Na svečanoj akademiji Saveza antifašističkih boraca i antifašista, održanoj povodom obljetnice oslobođenja Zagreba, pobjede nad fašizmom i Dana Evrope, pažnju prisutnih privukla je Zdenka Brčić, koja je s još nekoliko boraca prisustvovala skupu.

- Bila sam borac moslavačke brigade 33. divizije NOVJ u sastavu Desetog zagrebačkog korpusa. Ja sam rođena 1927. i danas sam najstarija partizanka u Zagrebu, a tada sam sa svojih 16 godina bila najmlađa. U partizane sam došla 25. svibnja 1943. iz gimnazije i to slučajno, a onda sam tamo ostala dvije godine. Tog dana išla sam na izlet s omladinom, bilo nas je 30, a putem smo stigli do neke kuće gdje je jedan čovjek držao govor, a onda rekao "Deca, idemo". "Kam' idemo?", pitala sam, a on je rekao: "U šumu, inače će nas pohvatati banda". Koja banda, mislim si ja, moji roditelji i svi u obitelji su svi Zagrepčani i ja sam tu išla u školu. Kad sam htjela doma, jer sam mislila da sam na izletu, drug Capo (Vlado Janjić) koji je dizao ustanak, rekao je "Ti si došla u partizane" i tako sam ostala – kazala nam je Zdenka Brčić.

- Moji roditelji nisu živi, oni su zbog mene izgubili glavu, a kasnije je u partizane došao brat i bili smo zajedno. Prošla sam mnoge hrvatske planine i ništa mi nije bilo teško. Prošla sam kurs radio telegrafije, išla s gitarom jer sam, tako kažu, lijepo pjevala - govori Zdenka, ističući da u partizanima nije ispalila ni metka.

- Pušku nisam dobila jer sam bila premlada. Kad smo išli u akciju, komandir je rekao da mu se mora javiti tko zarobi pušku. Zarobila sam pušku i javila mu se, a on reče da je dam starijem drugu. Onda sam nosila staru francusku pušku bez metaka koju su koristili u Prvom svjetskom ratu. Mi smo dobili te puške, ali bez metaka. Ali zato sam imala radio stanicu jer sam od kraja 1943. bila radio telegrafista pri štabu Desetog korpusa. Kolega i ja smo bili ukopani u zemlju u Trojstvu kod Velike Pisanice i održavali vezu – objašnjava stara partizanka.

Loše sreće osim s puškom, Zdenka je bila i s činovima.

- Dali su mi čin poručnika, ali su iz Beograda javili da mi se taj čin ukine jer sam premlada, kaže Zdenka koja je iz rata izišla i bez čina i bez ordena.

- Orden Dan Evrope sam lani dobila od ruske ambasade, za razliku od mnogih odlikovanja koja nisam dobila jer sam uvijek bila premlada - kaže Zdenka Brčić.

Ali kad nije bilo ordena bilo je zdravlja.

- Nemam problema osim što mi je puklo koljeno, pa moram ići sa štakom. Sretna sam što sam doživjela te godine, jer mi je blizu sto. Možda i zato jer sam kondiciju stekla hodajući dvije godine po Papuku, Kalniku i Moslavačkoj gori i svim onim šumama - priča Zdenka.

- Svakog osmog svibnja, nakon 1945. kad smo svečano ušli u moj Zagreb, kao da sam ponovo rođena. Kad imate 16 godina kao što sam ih imala ja, ništa mi nije bilo teško, pa se pitam kako bi bilo mojim unucima da moraju ići u rat - govori Zdenka.