Po istraživanju UNICEF-a, djeca u Hrvatskoj među najpogođenijima su krizom, koja je od 2008. godine osiromašila 2,6 milijuna djece u razvijenim zemljama: u 2012. u Hrvatskoj je 60.000 djece živjelo ispod praga siromaštva. U vrijeme ekonomske krize povećavaju se i rizici od zanemarivanja i zlostavljanja djece u obitelji te različitih oblika kršenja njihovih prava. Tako je nedavno UN-ov Ured za droge i kriminal upozorio na to da trećinu žrtava trgovanja ljudima čine djeca i da njihov broj stalno raste u odnosu na onaj žena i muškaraca. Ni Hrvatska toga nije pošteđena, a djeca se zloupotrebljavaju i za prosjačenje. U 41 državi obuhvaćenoj UNICEF-ovim istraživanjem ukupno je 76,6 milijuna siromašne djece, pa iz te organizacije kritiziraju vlade zbog kriznih rezanja proračuna, što posebice pogađa djecu. Nakon brojnih medijskih napisa o gladnoj djeci u Hrvatskoj, Ministarstvo socijalne politike i mladih provelo je anketu u školama, a podaci su bili šokantni: roditelji 10.000 osnovnoškolaca ne mogu platiti između pet i devet kuna dnevno za školski obrok, a o tom zastrašujućem trendu u centrima za socijalnu skrb nisu ništa znali!
Problem siromaštva djece komentirao je profesor Pravnog fakulteta Nino Žganec, ujedno predsjednik Hrvatske mreže protiv siromaštva.
Palijativnim mjerama i ad hok humanitarnim pristupom ne može se riješiti siromaštvo djece: potrebne su sustavna politika i borba protiv siromaštva djece koje će kontinuirano sprečavati ulazak djece u svijet siromaštva - kaže Nino Žganec
- Iako ne raspolažemo najsvježijim podacima, znamo da je u 2012. više od 20 posto naše djece mlađe od šest godina živjelo ispod praga siromaštva. Uz to, 40 posto njih ne može svaki drugi dan dobiti obrok s mesom ili ribom, a trećina živi u vlažnim i neadekvatnim uvjetima. Na selu živi 65 posto djece iz siromašnih obitelji, od čega 47 posto nema svoj krevet. Četvrtina siromašne predškolske djece živi u kućanstvima u kojima nitko nije zaposlen. Posebno su ugrožena djeca s teškoćama u razvoju. Smatra se da uslijed nedostatnog uključivanja ranjivih skupina u predškolske programe i zaostajanja djece u razvoju Hrvatska godišnje gubi oko 0,29 posto BDP-a. To pokazuje kako se palijativnim mjerama i ad hok humanitarnim pristupom siromaštvo djece ne može riješiti: potrebne su sustavna politika i borba protiv siromaštva djece, koje će kontinuirano sprečavati ulazak djece u svijet siromaštva, a one koji su u njemu izvlačiti u najkraćem mogućem roku. Razmišljanje da se jednokratnim novčanim intervencijama može nešto učiniti odražava temeljno nerazumijevanje problema siromaštva i socijalne isključenosti - kaže Žganec.
Ističe da se oko 21 posto hrvatskog BDP-a izdvaja za različite programe socijalne politike, što je nedovoljno i prilično ispod prosjeka zemalja EU-a. Socijalni izdaci, smatra on, danas se smatraju investicijom u ljudski kapital, koja utječe na kvalitetu života i pridonosi uštedama u brojnim sektorima, posebice u zdravstvu.
Da Hrvatska u tome nije jasno usmjerena pokazuje i recentni slučaj raspodjele 24 milijuna kuna humanitarnim organizacijama za više-manje nevidljive rasporede i aktivnosti; o tome dovoljno govori i činjenica da država nije našla za shodno osnovati nacionalnu agenciju ili institut za socijalnu politiku. Jer tek kada glavnu riječ u tom zahtjevnom i odgovornom poslu budu imali stručnjaci, imat ćemo modernu socijalnu politiku za dobrobit stanovništva.
O uvjetima kvalitetnog djetinjstva i odrastanja razgovarali smo i s pravobraniteljicom za djecu Ivanom Milas Klarić, koja snažno podupire preporuku o tzv. dječjem proračunu što ju je Hrvatskoj uputio i UN-ov Odbor za prava djeteta. Preporuka je zasad rezultirala time da je u Nacionalnoj strategiji za prava djece od 2014. do 2020., usvojenoj lanjskog rujna, osiguravanje ‘dostatnih financijskih sredstava za ostvarivanje prava djece u vremenu gospodarske recesije’ navedeno kao prioritet. Već smo spomenuli da se u kriznim vremenima povećava zlouporaba djece za prosjačenje.
- Prosjačenje je prekršaj iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a pritom su prekršajno odgovorni i roditelji i skrbnici maloljetnika koji prosi. Prisiljavanje djeteta na prosjačenje povreda je djetetovih prava, kažnjiva i po članku 177. Kaznenog zakona. Dakle zakonski okvir nije loš, ali u njegovoj primjeni uočavamo slabosti, poput relativiziranja i minimiziranja problema. Iskorištavanje djece za prosjačenje na gradskim ulicama pojava je kojom se bavimo već niz godina, prosljeđujući policiji dobivene prijave i zahtijevajući od nje redovita izvješća. Po tim izvješćima, lani je evidentirano i procesuirano 97 slučajeva u kojima su djeca ili maloljetnici zatečeni da prose samostalno ili u društvu odraslih: prijavljeno je ukupno jedanaest roditelja, osmero za kazneno djelo povrede djetetovih prava, a troje zbog prekršaja poticanja na prosjačenje. Uvjereni smo da taj broj ne prikazuje stvarno stanje i da su razmjeri problema mnogo veći - kaže pravobraniteljica.
Po policijskim podacima, prosjačenje maloljetnika varira iz godine u godinu, no lani ga je ipak bilo najviše. Između 2010. i 2014. podnesena su ukupno 2.454 optužna prijedloga protiv 2.851 prekršitelja: i najviše je recidivista bilo lani, njih 189. Prošle je godine zabilježeno i najviše prošnji djece na ulicama i trgovima, 661, a izrečeno je i najviše zaštitnih mjera vezanih uz maloljetne osobe (188). Pravobraniteljica kaže da djecu često na prosjačenje prisiljavaju članovi obitelji, koji ih znaju i kažnjavati ne zarade li dovoljno. U pozadini tog problema moguća je i trgovina djecom, koju se iznajmljuje ili kupuje za prosjačenje, što može biti unosan posao. U Ravnateljstvu policije su nam rekli da je u Hrvatskoj zabilježeno nekoliko takvih slučajeva i da su odgovorni kazneno prijavljeni, a djeci je pružena adekvatna zaštita. Tvrde da slučajevi organiziranog prosjačenja djece zasad nisu zabilježeni.
U splitskoj Organizaciji za integritet i prosperitet smatraju nužnom veću prisutnost policije na punktovima interesantnima organizatorima tog kaznenog djela, a ističu i važnost prevencije i rada s romskom populacijom. Đurđica Kolarec iz Udruge Rosa kaže da su putem svoje SOS-linije u posljednje dvije godine imali nešto više dojava, no uglavnom povezanih sa seksualnim iskorištavanjem djece. Očito, prosjačenje nekome donosi nemalu korist, a djeca ispaštaju.
- Nije cilj ukloniti prosjake s ulica, kako neki misle, nego zaštititi djecu od iskorištavanja i zlostavljanja. No to ne otežava samo neodgovornost roditelja, nego i banaliziranje u pravosudnom postupku, što počesto rezultira preblagim, zakašnjelim i neučinkovitim sankcijama - zaključuje Ivana Milas Klarić.
