Zašto je Platforma 112, koja okuplja više od 60 organizacija civilnog društva, poslala zahtjev ministrici Milanki Opačić?
Ministarstvo socijalne politike i mladih (MSPM) objavilo je 13. ožujka 2015. poziv za prijave projekata udruga usmjerenih na borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Na poziv se, po točki 1, mogu prijaviti udruge s projektima usmjerenim na osiguravanje prehrane u školi djece iz socijalno ugroženih obitelji. Sporna je točka u kojoj se udruge mogu natjecati da osiguraju školskoj djeci obrok tokom boravka u školi jer je država dužna to činiti putem institucija sustava (suradnjom škola, centara za socijalnu skrb i lokalne samouprave), s obzirom da sva djeca u Hrvatskoj moraju imati osigurano zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Na ovaj način se udruge stavlja u poziciju da se natječu za sredstva i da ta sredstva samo distribuiraju od MSPM-a do škola, pri čemu se dio sredstava nepotrebno gubi (na indirektne troškove i plaće, do 15 posto), a ne osigurava se sustavno i kontinuirano rješavanje problema dječje gladi.
Zbog čega se udruge poziva da se bore protiv siromaštva i socijalne isključenosti?
Brojne udruge svojim aktivnostima i programima doprinose stvaranju društva u kojem nema siromaštva i socijalne uključenosti jer im je to misija te imaju potrebno znanje, stručnost i kapacitete. One su i prve prepoznale potrebu zaštite mnogih socijalno isključenih skupina (do zakonske promjene koju su stiskale udruge beskućnik nije mogao dobivati pomoć iz sustava socijalne skrbi, jer nema adresu pa nema ni osobnu ni nadležan centar za socijalnu skrb). Međutim, svatko u sustavu može s dva klika prebaciti novac izravno školama za užinu djece u školi. Udruge u školskim kuhinjama ne mogu i ne smiju biti, a hrana za djecu nije nikakva nadgradnja sustava nego osnovna dječja potreba i pravo na preživljavanje.
Dakle, osnovni problem je što se udruge ‘upošljava’ i to po principu natječaja u kojem će se prijavljeni projekti procjenjivati, bodovati i rangirati za jedno vrlo osjetljivo socijalno pitanje i jedno od osnovnih dječjih prava. Nepoznanica je zašto se želi udruge uključiti u osiguravanje školske prehrane siromašnoj djeci (prvo područje natječaja), a što je osnovna zadaća nadležnih ministarstava i lokalne samouprave. Zato i tražimo odgovor ministrice. Jedan od argumenata koji je do sada došao iz MSPM-a je da je razlog taj što je sustav krut, a udruge fleksibilinije, što je u potpunosti neprihvatljiv argument, jer je upravo zadaća i odgovornost ministrice da sustav učini učinkovitim, a ne da ga se na ovaj način urušava. Što će nam sustav koji je neučinkovit?
Kako će se riješiti problem u sredinama gdje nema udruga koje mogu zadovoljiti natječajne propozicije?
To nam nije poznato. Točno je da u mnogim sredinama, nažalost, ne postoji dovoljna pokrivenost udrugama koje imaju dovoljno kapaciteta za ovaj natječaj. No, to niti nije i ne bi trebala biti njihova uloga. Po ovom pitanju se trebaju udružiti ministarstva i jedinice lokalne samouprave i u koordiniranom djelovanju preko već postojeće infrastrukture i kapaciteta (prije svega u školama i centrima za socijalnu skrb) riješiti problem.
U kolikoj mjeri MSPM ovim natječajem izdvaja svoj temeljni posao?
Ministarstva mogu i moraju surađivati s udrugama kao što su to činila i do sada, no ključno je pitanje u kojim poslovima. Udruge donose određenu nadogradnju, unapređenje, novosti i doprinose ovom društvu puno više nego je to trenutno vidljivo u našem društvu. Ovdje se ne radi o nikakvoj inovativnosti, već u jednostavnoj nabavi hrane i na neki način zapravo samo prenošenju sredstava iz jednog ministarstva u drugo, što naravno donosi neizravne troškove. Hrana za siromašnu djecu se ne može rješavati natječajem. I sama riječ govori, riječ je o - natjecanju u tome koji je projekt bolji, a pritom je doista upitno koliko se djece može obuhvatiti natječajem. Uostalom, natječaj je kratkotrajno rješenje jer nema sustavnog i dugoročnog plana rješavanja ovog pitanja nego, nažalost, kao i u puno slučajeva do sada, to je kratkoročno krpanje.
Koliko se MSPM brine o siromašnima i gladnima u Hrvatskoj?
Strategija borbe protiv siromaštva je donesena u ožujku 2014. godine i tada su premijer Milanović i ministrica Opačić još nedovoljno ozbiljno shvaćali, pa i otvoreno opovrgavali činjenicu da ima gladne djece te nisu predvidjeli novac za rješavanje ovog problema. Prigodno su pred izbore odlučili ipak reagirati, ali putem besmislene procedure u kojoj se dio novaca gubi, natječaj dugo traje, a ne osigurava se dovoljna efikasnost niti sustavno i kontinuirano rješavanje problema. Važno je da donositelji odluka počnu planirati sredstva za pomoć siromašnima, a osobito djeci i da ta sredstva budu osigurana iz različitih izvora, ali primarno iz državnog proračuna. Postoje oni (djeca, stariji i beskućnici) koji nisu u sustavu ili koji trebaju dodatnu pomoć nakon škole i tu udruge mogu pomoći. Jasno je da djelatnica u centru za socijalnu skrb neće nakon radnog vremena ići pružati pomoć starijoj osobi jer taj posao, kao i skloništa za beskućnike, za zlostavljane žene i djecu, vode udruge. Stoga treba osmisliti kvalitetan sustav socijalnog ugovaranja s pružateljima socijalnih usluga te osigurati kvalitetu tih usluga (praćenjem pružanja usluga i prethodnim licenciranjem pružatelja), no osiguravanje prehrane djeci u školi je nešto drugo.
Kako riješiti ovaj problem?
Suradnjom ministarstava i lokalnih samouprava. Natječaj zasigurno nije sustavno i dugoročno rješenje. Potrebna je i bolja koordinacija mjera između Ministarstva obrazovanja i sporta i Ministarstva socijalne politike i mladih te suradnja sa županijama i gradovima kojima bi se mogla uplaćivati sredstva za veći obuhvat djece kojima će se subvencionirati prehrana u školi. Ovdje je potrebno naglasiti da u tom slučaju ne bi dolazilo do gubitka dijela sredstava za neizravne troškove udruga za provedbu projekta, koji bi se prema sadašnjem natječaju sastojao o prebacivanju novaca s jednog žiro računa na drugi. Županije i gradovi imaju svoje urede za društvenu djelatnost te kompletnu infrastrukturu koja taj posao već obavlja.
Predlažete hitnu izradu cjelovitog Programa subvencioniranja prehrane i materijalne podrške za socijalno ugroženu djecu školske dobi. Koje bi mu trebale biti glavne odlike?
Prije svega jednaka dostupnost, transparentnost i zaštita dječjih prava. Tim programom treba osmisliti mjere i aktivnosti za osiguranje prehrane u školi svoj djeci. Program može uključivati različite mjere od, na primjer, mjere da se plaćanje dječje prehrane u školi predvidi kao porezna olakšica roditeljima, kao i donacije školama za prehranu koje se mogu i osloboditi od poreza, pa sve do plana aktivnosti kako škole u suradnji s centrima za socijalnu skrb i jedinicama lokalne samouprave mogu osigurati školsku prehranu svoj djeci. Treba se njime predvidjeti i različiti izvori financiranja i metode sustavnog praćenja broja siromašne djece kojoj treba osigurati školsku prehranu. Poželjno je sadrži i mjere osiguranja kvalitetne prehrane, na primjer, mogu se predvidjeti mehanizmi poticaja da škole surađuju s lokalnim ekološkim proizvođačima hrane kako bi se osiguralo da kvalitetna hrana dolazi djeci, a ne da primarno ide u izvoz.
Zatražili ste i reakciju pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić. Kada mislite da će ministrica Opačić reagirati na vaš zahtjev?
Od ministrice Opačić žurno očekujemo odgovore na sporna pitanja i da hitno ukine spornu prvu točku ovog natječaja. Pravobraniteljica za djecu reagirala je po ovom pitanju, što je vidljivo u tekstu.
