina. On je rezultat diskriminacije, straha i marginalizacije koji osobu dovode u stanje hroničnog stresa. Oba koncepta su mi se učinila izrazito korisnima za razumijevanje teme istraživanja.
Kako vidite budućnost Pravoslavne gimnazije, možda i najvažnijeg poslijeratnog projekta za integriranje Srba u Hrvatskoj?
Škola je danas neupitno pronašla svoje mjesto. Postaje sve interesantnija učenicima iz Zagreba i iz većinske zajednice. To je važan razvoj, ali mislim i da bi bilo izrazito važno očuvati originalnu ideju mitropolita Jovana kada je škola osmišljena kao pristupačna za djecu iz provincije i iz siromašnijih porodica. Pri tome je važno kod djece iz Đevrski, Srba, Korenice, Komogovine ili Bobote poticati intelektualnu znatiželju i ambiciju, a to će se najbolje uraditi davanjem slobode najkvalitetnijem nastavnom kadru.
