Sa profesorom povijesti i građanskim aktivistom Markom Fučekom iz zagrebačke Osnovne škole Stjepana Bencekovića razgovarali smo koliko je zagrebačkim učenicima poznat Dan oslobođenja njihovog grada od ustaškog i fašističkog režima 8. svibnja kao i Dan pobjede nad fašizmom 9. svibnja, te koji prostor ta dva značajna datuma zauzimaju u školskom životu. Zajedno smo prelistali tri udžbenika koja se najčešće koriste u nastavi povijesti i analizirali status i kontekst osjetljivih povijesnih tema današnjice.
Znaju li učenici koja je veličina povijesnih datuma 8. i 9. svibnja? Znaju li za Trnjanske kresove?
Redovito pitam učenike znaju li što se događa na trnjanskoj Savici pred obilježavanje Dana oslobođenja Zagreba. Dosad nisam dobio pozitivan odgovor, iako su Trnjanski kresovi kao događaj prilagođeni njihovom uzrastu. Po nastavnom planu i programu, jedva da se spomene 8. svibanj kao Dan oslobođenja Zagreba. Učenici ne znaju za njega, ne znaju kako se obilježava. Nažalost, ni u javnom prostoru nemamo doživljaj da su to neki posebni dani, bilo Dan oslobođenja Zagreba, bilo Dan pobjede nad fašizmom. Za naše društvo, kolokvijalno bih rekao, ono čime se pametan ponosi, budala se srami. Zaista, u javnom se diskursu gotovo sramimo baštine antifašističke tradicije i borbe. Pretpostavljam da je takvo društveno raspoloženje rezultat 30 godina dugog izjednačavanja JNA iz devedesetih i NOB-a iz četrdesetih, što je potpuno neutemeljeno. Učenici u udžbenicima mogu vidjeti fotografiju oslobođenja Zagreba ili neki manji izvor, najčešće odlomak iz dnevnika sjećanja Josipa Horvata. Škole bi mogle organizirati obilježavanje oslobođenja Zagreba. Da je to moguće, dokazuje i pretjerano obilježavanje dana pada Vukovara, prisutno u svim hrvatskim školama.
Službena politika prema prošlosti najbolje se vidi u osnovnoškolskim udžbenicima. Sudeći prema školama, kakva je službena povijest?
Učenici koji pohađaju osnovnu školu generacija su čiji su roditelji bili djeca za vrijeme posljednjeg rata. To nije samo poslijeratna generacija, nego generacija koja skoro s dvostrukim posredovanjem prima priču iz prošlosti. Učenike osmih razreda pitam da li su primijetili neke kontroverzne vijesti i teme na svjetskoj ili nacionalnoj razini kako bismo o njima razgovarali. Pokušavam obraditi na satu zašto su danas aktualne i osjetljive teme poput ustaškog pozdrava koji se legitimira ili skidanja ćiriličnih natpisa. Udžbenici su službena, kodificirana i oficijelna verzija povijesti, možda najbolje shvaćena kao priče koje pričamo o sebi samima.
(Foto: Sandro Lendler)
Odlomak o Jasenovcu
Na formalnoj razini udžbeničkog teksta, teme Drugog svjetskog rata i ustaških zločina u NDH uglavnom su korektno, iako izuzetno sažeto obrađene. Udžbenici povijesti se razlikuju od izdavača do izdavača u prezentaciji nacionalno nabijenih tema kao Bleiburg, NDH, Domovinski rat. Što se tiče utvrđenih činjenica i zadanih elemenata gradiva, svi će udžbenici, pa čak i oni revizionistički, uvrstiti ono što moraju. Na primjer, postojanje logora Jasenovac, pa makar jednom rečenicom. Poanta povijesti u konačnici nisu činjenice, nego omogućavanje učenicima da u interpretaciji činjenica sami sudjeluju i stvaraju svoje samostalno povijesno razmišljanje. Relativnim uspjehom možemo smatrati ako par mjeseci nakon obrađenog gradiva učenici mogu pravilno razvrstati partizane, ustaše i četnike na stranu antifašističke koalicije ili sila Osovine.
Recimo, u udžbeniku Školske knjige, u lekciju "Holokaust i drugi zločini protiv čovječnosti. Život u pozadini" uključen je Bleiburg, dok je Jasenovac izmaknut u lekciju o NDH, gdje se, između ostalog, spominje srpsko preuveličavanje broja ubijenih.
Da, iz toga možemo iščitavati autorsku namjeru. Recimo, u prošlom Alfinom udžbeniku zločin u Jasenovcu spominjao se samo u jednom odlomku, nakon čega su slijedile čak tri stranice o kulturi u NDH. Samim prelistavanjem takvog udžbenika jasno je gdje je autorsko težište i koja se poruka nastojala prenijeti, a koja potisnuti ili sakriti. U Profilovom udžbeniku, po kojem predajem, Jasenovac je obrađen na čitavoj stranici, ustaški logor je čvrsto smješten u kontekst holokausta kao europskog procesa, uz naglašenu dimenziju ustaških zločina protiv Srba. Alfin udžbenik je u revizionističkom duhu, dok je udžbenik Školske knjige, recimo, nekako u sredini. Međutim, dosta revizionističkog diskursa curi i u korektne udžbenike. U Profilovom udžbeniku autora Tomislava Bogdanovića, Domagoja Švigira i Miljenka Hajdarovića, koje nikako ne možemo svrstati među revizionističke autore i koji već dugo kreativno i kvalitetno rade na obrazovanju o holokaustu, nalazi se ipak rečenica kako je "Hitler koristio težnju Hrvata za stvaranje vlastite države". Toliko je ta revizionistička društvena, medijska, intelektualna klima sveprisutna u današnjoj Hrvatskoj da prodire svugdje, pa čak i u rečenice povjesničara koji taj revizionizam ne prihvaćaju. Ono što je spornije i uočljivije u nastavi povijesti nisu toliko valorizacija NDH ni nijekanje ustaških zločina, koliko uklapanje svega u nacionalnu teleologiju povijesti kao procesa usmjerenog prema državotvornom cilju stvaranja neovisne nacionalne države, što po udžbenicima praktički počinje doseljavanjem Hrvata u VII. stoljeću. To je što se tiče same povijesti kao znanosti možda najveća moguća pogreška. Sama povijest trebala bi biti antiteza gledanja prošlosti kao usmjerenog procesa koji ima svoj konačni cilj.
Domovinski rat u udžbenicima je objašnjen šturo, nekim događajima uzroci su ublaženi, drugima sanitarizirani. O ratu u BiH uglavnom vlada fraza da su sve zaraćene strane činile zločine nad onima drugima. Za rat u Hrvatskoj prikazivanje je mnogo jednostranije
Kako se u tome "snašla" kurikularna reforma?
Što se tiče povijesti, reforma nije potpun neuspjeh prije svega zato što pruža nastavnicima više autonomije pri obradi konkretnih tema. Recimo, obrađujem temu holokausta na osobnim sjećanjima, izvorima, pa pokušavam kroz neke koncepte uvesti kako dolazi do takvih zločina. Isto tako, nastavnik bi mogao tu temu samo pro forma obraditi ili praktički preskočiti, što je negativna strana te nastavničke autonomije koja je data kurikularnom reformom. Udžbenik ne treba shvatiti kao osnovno sredstvo koje će obaviti posao umjesto nas. Svakako bi bilo poželjno da se kroz samu udžbeničku građu može bolje obraditi tema kao što je Jasenovac, ali ni to ne bi bila garancija da će se ona adekvatno obraditi. Ako su neke povijesne teme nastavniku bitne, morat će ih sam učenicima naglasiti. Također, roditelji kojima su bitne teme antifašističke baštine ne mogu se pouzdati u školski sustav i u to da će ih određeni nastavnik korektno obraditi. Nisam previše optimističan u vezi dugoročnog utjecaja nastave na učeničku svijest. Snažniji faktor utjecaja na mlade od obrazovnog sustava imaju društveni mediji i općenito društvena klima, kultura sjećanja, rehabilitacija ustaškog razdoblja.
Da li možemo reći da je onda bolje da su učenici nezainteresirani s obzirom na sadržaj udžbenika? Da je bolje da su okupirani balkanskim zvijezdama svoje generacije, Jalom i Bubom, Vojažom, Breskvicom?
Ta nezainteresiranost za sporne povijesne teme svakako kratkoročno umanjuje rizik usvajanja revizionizma u učeničkoj dobi. Ali nažalost, imaju ga vremena usvojiti kasnije u životu. Danas u školi gdje ja radim vladaju YouTube zvijezde i one su glavni interes današnjim učenicima.
Što nam donosi sutra, s generacijom koja izlazi iz školskih klupa, kakvo društvo? Dobivamo li ljude koje će nositi masa, nebitno kamo?
Bojim se prije svega društva koje općenito ne razmišlja ne samo o ovim povijesnim temama, nego društva u kojem je raspon pažnje u najboljem slučaju sveden na par minuta i društva bez povijesti koje je nesvjesno prijašnjih događaja. Nažalost, možemo očekivati transfere iz stadiona u učionice, normalizaciju rasizma i rasističkog ponašanja, stavova. To su neki transferi koje već primjećujemo. Odgoj i obrazovanje morali bi nas na neki način štititi od revizionističkog mraka i nasilnog ponašanja. Kritičko mišljenje se prije svega treba vježbati i graditi. Sama povijest je izvrstan medij za uvježbavanje kritičkog mišljenja. Međutim, razina kritičkog mišljenja koju uspijemo razviti vrlo je niska i iz generacije u generaciju sve niža.
(Foto: Sandro Lendler)
Samo Vukovar
Kako se interpretira posljednji rat u udžbenicima povijesti?
Domovinski rat u udžbenicima je objašnjen šturo, nekim događajima uzroci su ublaženi, drugima sanitarizirani. O ratu u Bosni i Hercegovini uglavnom vlada fraza da su sve zaraćene strane činile zločine nad onima drugima. Za rat u Hrvatskoj ta fraza ne postoji, prikazivanje je mnogo jednostranije. Spominje se protjerivanje nakon "Oluje", spominju se zločini, ali zanimljiviji su objašnjenje i kontekstualizacija nego sam spomen zločina. Udžbenik Školske knjige za "Oluju" navodi da je nakon poraza gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo s okupiranih područja napustilo Hrvatsku, da je počinjeno više ubojstava srpskih civila, ali interesantniji je nastavak u kojem piše: "Premda su pojedinci za takvo ponašanje pravno kažnjeni, prevladavao je dojam da Hrvatska vlast nije prikladno reagirala u sprečavanju i kažnjavanju tih zločina." Kaže se "prevladavao je dojam", implicitno da je taj dojam pogrešan. U aktualnom Profilovom udžbeniku odmah nakon "Oluje" spominje se genocid u Srebrenici i povezuje se da je zahvaljujući "Oluji" deblokiran Bihać, za koji se navodi da je potencijalno mogao biti nova Srebrenica. Spominju se zločini pojedinih pripadnika hrvatskih oružanih snaga, ali ti zločini su uvijek čin pojedinaca. Tek u prošlom udžbeniku Snježane Koren, koji nakon kurikularne reforme više nije u uporabi, govori se da je ubijeno nekoliko stotina srpskih civila i da su se mjesecima nakon "Oluje" događala ubojstva, pljačka, palež po srpskim selima, uz otežavanje i sprečavanje povratka srpskog stanovništva.
Nisam previše optimističan u vezi dugoročnog utjecaja nastave na učeničku svijest. Snažniji faktor utjecaja na mlade od obrazovnog sustava imaju društveni mediji i općenito društvena klima, kultura sjećanja, rehabilitacija ustaškog razdoblja
Govori li se djeci u školi o zločinima, koje se žrtve ističu u Domovinskom ratu?
Kako općenito u društvu, tako i u školi – Vukovar i samo Vukovar. Ne znam kako nacionalistima ne smeta da se ignoriraju ostale hrvatske žrtve. Zabrinjava me način obilježavanja i memorijalizacije kulture sjećanja Domovinskog rata. S jedne strane dominira žrtvoslovni narativ, prikazivanje Hrvata i Hrvatske kao velike žrtve tog rata, tako da se, osim u trenucima trijumfalizma obilježavanja "Oluje", stječe dojam izgubljenog rata ili barem izgubljenog mira. Zanimljivo je da se na kraju dvodnevne ekskurzije u Vukovaru održava tzv. škola mira u kojoj nema spomena o Josipu Reihl-Kiru. Naš izgubljeni mir u Hrvatskoj je pak nešto što me podsjeća na Italiju nakon Prvog svjetskog rata i na temelje izvornog fašizma. Ta priča se podržava, podgrijava, potiče. Konstantno prikazivanje takvog žrtvoslovlja podržava nedostatak sjećanja i na žrtve fašizma.
Koliko je loša ta preslika službenog narativa i dnevne politike u obrazovanje?
Jako su zabrinjavajuće te frustracije i zarobljenost u ulogu žrtve rata, što otvara prostor revizionizmu i još jačem veličanju nacionalizma. Razmišlja se, ako smo kolektivno žrtva, onda je kao logično da ne možemo biti kolektivni počinitelji. Ali onda 5. kolovoza prevladava trijumfalizam. Iz uloge kolektivne žrtve skoro da ne priznajemo pobjedu i tu se već nalazimo u šizofrenoj situaciji. Trebalo bi ozbiljnije, dublje iz antropoloških, filozofskih i povjesničarskih perspektiva, usporediti komemoracije 30 godina nakon NOB-a i 30 godina nakon Domovinskog rata. Već sredinom pedesetih godina počela su javna propitkivanja osnovnih pretpostavki na kojima se temeljila pobjeda u NOB-u. Javno su se postavljala pitanja o smislu civilnih žrtava rata čiji bi analozi danas bili nezamislivi, bez obzira na odgovor. Odličan je primjer roman, a potom i film "Daleko je sunce" koji postavlja pitanje je li opravdana borba ako ona uzrokuje odmazde nad civilima. Odgovor je, u romanu i u filmu, da jest opravdana, ali možemo li zamisliti analogno pitanje za Domovinski rat 30 godina kasnije?
Imamo li potencijala da se odmaknemo od nacionalnih i državotvornih politika sjećanja ka civilizacijskoj kulturi sjećanja?
Jako smo daleko od bilo kakvog ozbiljnog suočavanja sa prošlošću. Najbolji primjeri na koje se možemo ugledati, a koji nisu savršeni, primjeri su suočavanja u Njemačkoj, gdje je proces denacifikacije dobio krila tek krajem šezdesetih, da bi zatim osamdesetih i nakon Historikerstreita završio europskim deklaracijama kojima se izjednačavaju svi totalitarizmi. Ali i takav, djelomičan uspjeh iz perspektive današnje Hrvatske je daleko. Prvi korak koji bi nam bio putokaz da smo se zaista počeli suočavati sa prošlošću ne bi bila tek neka zakonska zabrana eksplicitnog ustaškog pozdrava, koja još nije provedena, nego kad bismo kao društvo uvidjeli da je taj pozdrav društveno neprihvatljiv, kad bi on neposredno povlačio društvene sankcije, neovisno o onoj pravnoj.
