Ovog tjedna u pulskom SENSE Centru za tranzicijsku pravdu započelo je obilježavanje srebreničkog genocida pod nazivom ‘Srebrenica 25: Zajedno protiv virusa poricanja’. Tim povodom razgovarali smo s Mirkom Klarinom, predsjednikom Centra, bivšim novinarom i osnivačem novinske agencije koja je pratila sva suđenja pred Haškim tribunalom.
Povodom 25. godišnjice genocida zajedno s nekoliko organizacija iz regije pokrenuli ste kampanju ‘Srebrenica – zajedno protiv virusa poricanja’ koja se odvija u Puli. Zašto Pula?
Prije četiri-pet godina odlučili smo da naš SENSE Centar premjestimo iz Haga, gdje smo proveli dvadeset godina izvještavajući o svim suđenjima. Imali smo ponude iz Beograda, Zagreba i Sarajeva da ondje otvorimo centar, no mislio sam da će ako izaberem bilo koji od tih gradova, postojati podozrenje ovih drugih. Zbog toga smo se odlučili za Pulu, jer je Istra jedini region bivše zajedničke države koji je iz kaosa 1990-ih izašao bez nekog teškog naslijeđa, rana i učestvovanja u tom nacionalističkom divljanju koje je zahvatilo najveći dio Jugoslavije. U tom smislu nam je Pula izgledala kao mjesto kamo će svi rado doći. Ovdje se svi osjećaju slobodno i bezbjedno da iznose svoje stavove i mišljenja. Jako nas ohrabruje činjenica da smo tokom ove kampanje uspjeli okupiti više od 15 organizacija iz Hrvatske, oba BiH entiteta, Srbije, Kosova i Crne Gore.
SENSE je zajedno s Documentom prije nekoliko godina napravio interaktivni narativ ‘Srebrenica: Genocid u osam činova’ koji detaljno prikazuje na koji su način na Haškom sudu istraženi, dokumentirani i procesuirani srpski zločini nad Bošnjacima u srpnju 1995. godine. Na tome se i temelji ovogodišnji program. Što sve sadrži interaktivni narativ?
Interaktivni narativ ‘Srebrenica’ je napravljen nakon što smo u tom mjestu otvorili Dokumentacioni centar u suradnji s Memorijalnim centrom Potočari. Tamo je na osam velikih ekrana izloženo sve što je do tog trenutka utvrđeno u Hagu o tome što se dogodilo u Srebrenici. Taj materijal sadrži više do 10.000 sati video-snimki. Prema tome smo napravili interaktivni narativ prikladniji za internetsku prezentaciju. On sadrži osam priča i kronologiju događanja. Naime, istraga tužilaštva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju se često opisuje kao najveća kriminalistička istraga u poslijeratnoj Evropi, a možda i u 20. stoljeću. Jedna od važnijih karakteristika narativa je da osim video-prezentacija zasnovanih na suđenju u Hagu daje selekciju od 250 najznačajnijih dokumenata koji su tokom srebreničkih suđenja uvedeni kao dokazi. Od vojnih naređenja, vojnih karata, snimaka do presretnutih komunikacija vojske Republike Srpske – sve je to dokumentirano i lako dostupno na našim stranicama. Tako da se svi koje to zanima mogu lično uvjeriti. Zbog toga smo se odlučili da to bude osnova naše izložbe povodom 25 godina Srebrenice. Iako je dostupan, smatramo da taj dragocjeni materijal nije dovoljno viđen u sredinama na koje se odnosi.
Kome je namijenjen interaktivni narativ i tko ga najviše koristi?
Obraćamo se svim ljudima koji su zainteresirani da saznaju što se zapravo dogodilo. Prema nama dostupnim podacima o posjeti stranice, najviše se koristi diljem svijeta od Amerike do Engleske. No vjerojatno se tu radi o našim ljudima u iseljeništvu. Isto tako smo prisutni u međunarodnoj mreži akademika, novinara, dokumentarista koji se bave onim što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji. Nažalost, zainteresiranost za ove materijale do sada je veća u svijetu nego u regionu.
Narativa sadrži i dio koji se zove ‘Nevoljni svjedoci’, a u Puli će biti prikazan film istog imena. O čemu se radi?
Na prvim suđenjima za genocid većinom su svjedočile žrtve i eksperti, od patologa do arheologa. No u međuvremenu je tužilaštvo prešlo na izdavanje obavezujućih naloga za razgovore ljudima iz vojnih i policijskih struktura te civilne vlasti Republike Srpske u regionu Srebrenice. Napravljeno je preko sto intervjua. Tadašnje vlasti RS-a su surađivale s tužilaštvom. Ljudi su potom dovedeni u Hag kao svjedoci. Ondje su, suočeni sa saznanjima iz istrage, pričali što su vidjeli, radili i čuli u onim danima jula 1995. godine. Tu ima svjedočenja oficira, potom vozača kamiona koji su prevozili tijela ubijenih u masovne grobnice, kopača i operatera bagera koji su prekopavali grobnice i koji su prenosili leševe na skrivene lokacije. Oni se nisu sami javljali, ali su pod pozivom i prijetnjom kazne morali ispričati što su znali. To je dragocjen dio zato što pokazuje da se ljudi suočeni s forenzičkim dokazima otvaraju i govore što znaju. Zato ih nazivamo nevoljni svjedoci.
Koliko je i na kakav način danas u regiji prisutno sjećanje na genocid u Srebrenici?
Iz samog naslova kampanje jasno je da se danas zločini iz Srebrenice poriču više nego ikada ranije. I ne radi se samo o Srebrenici, već se u svim sredinama poriču zločini. Ne možemo drugima priznati da su bili žrtve jer smatramo da ćemo tako umanjiti vlastite. A to je strašno pogrešno. Društva bivše Jugoslavije zahvaćena su galopirajućom epidemijom poricanja zločina. Epidemiološka situacija se pogoršava iz godine u godinu. To poricanje je endemsko i institucionalno te potječe iz samih vrhova. Tome se moramo suprotstaviti jer za razliku od koronavirusa koji pogađa sadašnju generaciju, epidemija poricanja pogađa buduće generacije. Zbog toga je potrebno da suzbijamo i tu epidemiju.
