Kako komentirate navodno ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari Sisak 1. rujna?
Riječ je o mučnom, nakaradnom procesu mrcvarenja – grada Siska, njegovih preostalih stanovnika i njegovog industrijskog naslijeđa iz doba socijalizma. U pogonima gdje su nekada radili deseci tisuća ljudi danas ‘slave’ pokretanje proizvodnje za ‘trideset do šezdeset’ ljudi, na plaćama bliskim minimalcu, na određeno vrijeme i ni uz kakvu dugoročniju sigurnost egzistencije. Plana nema, osim u onoj mjeri u kojoj će proizvodnje biti samo dotle i toliko dok to odgovara aktualnim vlasnicima, talijanskom kapitalu. Da bi imali ‘plan za Željezaru’, potrebno je planirati ekonomiju uopće, lokalnu i nacionalnu, umjesto da se oslanjamo na ‘nevidljivu ruku tržišta’ koja privlači investitore koji nemaju drugog interesa osim punjenja vlastitog džepa - ruske, talijanske ili domaće, svejedno.
To je četvrto pokretanje Željezare u deset godina.
Željezara Sisak radi, sukladno stanju na globalnom tržištu (od cijena sirovina do cijena gotovih proizvoda), isključivo kada osigurava dovoljan profit trenutačnim vlasnicima. Kada se procijeni da zarada nije dovoljna, pogon se zatvara i čekamo novi ciklus mučenja pod istim ili novim ‘investitorima’. I to je fenomen koji, nažalost, nema puno veze s aktualnom političkom vlašću, s obzirom na to da se nijedna od njih realno ne suočava s ovim problemima nego ih ignorira ili potpomaže.
Je li ovo barem neka nada da će Sisak ponovno podići metalurgiju?
Bojim se da je riječ o senzacionalizmu bez podloge. ‘Najviše 60 radnika’, koji će se ‘usrećiti’ u ABS-u, po najnovijim najavama, teško mogu u ovim uvjetima predstavljati kotač zamašnjak. Sisak je po meni, nažalost, i dalje umirući grad, bez svojih nekadašnjih tvornica, bez ikakve ideje o tome kamo sutra i bez jasnog ekonomskog plana. S obzirom na uvjete na globalnom tržištu, koji su znatno drugačiji nego u zlatno doba Željezare, kao i na razvoj tehnologije, naivno je misliti da se mogu (ili trebaju) vratiti stari pogoni sa desecima tisuća radnika u teškoj industriji. Ali, naravno, to još uvijek ne znači da se ne može ili ne treba razvijati i vraćati industrija uopće, dizati zaposlenost, proizvoditi sukladno današnjim uvjetima. Međutim, za to je potrebno planiranje ekonomije u najširem smislu, a ne oslanjanje na tržišnu logiku. Ako će se u Sisku proizvoditi ‘barem 25.000 tona čelika mjesečno’, ali će to raditi 50 ljudi za nekoliko tisuća kuna uz nikakvu sigurnost, jedinu korist ili značaj od toga svega ja vidim za vlasnike Željezare - trenutno, kapitaliste iz Italije, prije toga iz SAD-a, a još prije iz Rusije.
Kakva onda budućnost čeka Željezaru Sisak?
S obzirom na nedostatak ikakvog stvarnog ekonomskog plana za Sisak i okolicu, kao i za cijelu zemlju na kraju krajeva (uz oslanjanje na hirove investitora i tržišnu konkurenciju ekonomski razvijenijih zemalja i jeftinije radne snage), nažalost ne vidim nikakvu budućnost vrijednu spomena. Potreban bi bio snažan zaokret od trenutne ekonomske paradigme ukoliko se želimo odmaknuti od razgovora o privremenom poslu za pedesetak ljudi u jednom od najvećih industrijskih centara bivše Jugoslavije, prema nečemu većem i ozbiljnijem.
Nekada je Sisak bio razvijen industrijski grad, samo u Željezari radilo je 15.000 radnika.
Željezara Sisak, zajedno sa mrežom kooperanata koji s njom bili tijesno povezani, na svom vrhuncu predstavljala je jedan od najimpresivnijih pogona takvog tipa na cijelom kontinentu, a s obzirom da je rasla u socijalističkom sistemu gdje nije bilo privatizacije profita, također je svojevremeno značila i jedan od najvećih uspjeha samoupravnog socijalizma. Čitava naselja u Sisku podignuta su zbog i uz pomoć Željezare. Obrazovanje, infrastruktura, kultura, društveni život grada. Nema aspekta grada ili gradskog života u socijalističkom Sisku koji nije na neki način bio pojačan i potpomognut putem Željezare, izravno ili neizravno. Ljetovanja i zimovanja za tisuće obitelji, desetljećima. Lječilišta za radnike koji rade u teškim uvjetima. Danas u čitavom gradu Sisku radi otprilike jednak broj ljudi, koliko je radilo pod Željezarom i oko nje nekad.
Kakva je današnja slika Siska s obzirom na nezaposlenost i gospodarstvo?
Krajem srpnja bilo je 8.638 nezaposlenih, od čega 4.000 u samom gradu. Stvarna brojka sigurno je znatno veća jer ljudi gube nadu, ne prijavljuju se ili ispadaju iz sustava, rade u sivoj ili crnoj ekonomiji. Grad Sisak po većini ekonomskih indikatora stoji loše za državni standard, koji je sam po sebi sramotno nizak. Prisutna je konstantna degradacija industrijskog naslijeđa iz socijalizma, uz izostanak ikakvog plana o tome što bi nadomjestilo taj gubitak. Upadljiv je odljev stanovništva zbog ekonomske prisile, naročito mlađih i obrazovanijih. Uz ovakve trendove, Sisak će u najboljem slučaju završiti kao ‘najdalje predgrađe Zagreba’.
Što se tiče lokalnih vlasti, one postojano prate istu putanju u ekonomskoj domeni uz minimalne razlike i nikakva poboljšanja - i HDZ-ova i SDP-ova. Ni SDP-ova aktualna gradonačelnica, Kristina Ikić Baniček, nažalost nije iznimka. Iako joj ovom prilikom dajem podršku i pohvalu za istupe u obrani antifašističkog naslijeđa u Hrvatskoj (koje je naročito slavno i istaknuto u Sisku i okolici) na ekonomskom planu pokazala se jednakom kao i svi njeni prethodnici. Jedini ‘zahvati’ vrijedni spomena proteklih godina u Sisku su građevinske naravi - kozmetičke, sportske i infrastrukturne (najmanje ovo posljednje). ‘Uredio’ se uži centar grada, gradi se velebna sportska dvorana za hokej, poboljšavaju se neke prometnice i željeznički kolodvor. Samo za ‘Ledenu dvoranu’, po lokalnim medijima, grad će platiti barem 34 milijuna kuna, a rekao bih i da će biti i više, do kraja priče. A jednom kada sva ta bauštela završi, nestat će i posla za radnike koji to grade, grad će biti još opterećeniji kreditima nego što je bio, a sve to bez ikakvog ‘stvaranja nove vrijednosti’ koja bi gradu garantirala budućnost - osim jedne grandiozne sportske dvorane i privremenog šminkanja nekih ekonomskih indikatora građevinskim projektima. Siguran sam da Sisak može i zaslužuje bolje od toga.
